Lana Bastašić, spisateljica: Nagrade su opasne za mlade autore

Mlada spisateljica Lana Bastašić na Konkursu bh. drame u organizaciji  Udruženja “Fercera” pobijedila je djelom “Bajka koju idiot priča”.

Rođena Zagrepčanka diplomirala je komunikologiju 2009. godine, a godinu kasnije i engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci. Master studij “Teorije kulture” na Fakultetu političkih nauka u Beogradu o temi “Poslijeratni identiteti u prozi mladih bh. autora” bio je nastavak.

Iako ima samo 27 godina, dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču na festivalima “Ulaznica”, “Karver: Odakle zovem”, te “Susreta Zija Dizdarević” 2010. i 2011. godine.

Dobitnica je i prve nagrade za neobjavljeni ciklus pjesama u Zaječaru 2012. godine i nagrade “Targa Centro” UNESCO za poeziju 2013. godine u Trstu.  Posljednje priznanje koje je nedavno dobila u Sarajevu ju je iznenadilo.

„S obzirom na to da sam dosad uglavnom pisala prozu i dobijala priznanja za kratku priču, ova me nagrada zaista iznenadila. Ona je za mene vjetar u leđa da nastavim s dramskim pisanjem. Cjelokupan konkurs je dokaz regionalnim pozorištima i producentskim kućama da postoji domaća dramaturgija i da joj treba pružiti podršku. Nagrade su, inače, opasne za mlade autore, jer je vrlo lako protumačiti ih kao krajnji, definitivni sud našem talentu. Ukoliko ih shvatimo kao jednu kritiku i ukus, onda možemo hladne glave da idemo dalje.

Ne postoji književna nagrada koja je kraj tog putovanja, koja ti dokazuje bilo šta. Kod nas je, nažalost, književnost još priča o autorima, a ne tekstu. Zato su nagrade bitnije od broja čitalaca. Zato se i intervjui s književnicima čitaju više nego njihova djela. Ja sam zahvalna i sretna zbog svih priznanja koje sam dobila. Međutim, sljedeća knjiga je uvijek ta koja vam visi nad glavom kao giljotina, bez obzira na sve uspjehe koje ste imali prije nje“, priča Lana.

Konobarica s dvije diplome

Iako je mnogo vremena i truda uložila u edukaciju, potcrtava da ne voli školu u smislu institucije, te da joj se ne dopada u šta se pretvorio školski sistem, ali da vjeruje u obrazovanje.

„Upisala sam dva fakulteta i završila master iz prostog razloga što sam morala nešto da radim, u nešto da se uložim. I šta sad?! Dobila sam sve stipendije koje sam mogla, bila sam među najboljim studentima, na kraju sam se odselila iz zemlje jer od svih tih papira nisam imala ništa. Bosna je zemlja u kojoj plaćamo krvlju za papirologiju koja nam kasnije ne služi ničemu. U jednom trenutku bila sam i konobarica s dvije diplome. Desilo mi se jednom da u isto vrijeme služim kafu i objašnjavam radnju romana “Moby Dick” djevojci koja šesti put izlazi na ispit iz književnosti. Bar je ta desetka nečemu poslužila“.

Iako sam i sama posumnjala da je nastavak edukacije razlog zbog kojeg se Lana preselila u Španiju, kaže da nije riječ o poslu ili stipendiji.

„Interesantno je da me svi pitaju da li sam u Barceloni zbog posla ili neke stipendije. Valjda svi čekaju neki veliki razlog da se odsele na mjesto gdje su oduvijek htjeli živjeti. Ja sam se, jednostavno rečeno, preselila tamo gdje mi je ljepše. Uvidjela sam da ću, ako ostanem u Banjoj Luci, postati ogorčena, cinična baba koja ispija kafe po cijeli dan i živi u roditeljskoj kući. Kad sam već vidjela da moram da se borim za sve u svom gradu, onda sam odlučila da ću bar imati ljepšu scenografiju. Ostavila sam sa strane novac od nagrade koju sam dobila na “Susretima Zija Dizdarević” i iskoristila ga da dobijem međunarodni certifikat za predavača engleskog jezika. Nije jednostavno preseliti se u drugu zemlju. Potrebno je puno snage i strpljenja, ali bar osjećaš da si živ, da ne stojiš u mjestu, da se boriš za nešto što ima smisla“.

Kaže da su je na pisanje potakle druge umjetnosti, film i muzika. Voli da razmišlja o kadrovima, o unutrašnjem monologu sa specifičnim soundtrackom. Nije od onih koje mistificiraju ono što rade…

„Ne meditiram prije nego što pišem i ne nalijevam se alkoholom i slično. Sjednem i pišem. Tu je sva mudrost. Volim da radim noću, uz muziku i to je sve. Upoznala sam mnogo ljudi koji od pisanja prave karneval. Oblače se kao “pisci” (šta god to značilo), izlaze tamo gdje, tobože, treba da izlaze umjetnici, govore o posebnim aurama i stanjima svjesti i čemu sve ne. Meni se čini da sva ta rabota zahtijeva previše vremena. Pitam se kad još stignu i pisati“.

Lana nije od onih pisaca onih koji sjednu za tastaturu, mašinu napadnu papir u stilu: “sad ću da napišem nešto društveno angažovano” jer će onda to imati težinu. To joj je smiješno.

„Književnost i dalje treba da ima svoju vrijednost i ona može da bude dobra, bilo da pišete o emancipaciji ili posudi s voćem. S druge strane, možete stvoriti jako lošu angažiranu književnost, pravdajući se moralnim idejama. Meni su se te teme same nametnule iz prostog razloga što su me okruživale. Nemoguće je živjeti u Bosni i ne vidjeti nepravdu. To još možda polazi za rukom nekima čije su privatne zgrade dovoljno visoke da ne vide mrave koji se strmoglavljuju u podnožju“.

Medijski raj

Savjetujući mlade, u jednom od razgovora za medije naglašava: “Ako ne volite čitati, nemojte pisati”, dodajući kako su na njen rad utjecali velikani koje čitamo kao suviše mladi da bismo ih sasvim shvatili, pa im se poslije vraćamo pognutih glava.

„Postoje neke knjige kojima se uvijek vraćam. “Majstor i Margarita” je jedna od njih. Nabokovljeva “Bleda vatra” i Floberovo “Sentimentalno putovanje”, Kamijevi romani i Kafka. Moje me obrazovanje tjera u pravcu Viginije Woolf, Joycea Jamesa i Josepha Conrada svaki put kad govorim o knjigama koje treba iznova čitati. Potom David Foster Wallace, koji je toliko nepravedno ignorisan. Raymond Carver i Truman Capote. Trenutno čitam knjige Zadie Smith i oduševljena sam. Tu je i moja platonska zaljubljenost u Paula Astera. Nedavno sam ponovo uzela Krležinu “Hiljadu i jednu smrt”. Ne znam, ljudi… Čitajte. Ne treba vam, valjda, moj intervju da vam to kaže“.

Lana je imala nekoliko neugodnih iskustava s novinarima. Postoji tu, kaže, nekakva dominacija onih koji ti otvaraju vrata u medijski prostor.

„Kao da je to, u najmanju ruku, predvorje raja, pa očekuju ne znam kakvu zahvalnost jer su ti stavili sliku u novine. To je, opet, do našeg društva. Mi imamo ljude koji su poznati, jer su poznati. Ja se iskreno trudim da zaobiđem tu zamku. Smatram da ne postoji ozbiljna televizijska emisija o književnosti u BiH. Onda je nemoguće kvalitetno uvrstiti mlade autore u televizijski prostor. Potrebna nam je kritika. Potrebni su nam prevodioci. Potrebni su nam čitaoci. Bez svega toga mi pisci možemo da sjedimo kod kuće i pišemo dnevnike ili spomenare“.

Lana je dosad objavila dvije knjige kratke proze “Trajni pigmenti” i “Vatrometi”, a kratke priče i pjesme objavljivala je u zbornicima i časopisima širom bivše Jugoslavije, uključujući “Polja”, “Sarajevske sveske”, “Puteve”, “Korake” i “Afirmator”.

„Trenutno se bavim intenzivnom asimilacijom u katalonsko društvo, pa je sve teže naći dovoljno vremena za pisanje. Radim na knjizi poezije koja treba da izađe ove godine u Zaječaru, kao i na knjizi za djecu posvećenoj mojoj nećakinji i najboljoj drugarici. Međutim, ne volim previše da pričam o knjigama koje još ne postoje. Vrijeme će pokazati da li nečemu vrijede. Ako nam do tada ostane još koji čitalac“.