Srdan Golubović, režiser: Možemo popraviti vrijeme

Herojski čin Srđana Aleksića, mladog stanovnika Trebinja koji je dao život da bi odbranio svog sugrađanina islamske vjeroispovjesti Alena Glavovića tokom ratnog vihora u Bosni i Hercegovini, inspirisao je reditelja Srdana Golubovića da snimi film Krugovi. Nekoliko godina kasnije o činu svog sina, Rade Aleksić je istakao: Dođu vremena kada je umrijeti lijepo i potrebno... i na grobu tragično nastradalog nasljednika ispisao: Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost. Film Krugovi trenutno se prikazuje u bioskopima, a već je dobio i značajne svjetske nagrade. Srdan je pet godina proveo radeći ovaj film, a tokom procesa montaže i sam je postao otac sina Balše (1,5). Kako je na njega uticao razgovor sa ocem sina heroja kojeg je ovaj prerano izgubio, na koji način ga je film promijenio kao osobu, roditelja, supruga... O ovim i još mnogim temama o kojima ranije nije pričao, perspektivni reditelj iskreno je govorio u intervjuu za magazin Story.

Jeste li razmišljali kako biste vi reagovali da ste se našli u situaciji u kakvoj je bio Srđan?

- Jesam. Sebe doživljavam kao pravdoljubivu osobu, nekog ko posjeduje hrabrost i spreman je da zaštiti nezaštićenog čovijeka, ali ne znam šta bih uradio zato što je to ekstremna situacija. Svako ko kaže da bi uradio isto što i Srđan, nisam siguran da govori istinu. Ne treba zanemariti strah, odgovornost prema sopstvenoj porodici, zatečenost... To je pitanje trenutka.

Kako ste došli na ideju da snimite film koji prati život tako tragično ugašene mladosti?

- Za tu priču čuo sam 2007. godine kada sam sa ženom i producentkinjom Jelenom, scenaristima Srđanom i Melinom bio u Nemačkoj. Kada je Jelena vidjela priču na internetu, počeli smo da razgovaramo kako bi to bilo zanimljivo za film. Ono što nas je fasciniralo bilo je pitanje: Da li u današnje vrijeme ima smisla biti heroj? Iz istorije smo učili da je to nešto što se slavilo, a savremena civilizacija uverava nas kako to nema smisla i svako treba da gleda samo svoja posla. Od te dileme smo počeli, a onda i zaključili da biti heroj ima smisla u svakom vremenu.

Zašto ste riješili da ga nazovete Krugovi?

- Simbolički gledano, dijelo Srđana Aleksića je kao kamen i kada ga baciš u vodu, on proizvodi određenu reakciju. Mi smo znali da takva vrsta herojstva neće izazvati ono što se zove veliki talas, ali će proizvesti male talase koji će se daleko i duboko prostirati kroz budućnost.

Šta Srđanov otac misli o činu svog sina? Može li herojski potez da zaliječi roditeljsko srce i gubitak?

- Ako postoji neka vrsta utjehe za tu tragediju, onda je to da danas svi pričaju o Srđanu. Njegov čin je doprineo da se i mi osjećamo kao bolji ljudi i razmišljamo možemo li da uradimo neko dobro dijelo. Kada sam gledao film Srđo Sanje Dragićević i upoznao njegovog oca Radeta, meni je bila fascinantna ta dostojanstvenost i hrabrost s kojom on govori o gubitku sina, kako neko ko je doživeo takvu tragediju može da se izdigne iznad svega toga.

Kako vi kao otac gledate na njega i da li vam je njegova priča promijenila pogled na samo očinstvo?

- Kada nešto radite dugo, kao što sam ja ovaj film radio pet godina, to onda podsvjesno postane dio vašeg života. Vjerujem da me je ovo ostvarenje oplemenilo. Priča o Srđanu Aleksiću učinila me je boljim, ali i činjenica da sam tokom procesa stvaranja filma, negdje u sredini montaže, dobio sina Balšu, dodatno mi je promijenila život. Kod žena to se dešava odmah, još u periodu trudnoće, a kod muškaraca kasnije. Nama je potrebno vrijeme da shvatimo šta nam se desilo, treba da dođe taj trenutak kada počinjemo da komuniciramo sa svojim djetetom...

Na koji način vam se život izmjenio?

- Prioriteti postaju podložni tom djetetu. Tu je i neka vrsta mirnoće koju čovijek dobije rođenjem bebe. Taj novi mali čovijek postaje centralna stvar u životu. Međutim, iskustvo sa djetetom je neverovatno. Koliko god da daješ i koliko god da si iscrpljen, djete ti vrati. Mnogo više smijeha, radosti i opuštenosti sin mi je donio u životu. Sve se dešava kao što piše u knjigama, samo čovijek treba da pročita.

Olakšava li vam činjenica to što vaša supruga ima razumijevanja i za teške i za lake momente jer se bavi sličnim poslom?

- Ja sam, prije svega, iz filmske porodice. Moj otac bio je filmski reditelj i cio život slušao sam o poslu kojim se bavi. Od malih nogu imao sam ideju da se bavim režijom. To što je moja supruga producent i što se bavi filmom, s jedne strane je slučajnost, a s druge i nije. Svi mi koji se bavimo nekim poslom, usmjereni smo na druženje i kontakte sa ljudima iz našeg svijeta. Na kraju, zajednički život svodi se na razumijevanje. Nekoga ko se bavi filmom, nema radno vrijeme i mjesecima od jutra do mraka živi bez prava na privatni život, najlakše može da razumije osoba koja se bavi sličnim poslom. Tu smo se mi pronašli i nama jako prija što radimo zajedno, to je naša porodična manufaktura. S druge strane, to ima i određene mane, a one su da kad dođete kući s posla, nastavljate da pričate o poslu i to može da bude veliki problem za odnos, ali i vrlo frustrirajuće. Tada čovijek mora da napravi jednu vrstu reza i kaže: Sad smo došli kući i nećemo pričati o poslu, mada je to na neki način povezano.

Kako volite da provodite slobodno vrijeme?

- Sada ga tek imam. Trudim se da budemo sa sinom. Živimo na Dorćolu, blizu rijeke, siđemo na Dunav, šetamo, a ovo ljeto planiramo da što više vremena provedemo na moru. Od kada se Balša rodio, ja sam stalno radio i mislim da sam tih prvih godinu i nešto dana njegovog života propustio. Žao mi je zbog toga, ali moralo je tako da bude. Mislim da ću u narednom periodu mnogo više moći da budem s njim. Čovijek ne može da vrati vrijeme koje mu je isteklo, ali može da popravi ono koje je ispred njega.

Često vas navode u raznim listama najpoželjnijih muškaraca, uspješnih, urbanih... Kako se osjećate kada vidite tako nešto?

- Kada sam bio mlađi, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim, imponovale su mi liste najpoželjnijih muškaraca i to je donekle normalno. Danas mi prija što se nekim mladim ljudima sviđaju filmovi koje radim, dopada im se što sam uporan i tvrdoglav u svojoj želji da nešto napravim.

Kako biste opisali sebe: kao konzervativnog ili modernog muškarca?

- Trudim se da ne budem konzervativan i kada u sebi osjetim bilo šta što podseća na to, borim se. Nadam se da sam uspio da sebe izgradim kao otvorenog čovjeka.

Djelujete kao staložen čovijeka. Da li ste stvarno takvi?

- Baš i nisam staložen, samo odajem takav utisak. Inače sam temperamentan, mada se s tom svojom osobinom borim i trudim se da je nekako kontrolišem. Svako od nas ima jednu sliku za javnost, a drugu privatno. Niko se od nas ne predstavlja onakvim kakav zaista jeste. Već godinama trudim se da kontrolišem neke svoje impulse, da ih ne izgubim, ali da oni ne rade protiv mene.

Kako biste predstavili svoj posao? On obično u teoriji ima zvijezdani status, ali da li je tako i u praksi?

- Posao filmskog reditelja je glamurozan onog trenutka kada dođe do premijere, crvenog tepiha, festivala, nagrada, punog Sava centra, intervjua... To je tako čak i u nekim našim okvirima, a posebno u Americi i Evropi. Međutim, sve ono što prethodi tome uopšte nije glamurozno i ovo je jedan mukotrpan posao koji zahteva ogromno ulaganje i posvećenost. Strašno je to što jako malo nas koji završimo filmsku režiju dolazimo do prilike da snimimo film.

Ko vam je najstroži kritičar i čiju kritiku teško podnosite?

- Niko ne voli loše kritike, posebno ako se bavite javnim poslom i u nešto uložite nekoliko godina rada, ali vremenom naučite da se nosite s njima. Dobre kritike prijaju, kao i nagrade. Svi koji kažu da nagrade nisu važne, lažu. One su bitne i to je jedna vrsta društvenog priznanja i karte za sljedeći film. Loša kritika mi ne prija kada dolazi od ljudi koji su mi bliski. Bijes i negativnu energiju uvijek ispoljavamo na onima na kojima to možemo.

Ove godine sa važnih festivala donijeli ste nagrade. Sudeći po kritikama na Berlinalu, publika i žiri bili su zadovoljni Krugovima. Kakvi su vaši utisci?

- Imali smo sreću da je film prvo uvršćen u zvanični program Sandensa, gdje smo dobili specijalnu nagradu žirija. Usljedile su odlične kritike u važnim magazinima i sa epitetom filma pobjednika došli smo u Berlin. Bilo je jako dobro i doživjeli smo odličnu reakciju publike.

U kakvom će vam sjećanju ostati susret sa Robertom Redfordom na Sandens festivalu?

- Bilo je to prijatno iskustvo i lijep susret. Svi reditelji filmova koji su bili u konkurenciji, imali su priliku da ga sretnu na branču. Bio je obavješten o svima ko smo i odakle dolazimo, znao je ponešto o filmovima, a koliko sam shvatio, nijedan nije gledao. On je u svojstvu osnivača, poslednjih godina povukao se i drugi ljudi vode festival, ali je i dalje dobri duh i ključna figura. Obično se pojavljuje na tom doručku sa rediteljima, eventualno na otvaranju festivala, a ove godine obratio se javnosti na početku, ali i kada je zamolio Paris Hilton da napusti posjed pošto ona predstavlja sve ono protiv čega se festival bori.

Da li ga je poslušala?

- Nisam siguran, ali vjerovatno jeste. Ta vrsta preporuke Roberta Redforda je toliko jak znak da ga je nemoguće ignorisati.

(story.rs)