“Hoću da napravim velike stvari u životu. Ne mora to biti samo gluma; svi poslovi kojima se bavimo trebaju nas podsticati da budemo ambiciozniji. Evo, ja želim dobiti Oscara. Sjetit ćete se ovoga kada ga osvojim. Reći ćete: ‘Pa ja, on je rekao još tada.’ Vjerujem da ću uspjeti; naravno, za to se treba truditi i raditi”, kaže za Novo vrijeme mladi talentirani bosanskohercegovački glumac Rijad Gvozden, momak s vizijom, talentom, znanjem i upornošću.
Kažemo to zato što ga sudbina nije mazila. Gvozden je vrlo rano ostao bez oba roditelja. Odrastao je u SOS Dječijem selu Gračanica. Morao je prije odrastati, prije ostalih se snalaziti i, što je najbitnije – uspjeti u ovim izazovnim vremenima.
Koliko su glumci sujetni? Pogotovo glumci prema glumcima?
- Vidite, mene je ovaj posao spasio. Pošto sam odrastao bez roditelja i bez te najvažnije podrške u životu, u glumi sam pronašao novu nadu. To mi je davalo snagu da idem dalje. No, iskreno, i razočarao sam se. Upoznao sam neke ljude koji se bave ovim poslom koji su toliko sujetni i ljubomorni jedni na druge. Vjerujem da će svako ko završi glumu jednog dana imati svoju priliku da zaigra. Tada će biti do njega koliko će tu ulogu dobro ili loše odigrati. Poslije, ili će ga zvati, ili ne. Svi izađemo na kasting, ali samo jedan prođe. Toga što prođe na kastingu ne treba mrziti niti voljeti. To je njegova nafaka.
U glumi nije uvijek presudan talent. Nekad je potrebno da samo izgledate onako kako je reditelj vizualizirao određeni lik. Evo, sada sam bio na snimanju dokumentarnog filma ‘Sarajevski Romeo i Julija’. Otišao sam na kasting, ne mogavši ni zamisliti da ću igrati ulogu Ismeta Bajramovića Ćele. Kakav ja i Ćelo Bajramović? Ali, eto, došao je čovjek iz Japana i rekao da imam neku crtu sličnu njemu. I ti to prihvatiš i drago ti da odigraš to.
Kakve su reakcije na tu ulogu koju su Vam ponudili Japanci?
- Ekipa iz Japana koja je radila na filmu generalno je zadovoljna, prijatno su iznenađeni našim glumcima. Film je sredinom augusta premijerno prikazan u Japanu, a nadam se da će svoju premijeru uskoro doživjeti i u Bosni i Hercegovini – bilo bi odlično čuti i kritike ljudi kojima je tema filma bliska.
Kako je sarađivati s njima?
- Kod reditelja općenito, a to je bio i slučaj s rediteljem Shunsukeom Moritom, koji je radio film o Bošku i Admiri, izuzetno cijenim kada znaju uspostaviti komunikaciju i interakciju s glumcima. Vrlo je važno imati povjerenja jedni u druge, da reditelj zna pristupiti glumcu individualno, ali i cijeloj ekipi, te da zna dati indikacije koje će pomoći da se izgrade likovi. Različit jezik i kultura iz koje ekipa dolazi ne moraju biti nikakva prepreka; naprotiv, vjerujem da mogu biti dodatna beneficija.
Jeste li pratili ovogodišnji Sarajevo Film Festival?
- Ove godine nisam učestvovao na Festivalu, ali sam vrlo aktivno pratio projekcije. Volim pratiti filmove iz takmičarskog programa, Tribute to… programa, projekcije na Open airu, tako da su mi dani tokom trajanja Festivala bili ispunjeni gledanjem filmova. Proteklih godina na Festivalu se prikazivalo nekoliko kratkih filmova u kojima sam igrao, što je bilo lijepo za jednog mladog glumca koji je tek izašao Akademije scenskih umjetnosti. SFF je važan filmski festival za sve one koji se bave filmom i odlična je platforma za razmjenjivanje ideja, povezivanje s drugim glumcima, rediteljima, producentima…
Ta saradnja bi mogla biti puno bolja…
- Pa, znaš, treba biti zadovoljan. Nas (glumaca, op.a.) na tržište rada svake godine u Bosni i Hercegovini izađe dvadesetak, a vrlo malo se snima. Presretan sam kad dođu ljudi iz zemalja regiona i prepoznaju da mogu odigrati neku od uloga u filmu na kojem rade. Mi glumci uvijek želimo više, ali prilikom odabira uloga uvijek treba imati na umu zašto smo uopće odabrali glumu kao svoj poziv, šta time želimo postići. I od toga ne trebamo odustajati.
Šta Vam je bitno kod određene uloge?
- Meni je važno da lik koji tumačim, ali i cijeli projekt na kojem radim, šalje određenu poruku. Važno mi je analizirati lik, da ga što više približim publici i na nju na neki način utječem. Zbog toga mi je od svih filmskih žanrova najprivlačnija drama.
A teatar ili film – šta Vam je draže?
- Volim i teatar i film, to je nešto bez čega ne mogu živjeti. Ali ako moram izdvojiti, onda ću reći da mi je film ipak nešto draži.
Zašto?
- Možda zato što filmom možete doći do većeg broja ljudi. Ali i dodatno: film, isti onakav kakvog ste ga snimili i za pedeset godina može neko pogledati; ostaje isti i više se ne mijenja, nema ponavljanja, montaža, dosnimavanja itd. I igranje u pozorištu ima svoje čari – interakcija s publikom i osluškivanje njihove reakcije na licu mjesta izuzetno je iskustvo.
Koliko je putem glume bitno analizirati važna pitanja u našim životima?
- Umjetnošću se može veoma mnogo kazati i uraditi. Suština umjetnosti i jeste da skreće pažnju na teme i pitanja kojima smo okruženi. Bilo bi mi drago da me pozovu da glumim nekoga ko je proživio Srebrenicu ili nekoga ko je odrastao bez pažnje svojih roditelja. Glumeći takve likove možete poslati poruku i upozorenje da do takvih stvari ne treba dolaziti. Roditeljima šaljete poruku da se više trude da njihovoj djeci bude dobro. Toplina porodice je najvažnija. Ono što dijete ponese iz porodice najbolje je i najbitnije.
Koliko su danas mladi ljudi spremni rješavati životne izazove bez roditeljske pažnje?
- Dosta ih nije spremno. Na neki način, roditelji ih znaju čak sputavati i praviti ih nesposobnim. Ima puno roditelja koji svoje životne želje nastoje ostvariti preko djece, tako svoje frustracije prebace na njih. Ali potpuno je jasno da ne možemo svi biti glumci, pjevači ili dobri sportisti. Treba objektivno ocijeniti za koje je zanimanje dijete zainteresirano. Dobro ga je i pustiti da samo odluči, ali ne smije se dijete “gurati” da radi nešto za što ono nije spremno.
Neki roditelji, s druge strane, puštaju djecu “praznom” vremenu, koje ona popune računarskim Igricama, Facebookom…
- Prije su djeca puno više vremena provodila igrajući se i družeći se, ni ne pomišljajući da uđu u kuću. Danas je sve drugačije, djeca veoma mnogo vremena provode za računarom, na Facebooku, ne proživljavajući djetinjstvo kako bi trebala – u igri.
Film “Devet položaja samoće”, scenariste i reditelja Envera Puške, smio je i duhovit pogled za čovjeka 21. stoljeća, koji, izgubljen i otuđen u stvarnom svijetu, traži izlaz i spas u virtuelnoj zajednici. Kako Vi gledate na otuđivanje, s obzirom na to da ste u ovom filmu ostvarili jednu od uloga?
- Totalno smo zaboravili one lijepe osjećaje “živog” druženja. Evo, naprimjer, ako vas neko od najbližih nazove telefonom ili vas putem interneta pita: “Kako si?”, skoro svi će reći da su dobro, ali, u suštini, nisu. Da se takva komunikacija odvijala uživo, moglo bi se osjetiti govori li neko istinu i prikriva li svoje pravo stanje.
Osim otuđenja, kao fenomena koji film “Devet položaja samoće” tematizira, Facebook je i dodatna opasnost za djecu. Ali roditelji tu moraju odigrati ključnu ulogu i postaviti granice.
U crnogorskom filmu pod nazivom “Film u boji”, reditelja Milutina Darića, tumačite glavnu ulogu. Tema filma je, opet, problem naše međusobne komunikacije. Koliko se mi ustvari trudimo razumijevati jedni druge?
- Mislim da mi sebe često lažemo da smo nešto razumjeli. Ljudi nam pričaju o svojim životnim problemima, a mi sjedimo i razmišljamo: “E da više hoće završiti!”, ili mu, onako površno, kažemo: “Ma jeste tako, ma bit će to dobro.” Govorimo to da nam vrijeme brže prođe i da bismo se što prije izdvojili. U biti, nismo te osobe ni čuli, niti smo osjetili šta ih to tišti.
A zašto je to tako? Mislite li da su svi u nekim svojim problemima, pa nemaju vremena saslušati druge?
- Iskreno, nemamo mi toliko problema da ne možemo sjesti, družiti se i iskreno razgovarati. Današnji tempo života jeste nešto užurbaniji, ali ne smijemo sebi dozvoliti da nas to udalji od dragih ljudi. Sretnemo se na ulici i kažemo jedni drugima: “Hajd’, zovem te na kahvu”, a poslije ništa. Pokupili smo neki virus koji prenosimo na cijelo društvo. Sjećam se, kao dijete sam imao priliku slušati razgovor rahmetli oca i dede Vejsila. Imali su običaj dobro se ispričati, a ne samo u prolazu reći: “Gde si, šta ima, kako si?”
Odrasli ste u SOS Dječijem selu u Gračanici. Pružamo li dovoljno pažnje takvoj djeci?
- Djeca bez roditeljskog staranja trebala bi biti briga cjelokupnog društva. Ulaganje u djecu danas je ulaganje u bolju budućnost njih samih i države općenito. Društvo bi se moralo pobrinuti da ojača biološke porodice i da što manje djece ostaje bez roditeljske brige. U SOS dječijim selima, gdje sam odrastao od svoje jedanaeste godine, djeci se pruža pažnja, prate se i potiču njihove sklonosti i talenti, ali je važno i da djeca sama pokažu interes da nešto žele ostvariti. Uspjeh najviše zavisi od same osobe, od onoga koliko truda uloži na putu ostvarenja nečega što želi. Ako je tvoj trud ustrajan i ako imaš ispravnu odluku, sve će se to jednog dana isplatiti. Znači, sami moramo željeti nešto postići.
S kim danas živite i kako se snalazite?
- Živim sam. Zadovoljan sam projektima koje radim, s obzirom na to koliko se danas malo snima. Sretan sam što radim ono što volim. Eto, želim da mi, ako možete, iz Arabije nabavite jedno četiri miliona konvertibilnih maraka (smijeh).
Kakva Vam je komunikacija s braćom i sestrama?
- Dobra. Imam petericu braće i tri sestre i u stalnom samo kontaktu. To je veliko bogatstvo. Imam jednog brata u Tuzli, jednog u Gračanici, zatim u Mostaru, Bugojnu, Donjem Vakufu, a u Travniku sestre… Gdje god da krenem, imam gdje otići. Svi su se pronašli u nekim poslovima. Svi su vrijedni i veliki radnici.
Sarađivali ste s bh. rediteljem Danisom Tanovićem, u filmu “Prtljag”, koji govori o ratu u Bosni i Hercegovini. Može li doći do istinskog pomirenja u našoj zemlji?
- Imam prijatelja sa svih strana. Normalni ljudi se vole i znaju ko je zapravo činio loše stvari. Naša zemlja je prošla kroz strašno iskustvo i sigurno da će trebati još mnogo vremena da se stvari postave na svoje mjesto i da budemo funkcionalno društvo. Ali lošoj situaciju ponajviše doprinose oni koji upravljaju državom. Mediji također doprinose lošoj situaciji, jer insistiraju na skandalu i senzaciji. Zašto uopće objaviti da je neko pijan ili neku drugu lošu vijest? Ljudima treba nuditi lijepe vijesti.
Sjećate li se rata?
- Bio sam mali, ali sjećam se zemunice, ranjavanja i ljudi koji su ginuli ispred vrata naše kuće u selu. Jedna od najtežih stvari bila mi je kad je poginuo mj prijatelj Amel, koji je tada imao četrnaest-petnaest godina. Jednom, dok smo sjedili u dnevnom boravku, granata je pala u blizini sela i ogroman geler je pogodio Amela u stomak. To je kao da je neko uzeo dio mene.
Bavite se i sportom. Je li naša omladina pomalo lijena kad su u pitanju sportske aktivnosti?
- Volim sport; rekreativno igram fudbal, trčim, vozim bicikl… Nažalost, omladina, generalno, nije previše aktivna – neki moji prijatelji popnu se uz stepenice, dvjesto koraka, i crknu. Kažu: “Uh, što me ubi duhan!” Pa što to govoriš, hajde trči! (smijeh)
Bosna i Hercegovina i ti?
- Nenormalno mnogo volim Bosnu i Hercegovinu. Kad odem u neku drugu državu, pa na nekom mjestu vidim našu zastavu pored ostalih, moje srce je tada veliko. Volim se ovdje vratiti više nego išta drugo.
Ne bih mogao nigdje drugo ni živjeti. Kad igra naša fudbalska reprezentacija, kao da gledam svoju braću. Žao mi je jedino što smo nesposobnim ljudima dozvolili da vladaju. Da bismo tu situaciju promijenili, moramo biti složniji.
|
BIOGRAFIJA Rijad Gvozden (Gornji Vakuf, 1988) mladi je bosanskohercegovački glumac. Odrastao je u Tuzli, gdje je završio trgovačku školu. Gvozden je 2007. godine upisao Akademiju scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu. Nakon završetka studija, prvu ulogu ostvaruje u filmu pod nazivom “Top je bio vreo”, srbijanskog reditelja Bobana Skerlića. Nakon toga, mladi glumac postaje sve uspješniji. Film “Tjelesna funkcija”, gdje je igrao jednu od glavnih uloga, nagrađen je na 17. Sarajevo Film Festivalu kao najbolji kratki film. Igrao je i značajnu ulogu u filmu “Prtljag”, bh. reditelja i oskarovca Danisa Tanovića. Osim što se bavi glumom, Rijad piše scenarije i režira kratke filmove. |
