Svetlana Ceca Kitić: Rukomet je moj život

Žena koja je u svome životu imala krahova, padova, ljubavnih brodoloma i životnih drama još jako vjeruje u ljude, ljubav i istinu. Kao feniks se svaki put digne iz pepela i zablista u svome punom sjaju. Žena koja se ne predaje, ne miri sa porazom i neuspjehom i zato se uvijek nađe na postolju pobjednika.

U očima joj sija samo iskra istine i vjere da će sve što želi ostvariti bez obzira na sve nedaće koje se nađu na putu. Svetlana Ceca Kitić, najbolja rukometašica svih vremena po izboru Svjetske rukometne federacije, otkriva kako i danas, poslije toliko godina, živi rukomet. U njenom životu nikada ništa nije moglo zamijeniti ljubav prema ovom čarobnom sportu.

Trenerska škola

„Više ne znam da li sam živela igrajući rukomet ili sam igrala živeći rukomet“, ističe Kitić na početku razgovora i naglašava kako je trenutno u potrazi za mladim i perspektivnim rukometašicama diljem Srbije. Još je nekadašnja reprezentativka bivše Jugoslavije i BiH angažovana u Radničkom, ali zbog loše finansijske situacije u ženskom rukometu i sportu uopće, prvi tim se povukao iz takmičenja.

„U Beogradu je skoro nemoguće doći do novca jer je mala bara, a puno krokodila. Međutim, neću odustati. Posebno se u meni probudi taj inat i borbeni duh kada je u pitanju ženski rukomet, ženski sport i, naravno, žene uopće. Imam dvije kćerke, a iz vlastitog iskustva znam kako je nama ženama teško, koliko truda, žara i energije moramo da uložimo kako bismo ostvarile bilo šta u životu, a posebno da bismo dokazale da iza lepote koju poseduje svaka žena imamo i mozga“, priča ova Tuzlanka koja se uvijek rado vraća u svoj rodni grad.

Iako trenutno živi i radi u Beogradu, nije isključeno da se nekada vrati u BiH, sve zavisi od uslova koji bi joj bili ponuđeni. A svima bi trebala biti čast angažovati najbolju rukometašicu svijeta, ženu koja je donedavno na terenima nadmoćno parirala dosta mlađim kolegicama. „Večiti sam putnik. Poznata sam po tome da svojoj djeci kažem da u tri dana pakujemo kofere i idemo negdje. Najvažnije nam je da budemo zajedno. Gdje god sam bila, radila i živela, uvek sam vodila djecu, jer ja samo bez njih ne mogu da funkcionišem. Oni su moj pokretač, motiv i moja snaga. Za sada sam u Srbiji i nikada se ne zna, ako dobijem neku mogućnost za rad, da neću promjeniti mjesto življenja. U međuvremenu sam upisala i četvrti stepen Trenerske škole u Beogradu u Menadžmentu za sport, možda jednoga dana, ako me neko bude iznervirao, i doktoriram, jer mislim da u meni čuči doktor rukometa. Naprosto, kada vidim kako neki završavaju i dobijaju diplome, dođe mi da vrisnem, ali eto… Volela bih i da ženama budem primjer kako nikada nije kasno učiti i usavršavati se. Mene ni danas nije sramota da uzmem indeks i kao brucoš idem i ponovo upisujem. Dok god živim, nastojim da se usavršavam i, ko zna, možda za koju godinu odem u neku zemlju, budem trener, selektor i slično“, priča Kitić.

Svetlana Kitić ima troje djece i na svako je uspjela prenijeti ljubav prema sportu, pozitivnim vrijednostima i obrazovanju. „Mara je bila u rukometu, čak smo zajedno i igrale jedno vrijeme. Na kraju je vidjela da od rukometa nema hljeba i završila je menadžmet, diplomirala na poslovnoj psihologiji i evo ovih dana je među hiljadama mladih koji čekaju na posao. Nikola je također igrao rukomet, a onda se oženio, dobio dijete i radi na aerodromu. Najmlađa Aleksandra je drugi razred gimnazije i već sada pokazuje jasan stav da će biti advokat, tako da eto meni advokata, neću morati da plaćam“, sa osmijehom o djeci govori Ceca Kitić i sa posebnom toplinom u glasu spominje unuka.

Torba kroz prozor

Jedna od najljepših baka na ovim prostorima kaže kako sa uživanjem provodi vrijeme sa unukom i sa ponosom kaže kako je baka. Zajedničko vrijeme koriste da trče, igraju lopte, plivaju… „Imamo jako dobru komunikaciju i jako se slažemo. Volela bih da uskoro dobijem još jedno unuče, ali želja mi je da ovaj put to bude unuka. I ja sam kao devojčica maštala o tome da ću roditi petero djece, ali ove godine nekako lete i nisam stigla“, kroz smijeh govori Kitić i napominje kako je i sama počela trenirati atletiku na stadionu Tušanj, ali želja da radi u velikom kolektivu, da se ima s kim radovati svakom uspjehu, tugovati za propuštenim odvela je na rukometne terene.

Prvu godinu je krila od oca da trenira rukomet. Kriomice joj je majka torbu bacala kroz prozor. Ali nakon godinu i otac je saznao. „Uvijek, gdje god imam priliku, sa sobom vodim svoje roditelje. Moja majka je moj životni heroj, uzor, neko ko mi je kad god sam bila u dilemi dao najbolji savjet, neko ko je osećao moju bol i patio zajedno sa mnom, ali isto tako i neko ko se podjednako kao i ja radovao mojim uspijesima. Nostalgija je kod mene najviše bila izražena na početku moje karijere, kada sam kao 17-godišnjakinja otišla iz Tuzle u Beograd. Tada nije bilo mobitela, ali ni novca da bih svaki dan zivkala kuću. Onda bih razmišljala o tome šta bi moja mama uradila u pojedinoj situaciji, kako bi ona rješila neke dileme i slično. To razmišljanje mi je davalo snagu da nastavim, da ne pokleknem i da pobjedim sve predrasude, osporavanja i podmetanja. A sve mi žene, posebno žene u sportu, to smo doživljavale. Moja majka i danas sa preko 80 godina je žena borac, vitalna žena, žena koja je uključena u mnoge humanitarne organizacije u Tuzli, koja ide na sijelo da zaigra, poigra. Svaki vikend je negdje, veoma je aktivna i puna je života i vedrine. To je nešto što mene fascinira i voljela bih da u njenim godinama imam toliko snage i volje. I otac je uvek bdio nad nama i veoma puno mi znači, ali kao i većina očeva u ono vreme jako malo je bio uključen u odgoj dece. On je radio, igrao fudbal, puno putovao, a mama je svaki trenutak svoga života posvetila nama“, priča Svetlana Ceca Kitić.

Promocija knjige

Nedavno je Svetlana Ceca Kitić boravila u Sarajevu, gdje je u okviru projekta Majke i kćerke zajedno uče kroz sportske aktivnosti, promovisala knjigu “Svetlana Kitić - najbolja rukometašica svijeta svih vremena” autorice Svetlane Vujčić. Promotori knjige bili su Nađa Avdibašić - Vukadinović, Zlatan Saračević i Jelena Popović. U biografiji je opisana briljantna sportska karijera Svetlane Kitić koja je trajala do njene 49. godine. Za to vrijeme slavna rukometašica je s reprezentativnim selekcijama SFRJ osvojila zlato i srebro na olimpijskom igrama u Moskvi i Los Angelesu, srebro na svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji, dok je s ekipom beogradskog Radničkog osvojila 21 klupsku titulu, među kojim su i dvije titule evropskog prvaka.

„Kroz knjigu sam želela prikazati kako nije uopće teško doći do vrha ako nešto uistinu želiš i voliš. Nisam bila pošteđena, kao ni svaka druga žena, ni ljubavi, ni smeha, ni suza, ni tragedija. Imala sam jedan sasvim normalan život uz jednu nenormalno uspješnu karijeru. Htjela sam da približim čitateljima kako ljudi i koji dođu do vrha u svojoj karijeri i kada su najbolji na planeti, ustvari, obični su ljudi“, objašnjava Kitić.

Buran ljubavni život

Tokom svog života, Ceca je pet puta stala na ludi kamen. Prvi put se udala za fudbalera Blaža Sliškovića, pa za rukometaša Dragana Dašića, s kojim je dobila sina Nikolu. Treći put se udala za kulturologa Gorana Bogunovića, sa kojim ima kćerku Maru, a iz veze sa Zoranom Kovačevićem ima kćerku Aleksandru. Sa pravnikom Milanom Magićem, sa kojim smo je gledali u realityu “Parovi”, nedavno se razvela. „Ponovo bih ušla u reality show, ali ne za male pare, a o ljubavnom životu me ništa ne pitajte“, kroz smijeh je rekla Ceca.