Mirsad Ćatić Čuperak, producent filma Ja sam iz Krajine, zemlje kestena

Stigla nam je jesen, a s njom se zrakom proširio fini miris kestena. Uporedo s njim širi se i priča o filmu “Ja sam iz Krajine, zemlje kestena”. Specijalne projekcije će tokom oktobra i novembra biti upriličene u brojnim bh. kinodvoranama, u malim i velikim gradovima. Bit će to dobra prilika da se odmorimo, zabavimo, obnovimo znanje, a i naučimo štošta novo uz filmsku adaptaciju neobjavljenog romana “Krvavi zalogaj”, autora Mirsada Ćatića Čuperka, scenariste i producenta ovog filma.

U cijelosti je posvećen Krajišnicima i Krajini, njenim legendama i tajnama, te događajima koji su obilježili historiju ovog kraja, a sve kroz priču o dvojici braće po mlijeku.

Pažljivo gledajte

„Moj film neće dobiti nagradu, jer smo mi ovdje mi: lijepi, obrazovani, produhovljeni, pametni i znamo riješiti svoje probleme. Ja, kao čovjek ovog podneblja, užasnut sam načinom na koji se predstavljamo svijetu. Prepoznatljivi smo po nečemu što nismo. Mi u globalu nismo ni sakupljači željeza, ni krezavi, ni ružni… Nismo mi te osobe. Nismo ni oni koji moraju po svaku cijenu biti ubijeni, potlačeni, silovani. Mi smo drugačiji.

Živimo normalan život. Najveći dio nas je obrazovan, educiran, lijep, produhovljen, a ovaj film odiše tim karakteristikama. Ljude okruženje čini lošima. Ne možeš biti loš čovjek ako živiš u prelijepom ambijentu kakav je Krajina, tipa Martin Broda, Štrbačkog buka… Kako ćete tu biti loš čovjek? Ako se srodite s tom prirodom, i vi ste takvi. A mi smo prijeki ljudi. Govorim o Krajini, ali i o Bosni, jer je Krajina paradigma za Bosnu. Mi ćemo dati krvi svakome, ali kada nas neko uvrijedi, uzet ćemo mu tu krv“, kaže Ćatić.

Zbog svega ovoga preporučuje pažljivo gledanje filma, analiziranje njegovih brojnih detalja i poruke koju nosi.

„Ovaj film nije za budale. On je za prosvijećene i produhovljene ljude i one koji imaju barem malo otklona prema našoj historiji, o nama samima, o našem karakteru, mentalitetu, koji nas doživljavaju ovakvima kakvi smo. Ovaj film jako poštuje svoje gledatelje, ne pravi ih naivnim. Drago mi je i što je reditelj na takav način prošao kroz cijelu priču, koja ne može biti jasna samo onima koji ne znaju ni trun naše historije, koji ne znaju ko je Mujo Hrnjica i koji nisu pročitali nijednu epsku pjesmu“.

Uloge za porodicu

Pisanje scenarija je zahtjevan posao. Iziskuje mnogo vremena, istraživanja, razmišljanja… Ipak, u poređenju s produkcijom, to je bio lakši dio posla za našeg sagovornika.

„Živimo u siromašnoj zemlji, koja malo izdvaja za film i sve ono što ga prati. Tu spadaju i kina. U BiH postoje samo četiri kina u kojima možete prikazati film na master formatu na DCP-u: u Banjoj Luci, Sarajevu, Mostaru i Zenici. U drugim dvoranama mnogo se improvizira. Neke nemaju ni grijanja, ni razglasa, pa ni platna. U njima će film biti prikazan u oktobru, dok još nije previše hladno. Dvorane s grijanjem i koje imaju master formate ostavljamo za novembar“, napominje Ćatić.

Nada se da će publika u njima podjednako uživati kao i filmska ekipa na snimanju.

„Ozbiljno su shvatili u kakvoj situaciji se nalazimo, da je to niskobudžetni film čija je vrijednost približno 700.000 KM, pa smo snimanje završili za 16 dana. Ovo je treći film čiji sam direktor i to mi je rekord. Sve je funkcioniralo besprijekorno, reditelj i glumci su bili veoma ozbiljni, pedantni i precizni pa nismo imali nijedan promašen kadar“, ističe naš sagovornik.

Ovim filmom “zarazio” je i članove porodice.

„Supruga Samra, koja je tada bila u petom mjesecu trudnoće, ozbiljno je shvatila i odlično odigrala ulogu grofice. Moj sin Azer se, također, uključio u film. Tada je imao osam godina i dobro se snašao u ulozi jednog dječaka. Ja sam se potrudio da ne budem tu dok je snimao, da mu ne odvlačim pažnju. Kćerka Azra, koja je drugi razred srednje škole, bila je asistent na make-upu, ali i statist u nekoliko scena. I da, moram napomenuti, svi su uživali u Krajini, što je meni, koji je rođen i odrastao tamo, bilo posebno drago“, kaže uz osmijeh.