U Bosanskom kulturnom centru Tuzla 19. decembra 2013. godine premijerno je prikazan prvi bh. kung-fu film “Gorčina osvete”. Film je inspiriran legendom Bruce Leejem, te predstavlja doprinos obilježavanju 40 godina od njegove smrti. O tome, ali i o drugim temama razgovarali smo s glumcem Irfanom Kasumovićem.
“Motivira me to da samo uz rad i zadatke preispitujem sebe, da gradim nešto što je veće od mene i da tako ljude suočim s njima samima. Na taj način ovu našu sredinu pokušavam učiniti boljom i svoj život smisaonim i ispunjenim”, kaže za Novo vrijeme Irfan Kasumović, koji je trenutno zaposlen kao viši asistent na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, na užoj umjetničkoj oblasti Gluma.
Povod za naš razgovor jeste prvi bosanskohercegovački kung-fu film “Gorčina osvete” u kojem ste učestvovali i kao glumac. Možete li nam nešto reći o filmu?
Film je sniman od 2010. godine, a premijeru je imao u decembru 2013. u Bosanskom kulturnom centru Tuzla. Film je nastao kao ideja i želja nekolicine ljudi, a ja sam se tu našao nakon što me je kontaktirao Damir Pirić i pitao da li bih s kolegicom Ernom Begatović snimio jednu-dvije scene.
Na kraju se ispostavilo da su ljudi ulažući ogroman trud i mnogo vremena napravili film koji pripada žanru kojem pripada i pokazali da je moguće napraviti film u Tuzli. Osim Damira Pirića, Samira Neimarlije, Erne Begatović i mene, u filmu su učešće uzeli naturščici i ljudi koji se bave sportom. I ti sportisti su pokazali i dokazali svim ljudima iz kulture i umjetnosti u Tuzli, a time i Bosni i Hercegovini, da je moguće napraviti film.
Mnogi tvrde da je film nemoguće snimiti bez adekvatnog budžeta. Međutim, “Gorčina osvete” dokaz je da je to ipak moguće. Kako snimiti igrani film sa gotovo nikakvim budžetom?
Kad se radi s ogromnim entuzijazmom i ljubavlju, veoma lijepo. Teško, ali lijepo. U tom slučaju ljude za projekt veže nešto uzvišeno. A mene taj osjećaj i dalje motivira da budem glumac. Kad počnem razmišljati materijalistički, promijenit ću posao, jer ima mnogo lakših načina da čovjek zaradi novac.
Kad su u pitanju mladi, često možemo čuti njihova negodovanja (često s razlogom) o problemima vezanim za nezaposlenost, obrazovanje i sl. Međutim, ima li i njihove odgovornosti za stanje u kojem su se našli? Jesu li oni isuviše pasivni, nezainteresirani?
Naravno. Općepoznato je da mnogo toga u ovoj zemlji ne funkcionira. Vlast je ta koja snosi krivicu. Ali njoj se često pripisuje i vlastita lijenost, naša nesposobnost, neukost, limitiranost… Mi se ovdje često precjenjujemo, i u ličnim svjetovima sebi pripisujemo genijalnost, a sve ljude koji to ne uviđaju i ne potvrđuju smatramo neprijateljima.
Treba nam objektivnosti, mnogo rada, oslobađanje od navike pređašnjih vremena da nam je država nešto dužna, suočiti se sa sobom i pronaći mjesto u društvu i, opet ponavljam, mnogo rada.
Kako popraviti stanje u kojem su se mladi našli? Šta sami mogu uraditi?
Prvo, čovjek treba da radi ono što voli i što ga inspirira. A potrebno je isključiti i taj neki lažni ponos i društveni standard da svi moramo biti fakultetski obrazovani. Zanat i fizički posao danas su javna sramota i niko u tome ne vidi plemenitost. I, na kraju, nikada ne prestati s radom na sebi.
Da se malo vratimo na film. Imao je premijeru 19. decembra prošle godine u BKC-u u Tuzli. Kakve su reakcije publike?
Film je na početku imao ogroman publicitet, vrlo često i negativan, a da ga ljudi nisu ni pogledali. Poslije premijere svi su bili pozitivno iznenađeni kvalitetom filma, i moram priznati da mi i danas mnogi prilaze i hvale film. Svi su shvatili poruku filma, zabavili se i ponosni su što su to napravili njihovi sugrađani. A to je bio cilj svih nas kad smo ga snimali.
“Znate li šta hoću da mislim o sebi? Da sam ljudsko biće. I ne želim zvučati otrcano jer ću citirati Konfučija: “Ali pod ovim nebom, ovim nebeskim svodom postoji samo jedna porodica, i samo se slučajno desilo da su ljudi različiti.” Ovo je citat iz posljednjeg intervjua Brucee Leeja u čiju čast i spomen je film i rađen. Jesmo li, međutim, zaboravili da smo, prije svega, ljudska bića, od jednog oca i jedne majke? Kako vratiti taj osjećaj i kako postati svjestan činjenice da smo jedna velika porodica?
Otuđenje je danas najveći problem. Dehumanizacija je nešto protiv čega se pojedinačno moramo boriti, i mislim da je to jedino rješenje. Ljubav i empatija, nema nam druge.
Glumili ste u tridesetak predstava. Koja je uloga ostavila najviše traga na Vama?
Svaka uloga na svoj način ostavi traga. Ne bih mogao izdvojiti samo jednu ulogu, i eto ako moram neke izdvojiti, to bi bila uloga Abela Znorka u “Enigmatskim varijacijama” koja me je mnogo lomila i napatila, zatim je tu uloga Gerarda u “Smrt i djevojka” u zahtjevnoj i teškoj predstavi, te uloga Marka u dragoj predstavi “Državni lopov”.
Jesmo li dovoljno osviješteni kad je umjetnost u pitanju? Ne govorimo sad samo o pozorištu, nego inače o umjetnosti. Je li ona gurnuta ustranu zarad nekih vrlo jeftinih i kvalitetom sumnjivih, nazovimo ih tako, projekata?
Nismo osviješteni. I bojim se da ne želimo sebi priznati da smo i površni i plitki. Tako da se iz tog straha glorificira i na pijedestal umjetničkog djela postavlja ono što podilazi nama i zadovoljava naše najniže i najprimitivnije pobude.
Nedavno se napunilo 15 godina od osnivanja Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli. Akademija je opravdala osnivanje i okupila vrlo kvalitetne predavače. Miralem Zupčević, Emir Hadžihafizbegović, Vlado Kerošević, Srđan Vukadinović, Muhamed Dželilović, Selma Alispahić, samo su neki od onih koji su radili ili rade na Akademiji. Kako je raditi s velikanima poput njih?
Inspirativno, zahvalno, zahtjevno, odgovorno, neprocjenjivo i mogao bih još dugo nabrajati.
Koji su to projekti na kojima sad radite?
Trenutno sam na turnejama s nekim predstavama, slijedi i distribucija filma “Gorčina osvete”, za mart spremam multimedijalni pozorišni projekt, imam i neki muzički spot u kojem bih tumačio jednu ulogu, a onda, na proljeće, trebalo bi da počne snimanje filma u kojem sam dobio značajniju ulogu, a čije je snimanje prošle godine prolongirano za proljeće ove godine.
U Vašem životu veliko mjesto zauzima pozorište. Posjećuju li ljudi dovoljno tu kuću umjetnosti?
Ne. Razlog je to što ljudi nemaju tu vrstu potrebe, a ljudi iz pozorišnog menadžmenta vrlo često se ne trude razviti to kod publike. Svoje potrebe baziraju na kiču i šundu koji se uvukao u sve pore naših života.
Kako onda vratiti ljude u pozorišta?
Publiku u pozorište moramo privući predstavama savremene tematike koje nastaju kao potreba, a ne zadovoljavati forme i brojke u izvještajima, savremenim marketingom, zapošljavanjem mladih ljudi… Odličan primjer za to mi je način rada BNP-a Zenica koje je rijedak primjer uspješnog teatra u našoj zemlji, te još nekolicina institucija i umjetnika.
Biografija:
Irfan Kasumović rođen je 1983. godine u Doboju. Osnovnu i srednju školu završio u Zavidovićima. Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli u klasi prof. Vlade Keroševića s predstavom Erica Emanuella Schmitta “Enigmatske varijacije”.
Igrao je u tridesetak predstava. Na televiziji je vodio edukativne emisije “Megabajt” i “Restart”, snimio dokumentarne filmove “Kuća na kraju grada” i “Mračna komora” te nekoliko muzičkih i reklamnih spotova. Snimio je i nekoliko radiodrama.
