Azemina Ahmedbegović: Zaštitnica bosanske tradicije

Azemina Ahmedbegović, predsjednica je udruženja Gračaničko keranje od samog njegovog osnivanja čiji je osnivač zajedno sa, kako kaže, njenim ženama.

Inicijator je ideje certificiranja i zaštite "kera" na nivou države kao geografske oznake. Njihovi radovi su kao geografska oznaka postali prvi zaštićeni proizvod u BiH, a taj korak ocjenjuje važnim uspjehom ne samo Udruženja, već i svih naroda u BiH jer je riječ o zajedničkoj kulturnoj baštini.

Rođena je u Visokom, srednje obrazovanje je stekla u Gračanici gdje se i udala. Udovica je i majka dvije kćeri. Bavi se organskom proizvodnjom voća i povrća u Gračanici.

U razgovoru za portal eKapija.ba priča o motivima i razlozima osnivanja udruženja, njenim angažmanima, životu prije keranja, unucima, djeci...Kroz razgovor odaje dojam žene koji inspiriše i nadahnjuje u svakom pogledu i koja na okolinu oko sebe prenosi jaka pokretačka osjećanja.

Dok priča o keranju, osjeti se puno emocija utkanih u taj rad. Udruženje danas čini 200 žena, a zadnjih godina pojačan je broj mladih žena koje se priključuju Udruženju, što im je bio i cilj osnivanja - da kulturnu baštinu i tradiciju Bosne i Hercegovine prenesu na mlade kako bi te generacije prenosile umjetnost keranja dalje s koljena na koljeno.

Ponosna je na organizaciju koja nastoji da prikaže u javnosti ono što je vrijedno, ono što su čuvali naši stari i iz čega se može puno toga naučiti. Njena ljubav prema keranju je bila inspirisana ljepotom ručnog rada i načinom izrade. Interesantna je što počinje iglom i koncem, a završava pričom koja je prenesena i utkana svakim posebnim motivom žene ostavljajući poruku za druge.

Radi se o ženama koje su ponos Gračanice zbog svog entuzijazma i upornosti. Iako je malo onih koji u ovim ženama vide perspektivu, one ne odustaju. Nastoje da svijetu pokažu vrijednost žene, gračaničke kere, koja iako nije išla u školu umjetnosti, zna da pronađe smisao i ljepotu kroz različite vidove umjetnosti od kojih među najljepše spada keranje.

Priznaje da ni sama nije znala zašto je keranje ostalo da se njeguje u Gračanici.

"Naime, žene koje su radile keranje, rekle su mi da su sačuvale tu tradiciju upravo iz ekonomskih razloga. Dakle, ručnim radom, one su svojoj porodici uspjele da obezbijede egzistenciju. Taj motiv me oduševio i iz tog razloga je naša priča krenula da to sačuvamo i njegujemo", priča nam ona.

Prije angažmana u udruženju, aktivno se bavila poljoprivredom i njeni proizvodi su bili izvor prihoda za cijelu porodicu. Sticajem okolnosti, cijeli život živi sa porodicom svog supruga, pa se poštujući kuću u koju je došla, počela i sama baviti poljoprivredom. Danas, kaže, još uvijek proizvodi, ali u manjem obliku.

"Pet godina radila sam na proizvodnji sadnice maline i najveći rekord koji smo postigli bio je 140.000 sadnica. To su bili sezonski poslovi, s puno truda i nije lako kada vidite pet hiljada dunuma ispred sebe. Ipak, lakše je kada znate da su svi unaprijed prodani", priznaje Azemina.

Slobodno vrijeme najčešće provodi sa unucima koji su joj najveća nagrada na ovom svijetu. Pored toga, i dalje se bavi proizvodnjom hrane budući da je u svojoj porodici "nametnula" da se jede samo domaća zdrava hrana. Kaže da je proizvodnja nešto najljepše što možemo raditi u BiH i da je zdrava klima naš najznačajniji resurs.

"Ponosna sam na svoju djecu kojima sam svojim primjerom pokazala da je ono što radim vrijedno i da svoju majku poštuju kao takvu. Danas su one supruge, majke i uspješne u svom poslu, zato što su imale primjer. Mi moramo u ovom društvu biti odgovorni prema njima i pokazati im svojim primjerom da se u životu može uspjeti poštenim radom", ističe ona, dodajući da su radne navike najbolji imetak koji se može ostaviti djeci.

"Imajući radne navike oni će kroz život biti spremni da ih upotrijebe, a sve ono što je materijalno može se izgubiti za dan, a onda ste izgubili i to dijete", poručuje ona.

Ponosna je što je uspjela u životu na taj način poredati sebi prioritete, kako bi bila sretna, zadovoljna i uspješna. Mišljenja je da čovjek u svakom poslu mora naći svoje zadovoljstvo. Vođena tim načinom života, isti je prenijela i u Udruženju, bez ikakvih pravila koja će kršiti ljudske osjećaje.

"Najvažnije mi je bilo preslikati priču iz privatnog života u ovaj društveni i to je moj najveći ulog. Iako niije bilo jednostavno, želja mi je bila da nešto ostane iza mene i da ovu priču neko nastavi i poslije mene" zaključuje Azemina.

S. Bijedić