Gorčin Zec, reditelj: Volio bih da pravim western filmove

Mladi reditelj Gorčin Zec za Oslobođenje govori o svom filmu “Passepartout” sa kojim je diplomirao na Sarajevo Film Academy i bio u konkurenciji za najbolji studentski film u okviru 20. SFF-a, šta ga je privuklo rediteljskom poslu, te kakva je perspektiva za nadolazeću generaciju reditelja u BiH.

• Vaš film "Passepartout” nedavno je prikazan u programu studentskog filma u okviru 20. SFF-a. Takođe, riječ je o filmu koji je i Vaš diplomski rad. Kakav je film "Passepartout”?

 - To je priča o bratu i sestri koji žive zajedno u stanu, izolirani od vanjskog svijeta. Oni su sretni zajedno, iako on potajno osjeća želju da vidi svijet van granica njegovog stana, ali njegov strah je prejak. Ima noćne more u kojima ga čovek u hemičarskom odjelu želi oteti. Njegova sestra se na svaki način trudi da mu pomogne. Uglavnom intimna priča, iako nije film koji se bavi realizmom.

• Budući da se film, kako ste naznačili, bavi nekim intimnim pitanjima, te propituje temu straha, koliko je iz tog razloga njegovo snimanje bilo zahtjevnije?

- U tom smislu je bilo teže suočiti se sa takvom temom, ispitivati svoje lične strahove i želje, kao i način da se to pretvori u filmsku priču koja ja razumljiva. Scene noćnih mora nije lako napraviti da budu uvjerljive. Sama faza snimanja nije bila teška jer sam imao dobre saradnike koji su mi itekako olakšali posao, naručito glumci Adnan Goro i moja prijateljica, a i kolegica sa režije Esma Sarić.

• Nedavno ste diplomirali režiju na SFA, gdje vidite sebe u rediteljskom smislu?

- Kad (ne)odrastem, volio bih da pravim western filmove. Ili horor, noir… Praviti filmove kakve uživam da gledam u kinu.

• Pored toga, koje su teme koje Vas kao reditelja sada najviše zanimaju?

- Nije lako objasniti u riječima konkretno šta me zanima tematski. Kada dobijem impuls da napišem priču za film ili snimim nešto, to je više emotivni i instinktivni proces, nego racionalno razmatranje. Ali kada gledam na priče koje probam trenutno razvijati, tu je nekako konstantna tema odrastanja. U tom smislu me je oduševio film na nedavno završenom SFF-u "We are the best!” Lukasa Moodyssona.

• Vratio bih se još jednom na samu režiju, šta je ono što Vas u tom poslu najviše privlači?

- Veliki je izazov raditi sa ekipom. Dok se nisam počeo baviti direktno filmom, mislio sam da biti reditelj znači uglavnom izmišljati jake vizuelne priče, kreativne kadrove itd... Ali nije samo to. Film je kolektivna umjetnost, gdje je svaki član ekipe neophodan za uspjeh. Treba znati uključiti ljude u tvoj projekt, da te poštuju i da te prate u realizaciji filma, nositi pozitivnu energiju. Tu je Danis Tanović, po mom mišljenju, veliki majstor.

• Koliko uopšte vidite prostora na bh. umjetničkoj sceni za mlade reditelje, i šta je ono što Vaša generacija može doprinijeti u razvoju bh. kinematografije?

- Ova generacija ima veće mogućnosti da nezavisno razvija svoje projekte. Tehnologija nam omogućava da lako snimamo i prikazujemo naše radove, ne samo kada je u pitanju film i režija. Nije uvek lako stići do šire publike, ali za početak može. I mislim da imamo veliki broj mladih i kreativnih ljudi u različitim strukama, koji su talentovani, imaju puno potencijala, ali još treba da se otkriju. I ja tek počinjem da upoznajem neke.