Miroslav Tadić: Gitara je u mojim rukama duže od 40 godina

Povod za razgovor s Miroslavom Tadićem jeste njegovo gostovanje na predstojećem 18. Jazz Festu, koji će se održati u Sarajevu. Tadić, kao gitarist svjetskog ranga, govori o svojim očekivanjima od bosanske publike, kvalitetu bh. muzičara, sevdalinci, svom prvom susretu s gitarom i budućim poslovnim saradnjama.

Miroslav Tadić jedan je od najboljih gitarista na svijetu. Svojim nastupima oduševio je publiku diljem svijeta. Porijeklom iz Tuzle, ovaj svestrani umjetnik i profesor gitare ovdašnjoj je publici najpoznatiji po saradnji s muzičkim sudrugom Vlatkom Stefanovskim. Tadić je poznat i po saradnji sa svjetski poznatim glumcem Radetom Šerbedžijom, a iza sebe ima više nego respektabilnu diskografiju.

NV: Svojim nastupima obišli ste svijet. Evo, 7. novembra planirate ponovno doći u Sarajevo na Jazz Fest i održati koncert. Šta očekujete od publike i kakav je osjećaj nastupati pred domaćom publikom?

S velikim zadovoljstvom ponovno dolazim na sarajevski Jazz Fest. Sarajevo i njegova publika izuzetno su mi dragi i uvijek me inspiriraju da dam sve od sebe.

NV: Čini se da svake godine u Bosni i Hercegovini stasava publika koja voli džez. Iz godine u godinu karte se prodaju u rekordnom broju. Šta je to što privlači ljude da slušaju džez i ko su oni?

Za to je, prije svega, zaslužan Sarajevo Jazz Fest koji već godinama drži izuzetno visok nivo i nudi program u kojemu su zastupljena neka od najvećih imena džeza i muzike uopće. Sasvim je normalno da slušalaca ima sve više, jer kvalitet se lahko prepozna, a vijesti o tako dobrom festivalu se brzo šire. Dobra muzika ne poznaje granice, pa je publika veoma raznovrsna i obuhvata ljude svih generacija i zanimanja.

NV: Znamo da Vam je makedonska muzika najbliža srcu, ali gdje je u svemu tome bosanska muzika, posebno sevdalinka?

Bosanska sevdalinka je veoma bliska mom srcu i uživam da je slušam iako je ne izvodim često. Ona je vrlo zahtjevna i teško se prenosi na instrument jer su u njoj pjevanje i poezija najvažniji. No, na sarajevskom koncertu ćemo izvesti i predivnu sevdalinku “Kraj potoka, bistre vode” pa se nadamo da će nam publika dati prolaznu ocjenu.

NV: Danas se mnogo manje misli o tome koliko je određena muzika kvalitetna, jer je sve više onih koji se samo žele izboriti za vlastitu egzistenciju. Rezultat toga je poplava svakakve muzike, a ona kvalitetna negdje je u ćorsokaku?

Svako ima pravo na svoj muzički ukus. Danas mnoge vrste muzike koegzistiraju i dostupne su ogromnom broju slušalaca putem interneta, YouTubea i slično. Svi koji žele čuti kvalitetnu, zanimljivu, kreativnu i iskrenu muziku mogu je naći i zato je moje viđenje toga prilično optimistično. Važno je da je ta muzika dostupna i da ljudi kojima je potrebna mogu doći do nje.

NV: Porijeklom ste iz Bosne i Hercegovine. Koliko imamo kvalitetnih škola za buduće muzičare, posebno one s gitarom? Šta bismo trebali poduzeti na tom planu?

Nedovoljno poznajem stanje muzičkog obrazovanja u Bosni i Hercegovini pa bi bilo neodgovorno komentirati ga. Međutim, mogu s ponosom reći da znam za nekoliko zaista vrsnih gitarista koji potječu iz moje rodne Tuzle, a među kojima je i moj dragi prijatelj i gitarist svjetskog glasa Denis Azabagić. Njegovim stopama idu i brojni mladi talentirani bosanskohercegovački muzičari.

NV: Muzika i pjesme bi trebale povezivati različite ljude. U našem regionu muzika često zna biti nacinalistički instrument. Problem su također i muzički autori koji svojim radom raspiruju nacionalizam i mržnju prema drugima. Kako stati ukraj tome?

Meni se čini da ipak ima mnogo više onih muzičara koji svojim radom ponovno povezuju ljude s naših prostora i pokazuju im da među nama postoji mnogo više sličnosti nego razlika. Za mene su povezivanje ljudi i ljekovito djelovanje muzike oduvijek bili najznačajniji i najodgovorniji dio umjetničkog rada.

NV: Sarađivali ste s mnogim svjetskim muzičarima. Koja je saradnja na Vas najviše utjecala?

Imam veliku sreću da sam sarađivao, a i dalje sarađujem, s mnogo zaista izuzetnih muzičara i umjetnika iz cijelog svijeta. Svako od njih je univerzum za sebe, jedno posebno sazviježđe, i nije moguće nekog posebno izdvojiti. Od svakog sam dobio i naučio nešto dragocjeno što će ostati dio mene do kraja života.

NV: S kojim bh. muzičarem biste željeli češće nastupati i ostvariti saradnju?

Upravo ovih dana radim na novom projektu s harmonikašicom Merimom Ključo i ta saradnja mi donosi mnogo inspiracije i zadovoljstva. Osim folklornih tema iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Bugarske, sviramo i muziku Bartoka, De Falje i Satija, a sve to na svoj način. Do kraja ove godine naš prvi CD će biti spreman za objavljivanje. Iskreno se nadam da ćemo uskoro imati priliku taj projekt predstaviti i publici u Bosni i Hercegovini.

NV: Vaš prvi susret s gitarom?

Moj otac Zoran nije bio profesionalni muzičar, ali je veoma lijepo pjevao i pratio se na gitari, tako da je gitara u mojoj blizini od prvog dana mog života. Kao beba sam se igrao njome, ali nisam počeo ozbiljno svirati do svoje četrnaeste godine.

NV: Koliko ste novca znali potrošiti na gitaru?

Srećom, nisam kolekcionar gitara i sviram samo jednu, “glavnu” gitaru već petnaest godina. To je veoma kvalitetan instrument španskog majstora Manuel Bellidoa, no, ne spada u one koje se prodaju po basnoslovnim cijenama. Također, sviram i električne gitare koje sam pravim tako da mi je tu jedini trošak cijena materijala i alata.

NV: Koliko vremena u toku dana provedete uz gitaru, a koliko ste nekad provodili?

Gitara je dio mog svakodnevnog života više od četrdeset godina. Osim vježbanja, nastupa i snimanja, družim se s njom i u redovnom radu s mojim studentima. Izrada gitara je moj hobi, pa je to još jedan način na koji se družimo. No, s vremena na vrijeme mi dobro dođe da se malo odmorim od nje pa je nekad ne dotaknem i po sedmicu-dvije, no, to se dešava veoma rijetko.

NV: Kako se odmarate?

Pošto muzika čini velik dio svakog mog dana, volim se odmarati u tišini, da malo “pročistim” glavu i uši. Naprimjer, kad vozim, veoma rijetko slušam muziku. Volim da kuham, imam i baštu u kojoj provodim časove odmora, a volim i da “majstorišem” po kući. To su neka sitna zadovoljstva koja mi mnogo znače, donesu mi željeni predah i napune mi baterije za nove muzičke poduhvate.

NV: Vjerujemo da ste imali lijepih i loših iskustava u karijeri. Ko Vam je najviše pomagao i odakle ste crpili motivaciju i inspiraciju?

Moji roditelji. Oboje su bili umjetnici i imali su mnogo razumijevanja za moju želju da postanem muzičar, zato mi je njihova podrška uvijek bila od ogromne važnosti. Ali ne mogu reći da sam imao nekih ozbiljnih padova kao muzičar. U teškim životnim situacijama kakve su gubitak prijatelja, roditelja ili razvod, muzika me uvijek podizala i vraćala mi optimizam, smisao, nadu i volju za životom.

NV: Koji su naredni planovi (album i koncerti)?

Upravo je izašao CD “Balkan Fever”, na kojem smo Vlatko Stefanovski, Teodosij Spasov i ja solisti, s lajpciškim simfonijskim orkestrom. Kako sam ranije spomenuo, spremam i CD s Merimom Ključo. Nedavno sam počeo saradnju s Rambom Amadeusom u koju polažem mnogo nade. S braćom Teofilović sam imao mnogo koncerata prošlog ljeta, pa to planiramo i za sljedeću godinu, i moja dugogodišnja saradnja s Vlatkom Stefanovskim se također nastavlja.

NV: Na koncertu ćete predstaviti zajednički projekt s braćom Teofilović pod nazivom “Vidarica”. O čemu je zapravo riječ?

Već godinama sam fasciniran ljudskim glasom i u braći Teofilović sam našao odlične saradnike. Naš repertoar pokriva velik dio bivše Jugoslavije, a slavi bogatstvo i raznovrsnost tradicionalne muzike s naših prostora.

U naše aranžmane sam unio i mnogobrojne druge muzičke utjecaje, naprimjer džez, bluz, flamenko i klasičnu muziku, te smatram da smo pronašli uzbudljiv i originalan muzički izraz koji i dalje pokazuje veliko poštovanje prema tradiciji. Naslov “Vidarica” odnosi se na ljekovito djelovanje muzike u koje duboko vjerujemo.

Miroslav Tadić (1959) rođen je Tuzli, a svoju formalnu edukaciju završio je u SAD-u, nakon studija u Italiji i bivšoj Jugoslaviji. Izvodio je i snimao širok spektar muzičkih stilova, rangiranih od barokne glazbe klasičnog perioda, pa do bluza, džeza i roka. Tadićevi nastupi i snimke uključuju projekte i saradnju s velikanima svjetske muzičke scene, kakvi su Terry Riley, Los Angeles Opera i Plasido Domingo, Dušan Bogdanović, Marija João, Jack Brus iz super grupe Krim (Cream), bubnjar Mark Nauseef i naravno Vlatko Stefanovski te Rade Šerbedžija. Urednici časopisa “Guitar player” u jednom svom izdanju Miroslava Tadića proglasili su jednim od 30 svjetskih, najradikalnijih i individualnih gitarista.