Marko Puljiz: Ljudima nedostaje iskrenog smijeha, onog iz duše

S Markom Puljizem, mladim i talentiranim bh. komičarem, razgovarali smo o stand-up komediji kao formi izražaja, komičarima i temama koje oni obrađuju, o psovkama i uvredama na nastupima, te o izazovima, problemima i pozitivnim vrijednostima bh. društva.

Marko Puljiz (1984) mladi je talentirani bosanskohercegovački stand-up komičar. Dolazi s Alipašinog Polja (Sarajevo) odakle i crpi većinu inspiracije i materijala za svoje nastupe. Studira ruski jezik i književnost uinad svima. Kaže da se, uz ostalo, želio razlikovati od drugih. Svoje znanje planira prošiti učenjem što više jezika. "Hoće li to biti farski, arapski, turski, kineski, korejski, finski ili bilo koji jezik, nije važno, želim naučiti što više jezika i upoznavati ljude. Želim dokazati tvrdnju da je svijet pun dobrih ljudi", kaže u intervjuu za Novo vrijeme bh. komičar Marko Puljiz.

Prošle godine osvojili ste titulu najsmješnijeg komičara u Bosni i Hercegovini. Koliko je teško nasmijati današnju publiku?

Smatram da našu publiku nije teško nasmijati zato što naši ljudi znaju prepoznati dobar humor i dobre “fore”. U stand-upu ne pričamo viceve, jer je ono što mi radimo naš stav, ono što mislimo o različitim pojavama u našem društvu, i to kažemo na komičan način.

Inače, ljudi u Bosni i Hercegovini kritiziraju gotovo sve, ali ne i stand-up komičare. Publika je vrlo pozitivna prema nama i daje nam veliku podršku. Ljudi se nasmiju onome što pričamo. I u stand-up formi često se dešavaju vrlo neugodne situacije. Naprimjer, ljudi izvan naše zemlje često znaju dobacivati ili su na psihoaktivnim supstancama (alkohol ili nešto drugo), često znaju pričati ili biti nezainteresirani, a sve to rade da vam pokvare nastup. Znači, ima tu mnogo smetnji, ali u Bosni i Hercegovini ljudi vrlo rijetko čine nešto takvo. Nije teško nasmijati ljude u našoj zemlji, jer su oni pozitivno nastrojeni prema nama, imaju dobru namjeru i žele poslušati našu priču.

Čemu se ljudi najviše smiju?

Ni sami komičari, kad počinju s ovim poslom, ne znaju kakav će ispasti njihov stil stand-up komedije. Zbog toga je svaki komičar priča za sebe. Otprilike se zna koje teme prolaze kod naroda. Uvijek su to teme o muško-ženskim odnosima, teme koje nas zbližavaju i tiču se naših svakodnevnih navika i razmišljanja. U mom slučaju nisu u pitanju samo teme o muško-ženskim odnosima, nego su to teme iz oblasti socijalne psihologije. Volim iz više uglova posmatrati neku situaciju i postavljati pitanja koja ljudi zapostavljaju. Naprimjer, na koje sve načine su naši ljudi sami sebi kontradiktorni, zašto na licu imaju osmijeh kad vas ne vole, a zašto su namršteni kad vas podržavaju? Ono kad vam prilaze i kažu: “Ma, svaka čast!”, a namršteni su. U svom radu se najviše bavim takvim kontradiktornostima.

Koliko se stand-up komedija uspjela razviti kod nas?

Pa, bez obzira na to što smo kao društvo pomalo inertni, lijeni i usporeni, stand-up komedija se dobro razvija. Ono što je dobro a da toga nismo bili ni svjesni jeste da smo tokom tri godine napravili lijepu priču o ovoj formi. Postoji stereotip koji kaže da su Bosanci i Hercegovci najsmješniji ljudi. To je, naravno, tačno i uz dužno poštovanje prema kolegama iz Srbije i Hrvatske, gdje ima odličnih pojedinaca svjetskog ranga, ipak smatram da su najbolji i najsmješniji komičari odavde. To nije neki moj patriotizam, vjerujem da će i vrijeme to pokazati. Odziv publike sve je veći, a pozivi su sve češći.

I komičari znaju prilično vrijeđati na sceni, znaju povrijediti neke ljude zarad smijeha? Šta mislite o tome?

Pa, komičari većinom imaju dozu provokativnosti, znaju koristiti i psovku u svojim nastupima i taj efekt jest smiješan i najlakši je za izvesti. Ipak, takav pristup je često i prezren u krugovima komičara, jer je najlakše opsovati ili uraditi neki bestidan pokret koji je ljudima smiješan. Isto je pričati o teškim temama kakve su nacionalizam, religija i slično. Iskustva mojih kolega govore da je ljudima to smiješno, ali na duže staze te prakse nemaju neki učinak. Ljudima je dosta teških priča, a sadašnji bh. stand-up upravo im nudi način da zaborave teške teme s kojima se suočavaju svaki dan. Najljepši efekt koji s nama ljudi dožive jeste da zaborave na svoje probleme.

Na koji način se Vi šalite? U nekim krugovima Vaše nastupe nazivaju “halal” stand-up komedijom. Zbog čega?

Neko ju može zvati “halal” komedijom, a ako nekom smeta, neka je zove “košer” komedijom. U svakom slučaju, moja komedija u sebi nema psovke, nije uvredljiva i trudim se da svojim nastupima ne vrijeđam nikoga i da ne spominjem nacionalizam ili neke druge teške teme. Ako već trebam spominjati neku tešku temu, onda to treba biti pametno sročeno i na lijep način prezentirano. Ja sam sebi postavio neka ograničenja.

Znači ne vrijeđate i ne psujete, ali ste ipak najsmješniji bh. komičar?

Htio sam sebi postaviti ograničenja, ali i razbiti predrasude da ne moraš nužno psovati i vrijeđati da bi postigao komičan efekt. Meni nije smisao samo nasmijavati ljude, već mi je cilj da se oni dobro osjećaju i da im je lijepo. Svi se mogu smijati, pa i duševni bolesnici, ali ono što nama fali je iskreni smijeh iz duše. Intenzitet smijeha ne smije biti prejak, jer ljudi emotivno nisu sposobni izdržati previše smijanja, oni jednostavno duševno “otupe” i poslije ne mogu uživati kako treba u životu. Možda zbog toga što svoj kredit smijanja prebrzo potroše. Ako je u pitanju umjerena doza smijanja, ona je najbolja jer je ljudi mogu izdržati.

Kad je riječ o situaciji u BiH, morate znati da je psihološka situacija veoma napeta jer mnogi boluju od PTSP-a. A PTSP utječe i na ljude koji nisu bili u ratu. Tako čitav život možete provesti nervozni i pod pritiscima. Zbog toga je vrlo nezahvalno odjednom se početi previše smijati, jer ćete se poslije toga osjećati jednako depresivno. Zato je lagana doza smijeha poželjna, jer u njoj zapravo uživate i zbog nje se lijepo osjećate.

Kad imate ograničenja, onda možete biti i kreativniji u svom poslu. Pročitao sam da su jednom francuskom piscu dali izazov da napiše knjigu bez upotrebe slova “e”, koje je često u francuskom jeziku i Francuzi su faktički ovisni o tom slovu. Taj pisac je na kraju uspio napisati knjigu, a pritom je bio i mnogo kreativniji od ostalih. Slično se desilo i meni. Rekao sam: “Ne želim psovati, niti vrijeđati ikoga, a pogotovo govoriti nešto što nema koristi, jer ako ne mogu reći nešto korisno, onda je bolje da šutim.” I onda su mi se otvorile mnoge mogućnosti i drago mi je da sam uspio dokazati da se ljudi mogu nasmijati bez jeftinih trikova.

U svojim nastupima obrađujete brojne teme. Koliko je ustvari humor ozbiljan posao?

U svojim nastupima upravo pokušavam govoriti o ozbiljnim temama. Humor jeste ozbiljan posao jer mu se morate posvetiti kao i bilo čemu drugom. Naravno, to je lakši posao ako ga usporedite s teškim fizičkim poslovima. Imam priliku na ovaj način, na pošten način, zaraditi sebi novac, koristeći svoj mozak. Meni intelektualni rad nije težak, a osjetio sam i kako je kopati kanale i skupljati lišće. Mene bi bilo stid proći pored čovjeka koji kopa kanal i uvjeravati ga koliko je moj posao težak. Ja u svom poslu zaista uživam, a da život od mene zatraži, ne bih bježao ni od fizičkih poslova. Stid me je reći da je ovo težak posao, ali jeste ozbiljan. Mladima preporučujem da se trude i da budu produktivni, jer kad god se potrudite, to se isplati. Bez rada nema ništa, a humor je ozbiljan posao (smijeh).

Znači, samo da budemo produktivni i imat ćemo manje problema?

Ljudi nisu svjesni kolika je nafaka u prvom koraku koji naprave. Ja sam, kao produkt ovog društvenog mentaliteta, sve ove godine bio dio te nezdrave negativne priče o tome kako nam ništa ne valja, bio sam na kafama i provodio mnogo vremena kritizirajući sve, nekad s pravom, ali većinom sam to radio bez razloga. O čemu se radi? Tačno je da ima negativnih pojava, da je teška situacija, da vlada nepotizam, da ima korupcije i postoji milion razloga zašto ne bih trebao raditi ovaj posao. Ali, najlakše je sjediti, ne raditi ništa i propasti u životu. Svi bismo mogli navesti bezbroj razloga zašto smo propali u životu, ali mi snosimo odgovornost za to. Ako moj nastup ne valja, on ne valja zbog mene, ne zbog publike. Iz inada sam krenuo s ovim poslom. I baš zato što je loše, hoću da radim pozitivne stvari. Najvažnije je da ne kukate i ne izvlačite se, nego da počnete nešto korisno raditi.

Za sebe tvrdite da ste pomalo introvertna osoba. No, na sceni se sve mijenja. Kako?

Ne znam. Privatno nisam toliko zanimljiva osoba da znam ispričati dobar vic ili neku foru, ali na sceni se osjećam kao kod kuće. Ne znam kako mi se desi taj klik, ali eto, desi se. Ja volim da se smirim u samoći i da razmišljam o ovom svijetu. Svi smo svjedoci da na ovom svijetu treba položiti test koji je pred nama. Često gledamo samo iz svog ugla, iz ugla ega, a potrebno je stvari posmatrati iz više pravaca. Velik broj teških situacija u svijetu produkt je nesporazuma i pogrešnog razumijevanja. Možda si u tom trenutku bio nervozan pa donio pogrešan sud o nečemu? Naravno, volim ja i gledati fudbal, igrati igrice, imam i ja svoje “fast food” trenutke.

Je li Vam se dešavalo da ste neraspoloženi morali izaći pred publiku?

Pa, desilo mi se to nekoliko puta, jer su postojali faktori koji su to prouzrokovali. Komičar se uvijek trudi odraditi svoj posao najbolje što može, ali naravno da se ta energija ne može sakriti. Ipak, uvijek kažem sebi: “Idemo uz Božiju pomoć” i uspije. Treba čovjek razmišljati i o tome da su svi ti ljudi došli i izdvojili svoje vrijeme da vas slušaju, a nisu morali. Zbog toga što su tu zbog vas, vi morate opravdati to povjerenje i ne smijete biti nezahvalni na njihovoj podršci. Kad krenete, nakon prvog smijeha zaboravite na sve probleme. Meni treba mjesec da bih napravio pet minuta svog nastupa. Ali, postoje ljudi koji su duže u ovom poslu, koji su profesionalci i mnogo marljiviji od mene, pa im treba mnogo manje vremena.

Radili ste kao radnik u komunalnom preduzeću. Kako gledate na taj period života?

Pa, radio sam u komunalnom preduzeću osam mjeseci i to je bio period kad sam se osjećao najzdravije u svom životu. Tad sam se kretao, imao težak fizički napor koji do tada nisam osjetio i to je posao koji me je na neki način produhovio i oplemenio. Ne kažem za sebe da sam plemenita osoba (smijeh), ali osjećao sam veliki mentalni i fizički benefit tog posla. Zamislite, čistite ulice i sva ta prljavština vas ne razboli nego vas ojača. U tom periodu se nisam nijednom prehladio iako smo zimi znali čistiti po ogromnim minusima. Tad sam se mogao suočiti sa sobom i razmišljati o svemu što je vezano za moj život i državu. U tom vremenu je nastalo i mnogo materijala za moje nastupe. Od tih ljudi, koji su vrlo inteligentni i požrtvovani, dobio sam mnogo životnih savjeta, a oni su mi znali reći: “Voli te raja, bit’ će belaja”. I stvarno, bili su upravu. (smijeh)

Može li se živjeti od stand-up komedije?

U početku sam radio za 50 konvertibilnih maraka po nastupu, a vremenom nisam podizao cijenu jer sam mirna osoba koja ne zna menadžerski pregovarati. Meni daš “cvaju” i ja ću nastupiti (smijeh). Ipak, vremenom kako su se nizali nastupi i kako su ljudi čuli za mene, oni su mi dizali rejting i honorar. Naravno, vremenom sam naučio kako ugovarati poslove i mogu vam reći da se može živjeti od ovog posla, ali je to kod mene još na nivou hobija.

Koji su naredni planovi?

Da se ženim (smijeh). To mi je sad “najglavniji” projekt. Također, u procesu sam traženja posla na pošten način, bez štele. Predajem CV i idem da nađem posao ovakav kakav jesam, a ne da na razgovore idem nekakav izvještačen. Želim naći posao uinad svim okolnostima.

A ako ste mislili na stand-up, a vjerovatno jeste, pa planovi su da više radim i nastupam. Želim ljudima, onako suptilno, “hinjski”, prenijeti pozitivne vrijednosti. Poruka za vas je da budete oni koji pomažu, a ne oni koji odmažu, da budete prijatni u međuljudskim odnosima, da želite svom komšiji Peri, Anti i Mirsadu ono što želite sami sebi. Želim da nastavimo razvijati ono po čemu je Bosna i Hercegovina poznata, a to je topao duh, gostoprimstvo i dobri međuljudski odnosi, jer to kod nas još postoji.