Nermin Tulić: Bosanac koji je harmoniku svirao i nizozemskoj kraljici

Imali smo priliku i mi u Mostaru, na jednom od više od 20 nastupa u 13 gradova u BiH u okviru njihove turneje, uživati u koncertu Ricciotti ansambla, “najbržeg i najnekonvencionalnijeg simfonijski orkestra na svijetu”. Uživali smo u muziciranju 41 glazbenika iz Nizozemske, ali i dva solista iz BiH – Miše Petrovića i Nermina Tulića. Ovaj ulični simfonijski orkestar ima dugu tradiciju, ali ono što je ostalo od početka isto i prepoznatljivo jest da izvode glazbu na mjestima gdje se ona inače ne svira: simfonijsku i popularnu glazbu donose u javne prostore poput ulica, bolnica, domova za stare i osobe s posebnim potrebama, parkova, zatvora, popravnih domova i ostalih prostora na kojima se glazba obično ne izvodi, posebno ju ne izvodi veliki ansambl. U BiH su došli nakon 19 godina: samo pola godine nakon Daytonskog sporazuma 1996., Ricciotti Ensamble je prvi put bio u BiH – došli su vidjeti kako se razvila “ova zemlja s fascinantnom prirodom i prijateljskim ljudima”, kažu glazbenici. Mi smo razgovarali s Nerminom Tulićem, glazbenikom rođenim 1977. u Bosnaskoj Dubici, koji je studirao klasičnu harmoniku na Konzervatoriju u Enschedeu u Nizozemskoj. U Nizozemsku je otišao zbog rata, kao 15-godišnjak.

PRVI JE DJED SVIRAO

“Već u BiH sam počeo svirati harmoniku, a nastavio u Nizozemskoj. Upisao sam studij na Konzervatoriju, završio i tako je krenuo moj glazbeni put”, kaže nam Tulić nakon koncerta u Mostaru, gdje je nastupao s Ricciotti ansamblom. Kako je bilo dječaku iz BiH školovati se u Nizozemskoj? Je bilo teško?

“Jeste, bilo je teško. Potrebno je dosta raditi, svirati, vježbati…, dosta truda je uloženo, ali imao sam veliku želju da to sve savladam i odradim. Uspjelo mi je i drago mi je zbog toga. Imao sam podršku svoje obitelji i hvala Bogu, uspjelo je sve”, kaže skromno. Kad je došao u Nizozemsku nije znao ni jednu riječ, kaže, ali bio je mlađi, brzo se uklopio u nizozemsko društvo.

“Prvo sam učio jezik, a onda je sve je išlo svojim tokom”, Harmonika nije izabrana slučajno, tek će nam kasnije ispričati.

“Moj djed je svirao harmoniku i bio je dobar svirač. U malom gradu gdje je živio znalo se za njega. Moj otac nije svirao harmoniku, ali je imao veliku želju i želio da ja također počnem svirati. Tako mi je kupio harmoniku, doveo jednog profesora koji mi je dao privatne sate i tako je krenulo…” Ovaj bh. glazbenik je svirao i nizozemskoj kraljici, a evo kako: “Muzički teatar iz Leidena kod Amsterdama, jedna grupa u Nizozemskoj,m je napravila jedan jako zanimljiv projekt, gdje su pozvali izbjeglice iz nekoliko zemalja, koji su živjeli i studirali glazbu u Nizozemskoj. Ti su studenti bili nositelji tog projekta, ali bilo je i dosta Nizozemaca koji su glumili ili svirali s nama. To je bio jedan veliki projekt jer smo imali turneji po cijeloj Nizozemskoj. Bila je pozvana i nizozemska kraljica Beatrix, koja je bila prijatelj tog projekta, podržavala je organizaciju koja je bila organizator tog projekta. Bila je na našem premijernom koncertu”. Dolazak kraljice na koncert svakako je pridonio popularnosti cijelog projekta jer je odmah bila velika medijska pozornost na tom projektu, došlo je i na samu premijeru mnogo ljudi.

“Bilo je sjajno”, kaže. I ovakav projekt, kakav je Ricciotti turneja, svojevrsni je način prilaženja publici – besplatan ulaz, sviraju različite žanrove glazbe – od rocka, popa, popularnih domaćih skladbi… Projekt je zaista lijep, kaže, i drago mu je što može sudjelovati u njemu.

IZVANREDAN PROJEKT

“Ovo je jedan izvanredan koncert, koji ja nikada nisam doživio i ovo je prvi put da sudjelujem u nečemu ovakvom. Mislim da se u BiH nije nešto ovakvo dogodilo. Ovaj orkestar dolazi na neobična mjesta i svira za sviju – ne za odabranu publiku, ne za ljude koji moraju platiti ulaznicu, nego sviraju svugdje. Naprimjer, bili smo u jednom izbjegličkom kampu, bili smo u centru za hendikepirane, bilo smo u staračkom domu… Dolazimo ljudima prenijeti neku poruku i da pokušamo glazbom nešto pozitivno utjecati”. Na pitanje koja bi to bila poruku, koju bi poruku volio da ljudi prepoznaju u ovoj glazbi, Tulić odgovara.

“Ja imam jednu poruku, za mene najvažniju, a to je mir. Da prestanu gluposti, ratovi i sva ta loša dešavanja, da, jednostavno, živimo zajedno, idemo dalje, da se družimo”. Od svojih ranih godina Tulić je pokazivao sklonost ka glazbi Balkana i mediteranskoj glazbi. Ta je vrsta glazbe na kraju postala i njegova specijalizacija. Godine 2003. osniva grupu EtnoSaraj i tako ostvaruje svoju težnju da zajedno s publikom uživa u predivnoj glazbi s Balkana, posebno u sevdahu. Trajno teži da glazba koju svira ostane vjerna glazbenom naslijeđu i da istovremeno predstavlja novo i osvježavajuće iskustvo za sluh i dušu publike. A biti na turneji po BiH, za njega je neopisiv osjećaj.

“Osjećaj je prelijep. Volim Bosnu i Hercegovinu, uživam u njoj, svaki trenutak koji tu provodim. Nadam se da mogu s ovom glazbom koju izvodim prenijeti ljudima pozitivnu poruku”. Na pitanje gdje zamišlja budućnost, u kojoj zemlji, Tulić odgovara da ima veliku želju za povratkom na ove prostore.

“Ne mogu točno reći gdje i kada, ali ima nešto što me vuče na ove prostore. Pokušavam svake godine doći ovdje na odmor, provesti tjedan ili par tjedana ovdje i uvijek mi je ovdje dobro”.

PUBLIKA PREPOZNAJE ISKRENOST Publika je svugdje ista, i ako se poruka ili priča koju glazbenik želi prenijeti radi iz srca, ona dođe do slušatelja, slušatelji to osjete, kaže Tulić. “Eh, sad druga je stvar kako oni to ispoljavaju. Na sjeveru Europe ljudi su malo mirniji, nisu toliko temperamenti kao ovdje, ali i oni osjete jako dobro glazbu, željni su lijepe glazbe i vole jako slušati i našu glazbu”, kaže ovaj umjetnik.