Amina Kajtaz: Olimpijska princeza u zimskoj čaroliji

Smog i magla ovog su se mjeseca uselili u najpoznatiju bh. kotlinu, okruženu planinskim ljepoticama. No, nekoliko metara više, na izdignutom Trebeviću sija jarko sunce.

Nebesko plavetnilo vidljivo je u njegovom najljepšem sjaju. Baš takvu sunčanu idilu iza sebe je ranog subotnjeg jutra ostavila i naša lijepa sagovornica u svom rodnom Mostaru. Devetnaestogodišnja Amina Kajtaz, najatraktivnija plivačica koju je naša država ikada imala, djevojka je o kojoj se zasluženo pričalo ove godine.

Plakanje od sreće

Nismo je bez razloga izabrali da bude zvijezda našeg novogodišnjeg broja. Šira javnost ju je upoznala kada se na velikom Maracana stadionu u Rio de Janeiru ove godine prošetala kao članica naše reprezentacije. Zasluženo. Nakon što se prošetala čuvenim stadionom na ceremoniji otvorenja, čak i regionalni mediji pisali su o zanosnoj plavuši, pitajući se ko je i odakle je.

Iako se nikada nije bavila modelingom niti manekenstvom, jer je čitav životni vijek posvetila plivanju, Amina se odlično snašla i u ovoj ulozi. Sa visinom od 1,73 m i težinom od 62 kg, na manekenskim pistama podjednako bi mogla parirati plavušicama poput Heidi Klum ili čak Claudije Schiffer. Željeli smo je predstaviti kao princezu, a da uspijemo u svom naumu, pomoglo nam je ljubazno osoblje hotela “Pino Nature-Prvi šumar” i još ugodniji ambijent njihovog raskošnog apartmana “Rabbit”.

Nakon višesatnih priprema i snimanja, sa Aminom smo razgovarali o njenoj dosadašnjoj karijeri, naporima koje svakodnevno ulaže da bude još bolja, ali i novim ciljevima. Ovo je definitivno bila njena godina.

– Odlazak na olimpijske igre nešto je što želi svaki ozbiljan sportist, koji je čitav život posvetio sportu. To je kruna svega. Meni je bilo posebno, riječima teško opisivo iskustvo. Bila sam uporna i mnogo sam ulagala u sebe da bih uspjela. Skoro dvije godine nikako nisam imala društveni život. Odricala sam se izlazaka, pa čak i prijateljstava. Vanredno sam pohađala školu. Nisu to bila mala odricanja – priča nam na početku razgovora Amina, evocirajući događaj koji joj je obilježio ovu godinu, a vjerovatno i život.

– Moj kolega Mihajlo Čeprkalo i ja smo imali najbolje rezultate u plivanju i očekivali smo da budemo pozvani da našu zemlju predstavljamo u Brazilu. Svakog dana bih po nekoliko puta dnevno zvala mamu i trenera, pitajući ih je li došao poziv, je li stigao mail. Nije bilo trenutka da nisam iščekivala e-mail. Toga dana, kada je poziv konačno stigao, na pet minuta prije sam pitala mamu ima li išta. Rekla je da nema. A onda me nakon pet minuta pozvala i uzbuđeno rekla da je poziv stigao! Plakala sam od sreće, zapravo, svi smo u kući plakali.

Ono što je uslijedilo u Brazilu, osim sportskih rezultata za svaku pohvalu, bilo je reagiranje javnosti na njenu nesvakidašnju ljepotu. I sama je bila iznenađena reakcijama i pozivima koje je dobila nakon ceremonije otvorenja.

– Željela sam otići na otvorenje, jer je to bila jedinstvena prilika. Zamislite, dođete na Olimpijadu i imate priliku da sav taj raskoš doživite uživo. Moj trener baš i nije bio raspoložen za to, jer sam već narednog dana imala takmičenje i trebala sam se pripremati. Ali, ipak me pustio. Na prvu mi je bilo smiješno što su svi pisali o mojoj ljepoti. Meni je, ipak, važnije bilo plivanje, jer sam zbog toga i došla – skromno će Amina.

Plivanje ili tenis

No, poziv da bude član naše olimpijske reprezentacije ne bi došao bez njenog napornog rada i predanosti. Zbog plivanja se čak odselila i u Dubrovnik, gdje je živjela i trenirala pune dvije godine.

– Tamo sam trenirala s trenerom Borutom Petričem, s kojim i danas treniram i od kojeg sam najviše i naučila. On je bivši slovenski svjetski i evropski prvak u plivanju, također je bio i olimpijac. Drugačije je kada trenirate s nekim ko je sve to prošao pa vam u svakom trenutku zna reći šta i kako treba da uradite. Upravo zahvaljujući tim treninzima i selidbi u Dubrovnik uspjela sam otići na Olimpijadu. Da sam ostala u Mostaru, pored uslova u 12,5-metarskom bazenu, ne bih uspjela. U početku mi je bilo veoma teško, jer sam došla u grad gdje nikoga nisam poznavala. Imala sam samo nekoliko rođaka. Ali nisam imala prijatelje. I zaista mi je bilo teško prvih mjeseci, a onda sam obavila razgovor sama sa sobom. Shvatila sam zašto sam, zapravo, tu i šta je moj cilj. Ne možete biti 90 posto u nečemu i ostvariti ono što želite. Morate se dati sto posto. Jedino je tako moguće. A ako se imalo dvoumiš oko onoga što želiš, onda tu nema uspjeha.

A Amininog uspjeha ne bi bilo bez njenih roditelja i sestre koji su joj najveća podrška. Njen tata Sead nekadašnji je nogometaš “Veleža” i od njega je naslijedila sklonost ka sportu. A od mame Maje sklonost ka plivanju.

– Mame me upisala u plivački klub kada sam imala sedam godina. I ona se nekada bavila plivanjem, jednako kao i moja sestra Delila. Tako je došao i na mene red. Jedno vrijeme uporedo sam trenirala plivanje i tenis, ali ljubav prema plivanju bila je jača. Bila sam bolja u tome. Imala sam 15 godina kada sam prvi put nastupala za reprezentaciju i to na Balkanskom prvenstvu. Tada sam počela nizati bolje rezultate, iako uvjeti u kojima sam trenirala nisu bili nikako dobri. Ali imala sam veliku želju i volju. Naravno, kako su se poboljšavali uvjeti treninga, tako sam ostvarivala i bolje rezultate.

Amina se vratila u rodni Mostar, gdje pohađa Univerzitet modernih znanosti (CKM) i trenutno je na drugoj godini Odsjeka za nutricionizam i zdravlje. Vanredni je student i, iako skromno gleda na svoje rezultate, profesori je redovno hvale. Plivanje trenira dva puta dnevno, a tome treba dodati i redovne treninge u teretani.

– U Mostaru trenutno imamo 25-metarski bazen, što je velika prednost u odnosu na ranije. To je, zapravo, stari vojni bazen, koji se nedavno počeo koristiti i više je u funkciji nego ranije – kaže Amina kojoj ostali uvjeti treniranja ne idu baš naruku. Naprimjer, profesionalne sportske kupaće kostime uvijek mora naručivati iz inozemstva, a jedan košta 400 eura.

– To je kostim koji se koristi na takmičenjima, a mogu ga obući najviše 10 puta. Baš mi se u Kanadi na Svjetskom prvenstvu desio peh. Kupila sam novi kostim za to prvenstvo i pred plivanje mi je pukao, a da ga nisam nijednom obukla. Srećom, imala sam stari kostim uz sebe. Kod nas ih nema kupiti i nadam se da će se jednom otvoriti prodavnica u kojoj će plivači moći kupiti sve što im je potrebno te da će cijene biti prilagođene našim standardima.

Ista situacija je i kada je riječ o dodacima ishrani profesionalnih sportista.

– Sportske suplemente treba koristiti svaki sportist. Suplementacija nekog sportiste u inozemstvu iznosi više od 4.000 eura mjesečno i njima to obezbjeđuje država. Kod nas nije tako, ali koristim se prilikom da se zahvalim svom sponzoru “Klas Fitu”, koji mi pomaže na svakodnevnom niovu.

Kao sportist koji je osvojio 33 olimpijske medalje, Amini je uzor američki plivač Michael Phelps. O vlastitim ciljevima ne voli govoriti, ali bi voljela popravljati dosadašnje rezultate.

– Sada, kada sam dosegla ovaj nivo, to će ići malo teže. Ali, nadam se da ću uz intenzivne treninge, željene rezultate ostvariti. Eto, želja mi je da dionicu 100 metara delfin otplivam za 57 sekundi barem jednom u životu, a to je sigurno finale svjetskog prvenstva – kaže na kraju našeg razgovora Amina, a mi joj želimo da joj se ovaj naum ostvari već naredne godine.

Odlazak u kino

– Osim plivanja, volim druženja, izlaske s drugaricama na kafu, a najviše volim porodični izlazak u kino. Volim i druge sportove. Na televiziji gledam utakmice, tenis, a od showbiza najčešće show “Ukorak s Kardashianima”(smijeh).

Posebno cijenim Tuku
– Izuzetno cijenim Amela Tuku, Damira Džumhura, Larisu Cerić. Oni su vrhunski sportisti. Govorim o individualnim sportovima, a o kolektivnim ne volim toliko pričati, jer se nikad nisam s tim susretala. Posebno cijenim Amela Tuku, jer znam koliko je teško biti takav individualac. Plivanje i atletika su veoma slični i biti treći na svijetu u tome je zasluga koja traži da mu svi skidamo kapu.

Olimpijska norma

– Samu sebe sam najviše iznenadila prije dva mjeseca, kada sam u Sarajevu otplivala olimpijsku normu, koja mi je trebala prije Olimpijade da sigurno znam da mogu ići na olimpijske igre, bez njihovog poziva. I bila sam baš presretna kada sam to uspjela, jer nisam vjerovala da mogu otplivati olimpijsku normu.

Izvor: azramag.ba