Adnan Smajić, jedini sommelier za čaj na Balkanu

Ako vas je put ikada nanio Petrakijinom ulicom u Sarajevu sigurno ste u blizini Muzičke škole, iznad jedne od prodavnica zapazili naziv Franz & Sophie. Mala, s ukusom uređena čajdžinica, iz koje uvijek dopiru zvuci ugodne muzike, a niz ulicu se, i ljeti i zimi, prema Katedrali, šire aromatični mirisi raznih biljaka, zamisao je Adnana Smajića, koji je ozbiljan poziv, kakva je medicina, zamijenio biljkama od kojih se pripremaju ukusni napici.

Adnan je jedini certificirani sommelier za čaj na Balkanu, a školu za ovo zvanje završio je u Njemačkoj. Do 2010. godine radio je kao ljekar, a onda ga je agresija na našu zemlju, odvela do Njemačke, gdje se ustvari prvi put i susreo sa svijetom čaja.

ŠTA PIJU BOSANCI I HERCEGOVCI

"To je zemlja sa izuzetno raširenom kulturom ispijanja čaja, pogotovo sjeverni dio poput Hamburga i Bremena. Oni su čak i svjetski šampioni u ispijanju čaja – više od 250 litara po glavi stanovnika. Družeći se sa takvim ljudima probudila mi se želja da uđem u taj svijet, otkrijem i naučim nešto novo", priča Adnan kako je sve počelo dok otvara zlatne kutije iz kojih se šire opojni mirisi biljaka koje su dopremljene sa sve četiri strane svijeta.

Iako je naša zemlja poznata po tradiciji ispijanja kafe, Franz & Sophie ima svoje stalne mušterije, starije, ali i one mlađe, koji rado navraćaju na šoljicu omiljenog napitka koji im se na poseban način pred njima priprema. Za one koji žure Adnan već ima spremne male papirne vrećice sa biljkom koju su tražili, ali i preporukom kako je napraviti i piti.

"Trenutno imam 220 vrsta čaja iz Kine, Japana, Indije, Cejlona…, zaista iz svih dijelova svijeta čija je tradicija ispijanja čaja postala pravo blago. Bosanci i Hercegovci nažalost nemaju baš tako razvijenu naviku pijenja čaja, ali to je nešto što se mijenja, ljudi svakim danom otkrivaju blagodati tog napitka i trenutaka uživanja i kada uporedim stanje 2010. i sada, mogu reći da smo puno napredovali", govori Smajić i dodaje da naši građani vole piti zeleni, bijeli, ali i one obođaćene aromama poput nane, đumbira i voća.

U radnji je i najskuplji čaj – gyokuro, napravljen od biljke Camellia Sinensis koja raste u Japanu, a čiji kilogram košta 1.600 KM. “Najvrijednije kapi rose”, kako bi otprilike zvučao prijevod naziva ovog čaja, ima iris po suhom mesu. U čajdžinici se čuva i najstariji čaj kojem je 15 godina.

"Ono čime bi se možda pohvalio je to da mi dolaze djeca, čije su majke, dok su bile trudne redovno pile čajeve. Važno je znati da čaj ima manje kofeina od kafe, ali će, i pored toga, osobu duže držati budnom i smirenom nego kafa. Osim toga, naši ljudi imaju pogrešne pretpostavke da čaj ne treba piti ljeti, nego samo zimi. Upravo je suprotno, topli napici, među kojima je i čaj, najbolje prijaju organizmu kada su visoke temperature", naglašava Smajić.

CEREMONIJA PRIPREME​​

Posebnu vrijednost čaju daje i način njegove pripreme. Neke zemlje ovaj su postupak dovele do savršenstva. Smajić kaže kako i danas u Japanu postoje škole pripreme čaja te posebne čajdžinice u koje se može doći i gledati kako majstori i po dva sata prave neke vrste napitaka.

"Kod nas toga nema. Mi obično pijemo čaj iz filter vrećice koju stavimo u toplu vodu. Ali, mnogi ne znaju da se u vrećici nalazi prašina koja ostaje nakon prosijavanja čaja, a to nema nikakvog kvaliteta, jer su zaista rijetki čajevi iz filter vrećice koji su kvalitetni. Ali, ako želite popiti šoljicu dobrog čaja, to nije posebna nauka. Važno je imati kvalitetnu malu kašičicu čaja koju ćete staviti u dva dcl tople vode, poklopiti, i ostaviti da stoji pet, šest minuta, a potom procijediti i piti, ali bez dodatka šećera, meda i limuna. Najbolje ga je piti umjereno toplog, dok se neke voćne arome, mogu konzumirati i hladne", kaže Smajić.

Izvor: coolstyle.ba