Mufid Garibija, arhitekta - Čuvar sarajevske historije

Mufid Garibija, ugledni arhitekta, potiče iz autonomne sarajevske porodice čiji korijeni u ovom gradu sežu 400 godina unazad. Oduvijek je bio zainteresovan za arhitekturu i historiju Sarajeva, naročito za period osmanske i austro-ugarske vladavine u BiH, kao i za teme narodno-oslobodilačkog rata.

"Rođen sam u porodici koja je historijski osvještena, pa sam svoje znanje o Sarajevu gradio zahvaljujući predajama, ali i bogatoj literaturi iz kućne biblioteke", kaže poznati arhitekta, rođen 05. septembra 1960. godine u sarajevskom naselju Vratnik. U razgovoru za eKapiju, Garibija priznaje da je arhitektura bila njegov dječački san, te je od malih nogu pokazivao talent za građevine i estetiku.

Upravo iz toga razloga, u rodnog gradu upisuje Arhitektonsku srednju školu, a potom i Arhitektonski fakultet u Sarajevu. Ipak, ističe da nikada nije bio karijerista, te smatra da nije važno koji se posao radi sve dok se radi na najbolji mogući način.

"Karijeru gradi okruženje koje prepoznaje talenat, trud i rad. U poslu sam uvijek svjestan svojih mogućnosti - mašta mi pomože u kreiranju, ali me racio drži na zemlji. Zahvaljujući takvom balansu između želja i mogućnosti, nikad nisam bio orijentisan na slavnu karijeru već na lično zadovoljstvo koje mi arhitektura donosi", ističe on.

Vizionar od studentskih dana

Karijeru je započeo prije više od 30 godina, kada je tokom školovanja u srednjoj školi radio na izgradnji autoputa Doboj-Tuzla i Laktaši- Banja Luka, gdje je stekao vrijedno iskustvo iz oblasti niskogradnje.

Njegov prvi samostalni autoski rad nastao je tokom studentskih dana, tačnije 1982. godine, kada je izvršio rekonstrukciju autentične drvene munare na džamiji Jekovac, koja će postati prototip nekim drugim munarama.

Tokom studiranja i apsolventskog staža, od 1984. do 1986., radio je u tadašnjem Republičkom Zavodu za zaštitu i očuvanje spomenika i kulture BiH, gdje je bio angažovan kao spoljni saradnik na objektima: Mogorijelo kod Čapljine, ženski manastir "Dobričevo" kod Bileće, pravoslavna crkva u Čajnicu i na tornju sv. Luke u Jajcu.

U periodu od 1989. do 1992. godine, zapošljava se u firmi "Elmax-inžinjering" gdje radi na dizajnu vizuelnih komunikacija. Krajem 1991. do sredine 1993. godine bio je aktivan u Armiji BiH, u koju je ušao na osnovu angažmana kroz Patriotsku ligu i Zelene beretke.

Od sredine 1993. godine, postaje stalni zaposlenik Federalnog meteorološkog zavoda BiH. Zanimljivo je spomeniti da je u toj ustanovi, između ostalog, radio na formiranju prve farme pilića u tada opkoljenom Sarajevu. U Zavodu je ostao sve do danas, gdje radi na funkciji šefa odsjeka za tehnička, tekuća i investiciona pitanja.

U međuvremenu, radio je projekte za brojne građevine u Sarajevu, među kojima su hoteli Butique-36, Safir, Kovači i Hayat, niz stambenih prostora i ugostiteljskih enterijera, blizu desetak džamija.

Učestovavao je i u projektima rekonstrukcije Sebilja kao nacionalnog objekta, te Meteorološke opservatorije na Bjelašnici. Također, radio je dizajn i likovnu obradu za brojne knjige, između ostalih i za knjigu "Putopisi - u susret znakovlju vremena i prostora" autorice Fahire Fejzić, kao i dizajn dvadeset poštanskih markica.

Spoj igre i obaveze

Arhitektura kao poziv za Garibiju predstavlja spoj igre sa obavezom. Kreiranje koje sa sobom nosi odgovornost - prema klijentu koji kupuje ideju i vjeruje u nju, kao i odgovornost prema javnom dobru i okruženju općenito.

Najveća pogodnost u poslu jednog arhitekte jeste slobodno iskazivanje mašte i kreativnosti, što je drugim profesijama često sputano granicama poslovanja. Ljudi iz ove profesije imaju luksuz da ideje sprovode u dijelo, a rezultat koji postiže je plastičan i ostaje u vidu zdanja.

"Istakao bih da dobar arhitekta pored talenta za umjetnošću i dizajn, mora biti i dobar inžinjer, kako bi svoju ideju učinio stabilnom, postojanom, kvalitetnom i dao joj mogućnost korištenja. Osim toga, treba posjedovanje pregovaračke moći, ali i sposobnost ubjeđivanja klijenta", navodi on.

Građevine svjetskih razmjera

Kao vrsni poznavalac rodnog grada, Garibija naglašava da u Sarajevu postoji više fascinantnih građevina iz različitih historijskih perioda, koje prema njegovom sudu imaju svjetske razmjere.

Iz perioda Osmanlija izdvaja "Kuršumli medresu" kao prvu školu takve vrste u Evropi, Morića han i zgradu Muzeja jevreja čiji je enterijer specifičan i podsjeća na Jerusalem. Što se tiče austro-ugarskog perioda, prednjači Vijećnica, autora Alexandra Witteka, koja je postala simbol grada.

U periodu stare Jugoslavije, to je Narodna banka BiH (Centralna banka), a u periodu nove Jugoslavije, "niklo" je nekoliko sjajnih objekata, između ostalih i Najthartova zgrada Skupštine BiH, tzv. "strukirana žena" na Marijinom dvoru, ukoliko se izuzme zadnji sprat koji je naknadno dodan naredbom Centralnog komiteta.

"Od 1995. godine pa do danas, posebno bi istaknuo stilizaciju objekta Američke ambasade koja je primjer načina na koji arhitekti `iscjede` uticaje okolnih arhitektura i građevinu pretvore u jedan savremen dizajn. U ovom slučaju, uticaj Zemaljskog muzeja Karla Paržika, Tehničke škole kao i nekoliko zgrada u samoj blizini je navelo arhitektu Ambasade da jedan takav objekat studiozno projektuje. Uz to, zgrada svojim izgledom odaje snagu, moć, zaštitu čime je prikazan uticaj Amerike na BiH", objašnjava Garibija.

Fubaler i vatrogasac

I pored brojnih poslovnih obaveza, Garibija trudi se pronaći vrijemena za različite hobije kao što su filatelija, pčelarstvo i istraživanja na polju fizike. Fudbal je njegova velika ljubav i najbolji način relaksacije. Zanimljivo je da je naš sagovornik i vatrogasac, pa po potrebi "uskače" i u tu vrstu posla.

Tokom dugogodišnje karijere, primio je brojna priznanja za rad, među kojima i prvu svjetsku nagradu za filatelistički dizajn 2000. godine u konkurenciji 86 zemalja. Nosilac je i najvećeg pojedinačnog priznanja za doprinos razvoju sarajevske općine Stari grad. Godine 2007. bio u grupi autora koja je na svjetskom natjecanju u Kini, u ime naše zemlje, osvojila Oskar za dizajn.

Osvojio je drugo mjesto na takmičenju za moderni filatelistički dizajn u 2009. godine u Cetinju, a prošle godine osvojio je prvo mjesto za konzolnu kuću u Sarajevu.

U svim sferama života uvijek teži ka boljem, a u poslu ne odstupa od etički, pomalo zaboravljenih, vrijednosti – da je važno uspjeti, a pri tom ne oštetiti druge.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"