Beširović: Radnice u trgovini žive u okrutnom okruženju

Živimo u društvu koje je i dalje tradicionalno orijentirano, a položaj žena u poslovnom svijetu nije lak.

Mersiha Beširović jedna je od onih koje plijene pažnju javnosti i čiji rad nije ostao neprijemećen na prostorima Bosne i Hercegovine.

Na čelo Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti (STBiH) došla je 2009. s mjesta predsjednice Sekcije žena.

Kako navodi ova inspirativna dama u razgovoru za "Azru", o njoj najbolje govore drugi, ali sebe opisuje kao zadovoljnu i nasmijanu ženu.

Za njeno zadovoljstvo i osmijeh zasigurno je najzaslužnija njena porodica, koja joj je velika podrška, ali i poslovni uspjeh za koji smatra da uvijek može "još".

Kako je biti predsjednica Sindikata koji zastupa radnike i radnice u sektoru trgovine i suočava se s  mnogo izazova?

"Biti angažiran u sindikatu danas u BiH nije nimalo lako. Radnici su s pravom izgubili povjerenje u sindikat. Generalno stanje na tržištu rada je haotično, mehanizmi i instrumenti za zaštitu radničkih prava ne funkcioniraju i svi živimo u jednom za radnice i radnike okrutnom okruženju. Radim posao koji volim, na usluzi sam vrlo vrijednim i poštenim ljudima, osjećam da mi oni vjeruju i svakodnevno dajem svoj maksimum da to povjerenje ne izgubim. STBiH je vrlo specifičan sindikat. Prvo, jedni smo od rijetkih sindikata koji djeluju u privatnom sektoru, u kojem sloboda organiziranja kao jedno od temeljnih radničkih prava ne funkcionira. Prisutni smo u cijeloj BiH i organiziramo radnice i radnike koji žive i rade u oba bh. entiteta. STBiH ima blizu 13 hiljada članova, već godinama na godišnjem nivou imamo konstantan porast članstva među kojima su većinom mladi ljudi. Djelujemo u sektoru koji je najdinamičniji od svih i u kojem se zaista vide sve anomalije društva u kojem živimo. S gotovo nikakvim instrumentima i mehanizmima zaštite uspijevamo odbraniti osnovna radnička prava na dnevnoj bazi, a još nismo od odustali od borbe za rad dostojan čovjeka. I opstajemo. Pored svih izazova i pritisaka s kojima se suočavamo, vrlo često i od samih sindikata koji su često predmet naših kritika zbog gubitka povjerenja radnika, nedostatka transparentnosti u radu, zastarjelog načina rada, ali i politički pogrešnih poteza koji su nas sve skupa mnogo koštali."

Koje generalno prioritete imate kao zastupnici interesa radnika u trgovini? Dokle ste došli u borbi za slobodne praznike?

"Naš osnovni prioritet je osigurati pravo svim radnicima i radnicama u sektoru trgovine da žive od svog rada. U BiH je, nažalost, radnik doveden u položaj roba, potpuno obespravljen, užasno uplašen za gubitak i te takve vrlo upitne egzistencije. Osigurati da radnici i radnice u ovom sektoru ne budu robovi je ono čemu svakodnevno težimo. To podrazumijeva borbu za povećanje plaća i ostalih primanja, pravo na slobodan praznik, ali i pravo na članstvo u Sindikatu. Upravo odsustvo tog prava je, prema mom mišljenju, glavni uzrok za tako loš položaj radnika u privatnom sektoru, generalno. Tu svi međunarodni mehanizmi i standardi, domaće zakonodavstvo koje deklarativno, naravno, garantuje to pravo prestaju i vrijedi samo jedan zakon – zakon vlasnika kompanije, poslodavca. Ako on/ona ne želi organizirane radnike, onda oni i ne smiju biti članovi sindikata. A kad radnici nisu organizirani, oni nemaju svog zastupnika, niko ne vodi računa o njihovim interesima i njihova prava postaju dobro volja poslodavca. To je prva stvar koju BiH mora promijeniti u smislu osiguranja rada dostojnog čovjeka. Nema priče o socijalnom dijalogu o tobože nekom partnerstvu radnika i vlasnika kapitala sve dotle dok radnici nemaju slobodu da sami odluče hoće li ili ne biti članovi sindikata. STBiH već godinama aktivno zagovara donošenje Zakona o sindikatima na nivou BiH kojim bi se definisale i utvrdile ove temeljne slobode koje moraju biti i de iure i de facto pravo svakog radnika u BiH. Kad je riječ o našoj borbi za slobodne praznike, ona još traje. Podrška koju smo dobili u ovoj borbi je dovela do nekih vrlo vidljivih rezultata u smislu zatvaranja objekata tokom praznika bez bilo kakvog obavezujućeg akta. Jedan od velikih problema u BiH je upravo u provedbi zakona i akata. Vrlo često imate neko pravo koje vam zakon garantira, ali u praksi se ono uopće ne primjenjuje. Nažalost, naše prijedloge za izmjene zakona nadležna ministarstva trgovine i rada su odbila prošle godine i mi smo stoga pokrenuli veliku kampanju i projekt “Ko se u politici brine za radnike?” U okviru tog projekta želimo uspostaviti partnerstva sa svim političkim strankama koje žele staviti interese radnika u privatnom sektoru u svoj program i aktivno raditi na poboljšanju uvjeta života i rada tog veoma bitnog dijela bh. društva. Jedan od prioriteta je i pravo na slobodne praznike. Već smo imali vrlo konkretne razgovore sa strankama i iz pozicije i opozicije i dobili podršku od svih njih. Ono što očekujemo su rezultati. Ovo pitanje se mora konačno zakonski urediti."

Vi ste prvi nazvali radnike i radnice u trgovini herojima s prve linije fronta. Upravo ovaj sektor je jedan od najviše pogođenih pandemijom. Kako se nose radnici s opasnošću od COVID-19?

"Vrlo jasno smo tokom pandemije artikulirali sve zahtjeve, ali i iskustva radnika i radnica. Mislim da su oni trenutno u vrlo teškoj situaciji. Broj zaraženih se drastično povećava, veliki broj zaraženih sigurno nije izoliran, a osnovno mjesto na koje svi idemo je supermarket. Svakodnevno prodavači upozoravaju kupce da drže distancu i nose maske, ali vrlo često to baš i nije prihvaćeno dobronamjerno. Radnici u trgovinama strahuju od zaraze, strahuju od inspekcijskog nadzora, jer će svaku naplaćenu kaznu sasvim sigurno oni osjetiti, na svojoj plaći, ali i na sankcijama poslodavca zbog, navodno, njihovog nemara. Također, veliki broj radnika i radnica strahuje i od mogućih restriktivnih mjera, jer su upravo te mjere rezultirale smanjenjem plaća pa i gubitkom velikog broja radnih mjesta. Davno sam rekla da su radnice i radnici u trgovini najbolji primjer stanja u društvu. Svi tektonski poremećaji koji se dešavaju u jednoj zemlji prvo se vide upravo u ovom sektoru. Upravo zato oni i jesu heroji s prve linije fronta."

Šta je, prema Vašem mišljenju, sporno u izmjenama Zakona o radu i Zakona o reprezentativnosti?

"U krizama kakva je ova pandemije nikako se ne smije potezati za smanjenjem prava radnika kako to predviđaju izmjene Zakona o radu. Mi smo kao društvo i kao sistem, u odgovoru na pandemiju, zakazali na mnogim mjerama, zdravstvenim, ekonomskim, socijalnim. Jedino gdje smo ažurni i gdje se vrlo lako dođe do dogovora jeste kako umanjiti prava radnicima i kako dati veću slobodu poslodavcima. To je vrlo nehumano, ali i pogubno za ekonomiju BiH. Veliku odgovornost u tom procesu imaju sami sindikati. Sindikati koji zastupaju interese zaposlenika u javnom sektoru su skloni da, s ciljem zaštite prava svog članstva, žrtvuju prava radnika u sektoru koji je u suštini pokretač ekonomije. Upravo predstavnici tih sindikata su ti zbog kojih radnici generalno gube povjerenje u sindikat. Kad je riječ o Zakonu o reprezentativnosti, riječ je o pravu na slobodu organiziranja. Reprezentativnost nekog sindikata u privatnom sektoru može biti uslovljena samo argumentom o najvećem broju članova nikako postotkom organiziranih radnika u odnosu na broj radnika u sektoru. Onako kako to predviđaju najavljene izmjene, bojim se da neće biti sindikata u privatnom sektoru uopće. Na taj način se dodatno uskraćuje pravo radnicima koji svoju egzistenciju ostvaruju u ovom sektoru da imaju nekog da zastupa njihove interese."

Šta zamjerate ostalim sindikatima u BiH, šta biste mjenjali i po čemu ste to drukčiji?

"Biti drugačiji od drugih sindikata je naš slogan s posljednjeg Kongresa održanog 2017. Želimo biti drugačiji od sindikata koji su iznevjerili povjerenje radnika, koji su "flertovali" s političkim strankama nauštrb interesa radnika. Želimo biti transparentni i otvoreni u radu i želimo da član ima svoju ulogu u procesu odlučivanja. Mnogo toga u sindikalnom pokretu je potrebno promijeniti, jer je to preduvjet da se i nivo radničkih prava počne mijenjati nabolje u ovoj zemlji. Treba početi mijenjati sujete i ega predsjednika sindikata koji misle da je biti predsjednik nekog sindikata politička funkcija, pozicija moći i sama po sebi nedodirljiva i puna privilegija. Biti na čelu sindikata za mene znači biti hrabar da govoriš o onome o čemu radnici koje zastupaš ne smiju, ali i biti neovisan i slobodan od svih pritisaka, timski igrač koji je spreman da sluša i konsultuje ljude oko sebe a najviše od svega iskren i čista srca."

Budući da se o poslovnom svijetu razmišlja kao o "muškom svijetu", da li je i koliko naporno i teško biti uspješna žena u takvim okvirima? Koja su Vaša iskustva u borbi za jednakost spolova?

"Ja sam osoba koja uvijek staje iza svojih odluka. Ne kukam i ne žalim se, posebno ne zbog onoga što sam sama izabrala kao svoj put. Ali poslovni svijet u BiH pa tako i ovaj sindikalni jeste "muški svijet". U proteklih 11 godina, koliko sam na čelu STBiH, često sam to osjetila na svojoj koži. Zbog svojih stavova sam bila izolirana, ignorirana i ismijavana.  I danas je dovoljno da pogledate strukturu granskih sindikata pa ćete zaključiti da su to "muški sindikati" sa svim "muškim metodama" upravljanja. Dogovori po kafanama, "muška solidarnost" po kojoj je bitno da "drug" bude tamo gde se donose odluke a ne "drugarica". Izuzetno sam sretna da sam na čelu "ženskog" sindikata u "ženskom" sektoru. Od 10 članova Upravnog odbora STBiH šest su žene. Od naših pet regionalnih povjerenika, tri su žene. U takvom jednom okruženju je mnogo lakše boriti se za jednakost spolova. Borimo se argumentima, vlastitim iskustvima, hrabrošću i izuzetnom solidarnošću svih."

Koji dio svog posla najviše volite?

"Ovo je posao koji i nema neko radno vrijeme. Trudimo se biti na raspolaganju našim članovima i svim radnicima 24/7. Moj radni dan traje sve dok ima radnika koji traže pomoć. To zna biti i zahtjevno, ali je moj izbor. Mada su naši povjerenici ti koji su u stalnom kontaktu s radnicima, također se trudim biti jednako dostupna. Želim da članstvo STBiH osjeća da smo u ovom sindikatu svi jedno, da smo tu jedni za druge kad treba i da se mogu obratiti bilo kome od mojih kolega i mene kad god imaju potrebu. To je ujedno najbolji dio mog posla, ta komunikacija s radnicima. Mislim da je danas neprocjenjiv osjećaj kad nekom pomognete. Ta zahvalnost koju osjetite od neke radnice kojoj ste riješili problem je nešto što mene ispunjava i daje mi snagu u borbi protiv nepravde. Vrlo često sam prisiljena i vrlo oštro i agresivno reagovati na nepravdu i taj dio mi, također, nije mrzak. Na neki čudan način i to daje snagu, to da idete "uzvodno" rijekom nepravde koja je u BiH jako velika i bujna."

Vi ste majka dvoje odrasle djece. Kako pravite balans između porodičnih i poslovnih obaveza?

"Moja porodica za mene uvijek bila najveći mir, ali i najveća briga. U mom sindikalnom radu bitnu ulogu odigrala  je upravo porodica, želja da moja djeca žive u zemlji u kojoj će ih cijeniti prema njihovim zaslugama i zbog njih samih. Želim da oni nađu razloge da ostanu sa svojim roditeljima i svakog dana se, nadam se, borim da tome doprinesem. Kao i svaka majka, ponosim se svojom djecom i u njima vidim svoje najveće životno postignuće. Biti na jednoj odgovornoj funkciji na kojoj ste istovremeno i vrlo izloženi i stalno pod lupom može biti jako izazovno i za brak. Međutim, podrška koju  imam i od svog supruga koji se i lično borio da odbrani moje pravo na karijeru i poslovni uspjeh čak i kod svojih roditelja je svakako jedan od razloga što sam ja još tu gdje jesam. Moje mišljenje je kad radite ono što volite i kad ste okruženi onima koji vas vole nemate potrebe da pravite balans. On dolazi sam po sebi."

Kako se opuštate?

"Nemam baš mnogo vremena za opuštanje, ali rado provodim vrijeme u bašti koju suprug i ja održavamo i njegujemo kao našu malu oazu. Dvaput sedmično provodimo vrijeme plešući u Plesnoj akademiji "Romantik" u kojoj su nas uspjeli nagovoriti i na neke takmičarske eksperimente. Nažalost, sve više vremena provodimo nas dvoje sami uz našu malu dlakavu princezu, ali izuzetno cijenimo i rijetke trenutke kada smo svi na okupu. To su trenuci i osobe zbog kojih se svakodnevno zahvaljujem Bogu i zbog kojih se smatram izuzetno sretnom ženom."