Mirzeta Memišević Hodžić o životu sa dijabetesom: Iako ne boli, itekako zna da "zaboli"

“Uvijek mi je čudno opisati se kao dijabetičarka, a kad malo bolje sagledam situaciju baš to i ima smisla, s obzirom na to da je dijabetes zaista utjecao i na moj životopis, a i opis mene kao osobe”, ovako počinje priča Mirzete Memišević Hodžić, kćerke, sestre, supruge, majke, prijateljice, pjesnikinje, naučnice i dijabetičarke.

Oboljele osobe svakodnevno se susreću sa izazovima koje pred njih stavlja ova bolest.

Iako ne stvara fizičku bol, dijabetes itekako zna da "zaboli".

Tihi ubica kako ga nazivaju, jedan je od najbrže rastućih zdravstvenih izazova u 21. stoljeću.

Prema podacima Internacionalne dijabetes federacije (IDF), broj odraslih koji žive s dijabetesom je više od tri puta povećan posljednjih dvadeset godina. IDF procjenjuje da 9,3 posto odraslih starosti 20 79 godina i 1,1 milion djece i adolescenata mlađih od 20 godina živi s dijabetesom, te da će do 2030. godine 578 miliona odraslih širom svijeta živjeti s dijabetesom.

Dovoljno dobar poticaj i ohrabrenje za uspješnu borbu s dijabetesom uvijek mogu biti ljudi koji su kroz isto već prošli.

Priča Mirzete Memišević Hodžić upravo je takav primjer.

Mirzeta je rođena je 1979. godine u Višegradu, živi i radi u Sarajevu. Danas uspješna doktorica šumarskih nauka sa Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu sa nepunih 25 godina je saznala da ima dijabetes tip 1.

Kako kaže u razgovoru za Akta.ba bila je mlada i pred sobom je imala mnogo planova, sa ovim saznanjem sve se zaledilo i stalo, bila je to prva pomisao.

“Imala sam 25 godina život i planove pred sobom. Obzirom da sam tada bila u dosta lošem stanju, ljekari su zaključili da sam dijabetes dobila ranije. Moja reakcija je bila predmet čuđenja na klinici za endokrinologiju, gdje sam ležala mjesec dana. Nakon što su mi prvih dana rekli da ću cijeli život biti inzulinoovisna, jedna sestra mi je davala dozu inzulina i rekla, riječi koje mi još odzvanjaju “kad dođeš kući ovo ćeš morati sama raditi svaki dan“. Kad je došla sljedeći put ja sam uzela pen za injektiranje inzulina iz njene ruke i sama injektirala. Tako sam reagirala. Nisam čekala da dođem kući. Jednostavno sam shvatila da tu nema pregovora, nisam u mogućnosti da kažem "neću da imam dijabetes". Prihvatila sam situaciju i to je bio najispravniji put”, priča Mirzeta u intervjuu za Akta.ba.

DIJABETES KAO DOBAR I LOŠ POKRETAČ

Na pitanje koliko je dijabetes pomogao a koliko odmogao u životu, Mirzeta kaže da se ovo pitanje treba postaviti svim oboljelim, jer dijabetes kao bolest može biti dobar ali i loš pokretač životnog razvoja i daljeg usmjerenja.

“Na početku dijabetes, i saznanje kakva je to bolest, mi je pomogao, koliko god sam bila uplašena, bila sam i zahvalna što se desio tad, a ne nekad kasnije, ili što nije ostavio prostor za nešto drugo što pogađa ljude kakva sam ja dotad bila. Ljudi koji proživljavaju "bol svijeta", čija empatija prelazi u samodestrukciju. Pomogao mi je da podvučem liniju, da shvatim da ne mogu nikome pomoći ako prvo ne pomognem sebi, i da je odgovornost prema sebi najsvetija obaveza. Kao u slučaju opasnosti u avionu, prvo sebi staviš masku, da bi mogao pomoći onome ko od tebe zavisi”, govori Mirzeta.

Iako joj je kako kaže na početku pomogao, kasnije joj je dosta i odmagao. Najviše se to odnosi na svakodnevnicu i svakodnevne životne izazove.

“Odgovoran dijabetičar uvijek mora voditi računa da li ima nešto čime će izmjeriti šećer, podići šećer, spustiti šećer... Nema potpunog opuštanja. Normalan život u ovom stanju je sintagma koju niko ne razumije, pa ne mogu reći da li mi je život “normalan“, ali mogu reći da se život bez i sa dijabetesom veoma razlikuju”, pojašnjava Mirzeta.

Nedavno je u instituciji u kojoj radi ugostila grupu djece iz osnovne škole, među kojima je bila jedna djevojčica sa dijabetesom, i kojoj je baš tokom te posjete pao šećer. Učiteljica je to na vrijeme primjetila, ali i djevojčica.

Ta djevojčica nikad ne može biti opuštena poput druge djece, govori Mirzeta, ona uvijek mora osluškivati svoje tijelo i svoj aparatić. Učiteljica uvijek mora motriti na nju. To opterećuje. Ta djevojčica teško može biti opuštena i bezbrižna, ali može, i hoće, napraviti velike stvari. Zato što je naviknuta na odricanje i disciplinu.

Mirzeta je uz sve simptome dijabetesa, svojom disciplinom i vjerovanjem postala i majka.

“Da, postala sam majka. Bilo je, i ima, raznih teških situacija. Nikada ne mogu reći da je moj život "normalan" iako mi je to nekad teško priznati, ali mogu reći da je sadržajan, pogotovo u posljednjih pet godina”, govori.

Kaže da osoba sa dijabetesom može da radi sve što i osobe bez, ali da je to sve uvijek jako disciplinovano. Osim posta nije joj puno aktivnosti uskraćeno, ali da se mora konstantno osluškivati jeste velika obaveza.

SLATKA ČUVARICA HRASTOVA

Šumarstvo je njena primarna oblast, ali je neodvojiva od prirode, posebno biljnog svijeta, i njene zaštite.

Nedavno su ju nazvali i "čuvaricom hrastova“, jer je svoju doktorsku disertaciju radila na hrastu lužnjaku i nakon toga najveći broj istraživanja i najveći broj radova uradila i napisala upravo na toj vrijednoj vrsti šumskog drveća, koja je u našoj zemlji nekad bila veoma zastupljena a sad je gotovo nestala.

“Imala sam želju da kroz svoju karijeru, počevši sa doktorskom disertacijom, vratim ovu vrstu na zasluženo mjesto u Bosni i Hercegovini. Zašto ovo govorim na ovom mjestu? Zato da bih pokazala vama i vašim čitaocima koliko toga može utjecati na nivo šećera u krvi prosječnog dijabetičara. Naime, za potrebe izrade doktorske disertacije, uz pomoć mentora i kolega na terenu, 2009. godine sam podigla eksperimentalnu površinu hrasta lužnjaka, tzv. test provenijencija, u Žepču. Taj test je, nakon svoje upotrebe u naučne svrhe, trebao poslužiti kao objekat za sakupljanje sjemena ove vrste, koje bi dalje služilo za proizvodnju sadnog materijala i pošumljavanje ove vrijedne vrste na pogodne terene. Taj test provenijencija me trebao nadživjeti. Godine 2021. sam, prilikom posjete svojoj eksperimentalnoj površini, saznala da će kroz nju proći autoput i da će biti bespovratno uništena. Danima nisam mogla regulisati šećer”, priča nam Mirzeta.

Mirzeta je i pjesnikinja. Objavla je dvije knjige pjesama, "Toliko rasta“ 2001. i "Krive drine“ 2007. godine. Od tada je napisala najmanje još dvije, ali njihovo objavljivanje čeka kako kaže nekog dobrog duha da ju pokrene, kao što je to bio pokojni čika Jovo (Jovan Divjak) za prve dvije.

"Meni je potreba pisanje, a objavljivanje može a i ne mora biti. Moje pjesme objavljivane su i u domaćim i regionalnim zbornicima, a također i priče. Tematika je uglavnom ono što me do srži pogodi, kao dječak čije tijelo izbaci more... "Pjesnici su čuđenje u svijetu. Oni idu zemljom i njihove oči, velike i nijeme rastu pored stvari...“ kako je rekao A.B.Šimić.!”, govori.

Iako je započeo proces prikupljanja podataka oboljelih od dijabetesa u Federaciji BiH putem prijava, registar još nije zaživio.

U PZZ-u u 2020. godini je registrirano 72.797 oboljenja, što je više nego u 2019. godini (64.594).

Prema podacima Internacionalne dijabetološke federacije (IDF) i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), u BiH od 1.000 stanovnika ima oko 270 oboljelih od šećerne bolesti, a procjenjuje se da skoro 100 oboljelih još uvijek ne znaju da imaju šećernu bolest.

Ono što je dobar podatak za dijabetičare jeste da su inzulini na esencijalnim listama lijekova, jer inzulinoovisni ljudi doslovno ne mogu živjeti bez inzulina pa je tako inzulin besplatan.

Dijabetičari najčešće moraju koristiti različite lijekove i suplemente kako bi spriječili ili usporili pojave koje nastaju kao posljedica dijabetesa. Mirzeta kaže da su neki lijekovi koje ja ranije koristila, bili su djelimično subvencionirani. Ali podsjeća da troškovi života dijabetičara ne uključuju samo lijekove i tretmane nego i dijabetičnu dijetu, prehrambene proizvode koji su najčešće skuplji od standardnih...

U BiH, prema dostupnim informacijama, postoje četiri udruženja koja se bave pružanjem usluga podrške oboljelim od dijabetesa. Mirezeta kaže da su ovakva udruženja od velike koristi i pomoći te da su neophodna kako bi se kroz različite programe, subvencije i edukacije, poboljšao status i kvalitet života dijabetičara.

“Ja nisam članica niti jednog udruženja ali snažno podržavam sve njihove napore da se izbore sa sistemom u koje se nalazimo. Uvijek sam na raspolaganju da podijelim svoja iskustva sa našim sugrađanima koji se sretnu sa istim problemom. Imala sam nekoliko poziva od prijatelja i poznanika da njihovim članovima porodice iskustveno približim dijabetes i dam im ohrabrenje, i vidjela sam da je mnogima upravo takvo ohrabrenje potrebno, od nekoga za koga su sigurni da ih razumije. Zato naglašavam edukaciju o životu sa dijabetesom kao jedan važan posao, koji mogu raditi udruženja u okviru svojih kampanja. Isto tako naglašavam da za medicinsko tretiranje dijabetesa i usklađivanje prehrambenih i drugih navika treba služati ljekare koji su educirani za tu oblast”, govori Mirzeta.

Razgovarala Ivana Raonić