Almin Karamehmedović, producent ABC News-a: Bilo je teže raditi u Sarajevu '90-ih, nego plivati sa ajkulama u Amazonu

Almin Karamehmedović, producent za ABC News Nightline, Sarajlija koji sada živi i radi u Americi, u posljednjem broju FaceToFace magazina govori o svom radu, uspjehu, životu preko "bare", te rodnom gradu.

1. U ratnom periodu od 1992. do 1995. ste radili na RTV BiH. Možete li nam reći kako izgledao Vaš radni dan u tom periodu?

Ja sam u tom periodu radio kao montažer. Posao je bio zanimljiv i surađivao sam sa Harisom Pašovićem. Bilo je puno posla i u tom ratnom periodu nikome nije bilo lako, ipak je bio ratni način rada. Radili smo razne priče - o granatama, ubojstvima, o starim i mladima ljudima, o politici, sve su to bile vrlo teške priče.

2. Niste samo angažirani u novinarskim vodama. Do 1996. godine ste, u suradnji sa Vašim kolegama, realizirali mnogobrojne projekte - teatarske, filmske, televizijske, književne, arhitektonske i likovne. Kako je bilo graditi kulturnu scenu za vrijeme opsade Sarajeva?

Radio sam za Harisa Pašovića koji mi je najviše pomogao u karijeri jer mi je promijenio i proširio način razmišljanja. Projekte koji nisu bili vezani sa televiziju nisam ni radio sve dok nisam upoznao Harisa. Način rada je drugačiji nego na televiziji na kojoj u svakom momentu morate biti tačni i ne smijete dozvoliti greške jer je prikazivala surovu realnost ratnog Sarajeva. Haris mi je pomagao da se malo odmaknem od realnosti. Moram istaći da je Haris Pašović jedan, zaista, veliki čovjek.

3. Značajan doprinos Vašoj karijeri su donijele nominacije za Emmy nagradu. Što Vam predstavljaju ove nominacije?

Kad produciram emisije nadam se da će imati utjecaja na gledatelje i da će im se sviditi. Naravno da mi puno znače nominacije i nagrade jer pomažu u karijeri i u motivaciji. Bez obzira na kojim pričama radim, o ratu, ekonomiji, planeti, politici, sve je to istraživanje i o tome treba obavijestiti gledatelje. Emmy je najveća televizijska nagrada, kao što je Oscar za film, naravno da mi je pomoglo puno u karijeri.

4. Istraživačko novinarstvo je veoma uzbudljivo, ali ponekad i opasno. Kako je bilo raditi na priči o bijelim psinama na Filipinima sa Leejem Postonom (WWF) i Billom Weirom (ABC News “Nightline”)?

Zadnjih 15-ak godina se bavim istraživačkim novinarstvom i od toga sam napravio karijeru. Moram priznati da mi je bilo teže raditi u Sarajevu 1990-ih godina nego plivati sa ajkulama ili živiti u Amazonu. Zbog prirode posla ne putujem toliko često kao prije, ali iskustvo koje sam stekao putujući po svijetu, posjećujući sva ta mjesta, ljude i životinje koje ne bi vidjeli drugačije, neprocjenjivo je. Imam trogodišnjeg sina kojem pred spavanje uvijek pričam doživljaje sa putovanja.

Radio sam na dosta ratnih priča jer sam iz Sarajeva otišao u Afganistan, Sudan i Irak smatrajući da je bitno da netko ispriča gledateljima što se događa. Svi su se čudili zašto sam nakon svega doživljenog u Sarajevu, otišao prvo u Afganistan, no mnogo novinara je došlo ispričati o situaciji u Sarajevu i kad sam ja imao priliku ispričati sto se događa drugdje, to je bila moja odgovornost i dužnost.

5. Radili ste emisiju o amazonskom plemenu do kojeg moderna civilizacija još nije došla. Kao čovjeku modernog društva, kako je bilo vratiti se u kameno doba?

Lako i lijepo, bilo je to predivno iskustvo. To je bio jedan od mojih najdražih projekata, ne samo da je bio TV projekat, već ljudski i human projekat. Napominjem da sam 1990-ih sjedio sa prijateljem Denijem i u novinama smo čitali priču o amazonskom plemenu koji nisu imali kontakte sa svijetom kojeg mi poznajemo. Uz pomoć neprofitne organizacije koja pomaže plemenima, mi smo stupili u kontakt s njima. Bilo je kontroverzno jer su ljudi govorili zašto mi dolazimo k njima, mozda nas ne žele viditi. Ali, bili su voljni primiti nas na 2-3 sedmice. Kad smo došli u njihovo selo, doživio sam ga kao filmski set. Ljudi žive i rade samo za vrijeme dnevnog svjetla, ujutro se probude, love životinje i ribe da bi se prehranili, rade cijeli dan i čim padne noć, idu spavati. U Amazonu je životinjski svijet stvoren da ubije čovjeka. No, između plemena i prirode postoji harmonija jer su se adaptirali teškom načinu života. Žive od prirode i koriste je samo koliko im treba, ali također i doprinose prirodi. Štite je i pomažu joj. Iako smo se se u početku brinuli kako će nas primiti, na kraju je rastanak bio tužan za sve nas. Pleme nam je izradilo torbe za poklon. Moram istaći da su to najsretniji ljudi za mene koje sam ikad vidio, sretniji nego ja i moji prijatelji.

6. Proputovali ste cijeli svijet. Koja priča Vas je najviše fascinirala u dosadašnjoj bogatoj karijeri?

Spomenuo sam već Amazon, ali moram spomenuti i Darfur u Sudanu, priču za koju sam dobio svoj prvi Emmy 2004. Do tada, mediji nisu obraćali pažnju na situaciju tamo. Strašne stvari su se događale, a mi smo bili prva TV ekipa koja je došla snimiti reportažu. Dogodio se genocid, ubojstva, maltretiranja... Nije mi bilo drago biti tamo, ali je priča koju smo prikazali imala veliki utjecaj, tih 10min je ostavilo utisak čak i na UN. Naravno, nikad neću zaboraviti Sarajevo, moj rodni grad, u kojem sam radio i živio prije i za vrijeme rata i bio angažiran na puno priča, nadam se da su i one ostavile trag.

7. Kako je bilo napustiti rodni grad i graditi život preko "bare"?

Godine 1995. sam otišao u London, završiti fakultet i vratiti se odmah nakon toga. No i takav odlazak je bio jako težak, ostavio sam brata, roditelje i prijatelje. Tad je bio već kraj rata u Sarajevu i nisam mislio ostati dugo. Teško mi je bilo napustiti sredinu u kojoj sam se rodio i odrastao, ali sam znao da mi London pruža velike mogućnosti i mislio sam da nakon boli I rastanka, moram iskoristiti svaku ponuđenu priliku.

8. Danas živite u New Yorku i radite za jednu od najpoznatijih medijskih kuća. Je li to bio težak put za stranca u Americi?

I nije i jest, u Londonu sam već radio za ABC, a i moj brat je radio tokom rata za njih, tako da sam već imao ostvarene kontakte. Mnogo se toga dogodilo od 1995. no činjenica je da volim raditi – počinjem ujutro u 7 i radim do 21, 22h. Ne smeta mi to jer sam radoholičar. Rad mi se na kraju isplatio.

Prva Emmy nagrada mi je otvorila mnoga vrata, tako da sam 2008. dobio ponudu da iz ABC London, pređem u njihovu centralu u New York. Naposljetku, u septembru 2010. postao sam senior producent za emisiju Nightline koja je posljednje dvije godine najgledanija emisija u SAD. To donosi nove odgovornosti, ali i prilike za kreiranje novih ideja. Na kraju krajeva, tko puno radi, isplati se. Važno je voliti svoj posao. Ne bih rekao da sam imao težak put, ali treba uložiti mnogo truda i onda sve jedno za drugim.

9. Što najviše volite raditi u slobodno vrijeme?

Imam malo slobodnog vremena i ono koje imam provodim sa obitelji, suprugom Amelom, divnom ženom, koja je adaptirala svoj život prema mom poslu i sa svojim sinom Jakeom. Trudim se najviše vremena provesti s njima dvoma. Ponekad si priuštim odlazak u teretanu, bavljenje sportom mi je veoma važno.

10. Koliko često imate priliku posjećivati svoj rodni grad?

Dok sam živio u Londonu, dolazio sam u Sarajevu 3-4 puta godišnje, no sada zbog velike udaljenosti i malo slobodnog vremena, posjećujem Sarajevu jednom godišnje. Sa obitelji i prijateljima se čujem gotovo svakodnevno.

Napomena: Intervju možete pročitati u 4. broju FaceToFace Magazina

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"