Asim Alibegović, hirurg - Doktor koji liječi ekstremnu debljinu

Asim Alibegović, Bosanac koji već skoro četvrt vijeka živi u Švedskoj, čuveni je hirurg iza kojeg je 700 operacija na pacijentima s prekomjernom težinom. Otac četvoro djece, od kojih svako želi krenuti njegovim stopama. Za Graciju govori o opasnostima gojaznosti te kako se operativnim zahvatom pacijenti rješavaju i drugih problema – dijabetesa, povišenog pritiska, bolesti srca…

Asim Alibegović (57), poznati švedski laparoskopski hirurg bosanskog porijekla, uradio je krajem prošlog mjeseca, s timom domaćih hirurga Opće bolnice Abdulah Nakaš, nekoliko operacija iz oblasti barijatrijske hirurgije, koja se bavi liječenjem ekstremne debljine. Doktor Alibegović lani je operirao i jednog od najdebljih ljudi u BiH, 230 kilograma teškog 36-godišnjeg Sarajliju Kenana Kestendžića, kojemu je urađena takozvana Gastric Bypass operacija, odnosno sužavanje želuca.

Rodom iz Dervente, dr. Alibegović je 1989. godine kao postdiplomac otišao na specijalizaciju u Švedsku, u Karolinsku bolnicu u Stockholmu, gdje je ostao sve do danas. Živi u gradu Växjö, dvjestotinjak kilometara udaljenom od Stockholma, gdje radi u Centralnoj bolnici kao šef jednog od pet hirurških odjela. Kolegama je na predavanju otkrio da njegova bolnica ima godišnji budžet od 1,2 milijarde KM, što je veće od budžeta naše države!

Sa suprugom Samirom, Zeničankom koja u Švedskoj radi kao farmaceutkinja, ima četvero djece: 25-godišnja Almira i 19-godišnja Jasmina žive u Zagrebu, gdje studiraju medicinu, a očevim stopama žele krenuti i 17-godišnja Lamija te 15-godišnji Edin.

"Ja ništa ne govorim, niti ih nagovaram, sami su odlučili. Bili su kod mene na praksi, vidjeli da je to posao koji ispunjava čovjeka, te da nema ljepše stvari od pomaganja ljudima", kaže dr. Alibegović, koji je, nakon 2010. i 2011. godine, ponovo boravio u Sarajevu te uradio nekoliko operacija koje su videolinkom prenošene za 62 hiruga iz regiona. Generalni pokrovitelj predavanja kojeg je dr. Alibegović održao hirurzima je firma Sedzan, inače zastupnica brenda hirurških instrumenata Covidien bez kojih ovaj ugledni doktor ne može zamisliti niti jednu operaciju.

Kako biste nas ocijenili kao naciju u kontekstu zdravlja i prehrambenih navika?

– Ne mogu donijeti nikakav sud, ali čujem da ljudi ovdje zalaze u vrlo kasne faze bolesti kad se radi o, recimo, kanceru. Nemaju novaca za ozbiljniju dijagnostiku, pa onda odlažu posjete lječniku, a kad se konačno odluče – bude kasno. To je bolno i žalosno stanje.

Imamo li svijest o prevenciji i koliko je njen nedostatak problematičan? Možete li povući paralelu sa Švedskom?

– Prevencija je stvar kompleksne saradnje između sistema i građana. Dio koji leži na strani građana je dobra opća edukacija. U Švedskoj, ta opća edukacija ljudi je enormna. Šveđani mnogo čitaju, mislim da čitaju najviše od svih stanovnika na svijetu. Kad se razbole, nađu i pročitaju sve o svojoj bolesti i kad dođu kod doktora, postavljaju konkretna pitanja iz kojih se vidi koliko znaju o tome. Taj razgovor je vrlo progresivan i ubrzano teče ka rješenju. S druge strane, sistem u kojem ti građani žive ima stalne aktivnosti da se takozvane opće, narodne bolesti, preveniraju što je moguće ranije. Edukacija se provodi kroz škole, medije, zdravstvene programe… U Bosni je tako nešto teško očekivati, ljudi se ovdje bave egzistencijalnim pitanjima.

Operacije suženja želuca koje ste radili 2010. prvi put su izvedene u BiH. Sjećate li se prve operacije?

– Prvi pacijent, mlad čovjek, imao je težinu od 150 do 160 kilograma, što je vodilo raznim zdravstvenim tegobama, kao što je visoki tlak…

Jesu li ove operacije želuca vezane isključivo za pacijente s prekomjernom težinom?

– Prvo da pojasnim: radi se o operaciji isključivanjaželuca ili ugradnje bajpasa. Radi se tako da se ostavi mali dio želuca koji visi na jednjaku, visine pet-šest centimetara. Na taj dio želuca prikopča se jedna crijevna vijuga, a ostatak želuca bude zatvoren. Hrana više ne ide kroz želudac, već kroz tu malu vijugu.

U čemu je razlika između sužavanja i isključivanja želuca?

– Neke operacije zovu se smanjenje želuca ili tubasta desekcija želuca, pri kojoj se od želuca ostavi jedna tuba debljine prsta, a ostatak želuca se odstranjuje. Ta tuba je kontinuitet između jednjaka, želuca i dvanaesterca.

Kako odlučujete koju operaciju raditi? Šta su uslovi za jednu ili drugu?

– Jedna od mojih pacijentica iz ove serije operacija imala je kompleksnu situaciju u trbuhu tako da je bilo nemoguće osloboditi crijevne vijuge koje bi se onda mogle prikopčati. Da bih napravio operativni zahvat od kojeg će ona imati koristi, a istovremeno je ne izložio životnoj opasnosti, onda napravim alternativnu operaciju. A postoje četiri vrste operacija koje imaju isti cilj.

Imaju li pacijenti problema s apetitom nakon operacije – javlja li im se ikad osjećaj gladi?

– Glavni efekat te operacije je da oni više ne osjećaju glad. Već nakon 1 do 2 decilitra hrane, a to je otprilike jedna šolja ili čaša hrane, osjećaju punu sitost. Ukoliko nastave jesti, javljaju se bol, grč, osjećaj nelagode i mučnine. Taj signal ih zaustavlja da dalje jedu.

Kojim tempom ide gubljenje kilograma kod ovakvih pacijenata?

– Glavni cilj operacije je da pacijent prestane jesti te enormne količine hrane. To rezultira dramatičnim padom težine: u prva tri mjeseca gubi se oko 30 kilograma.

Je li to previše? Utječe li to na organizam i na koji način?

– Nije. To je otprilike dva kilograma sedmično. A utječe ako je pacijent neažuran u ispunjavanju svog dijela obaveza. Svi oni dobiju nakon operacije upustvo kojeg se trebaju pridržavati. Moraju piti vitaminske preparate: B vitamin i kalcijum, a prvu godinu dana još neke vitamine.

Koji Vam je slučaj u Sarajevu bio najdramatičniji?

– Kenan Kestendžić, koji je postao medijski poznat, imao je skoro 230 kilogramna kad sam ga upoznao. Natjerali smo ga da smrša na 200 kilograma da bismo ga operirali. I on je sljedeći dan otišao kući. Koliko znam, ukupno je izgubio stotinjak kilograma, uključujući i mršanje prije operacije.

Kako to mislite, sljedeći dan otišao kući?

– Kaže moj prijatelj, dr. Šukrija Đozić, koji me i pozvao da dođem u Sarajevo i u bolnicu Abdulah Nakaš: "Pa, ljudi moji, ovaj doktor želudac isiječe, rasiječe, otkopča i raskopča crijeva i čovjek naredni dan ode kući – ima nešto u tome."

Ova operacija najplastičnije ilustrira kako se nekom može promijeniti život jednim zahvatom.

– Pacijent ponovo dobija svoj život. Poslije operacije dobije standardizirana upustva kojih se treba pridržavati. Oni su i prije operacije savršeno informirani šta ih čeka.

Sad opet govorite o Švedskoj?

– Da, ali ja sam te standarde prenio i ovdje tako da su pacijenti imali isti tretman i prošli istu edukaciju kao i u Švedskoj.

Koliko se mijenja život takvim pacijentima? Šta se dešava s njihovim organizmom?

– To je suština: mnoga teška stanja kod pacijenata rješavaju se ovom operacijom. Primjerice, osamdeset posto pacijenata s dijabetesom biva potpuno izliječeno, što je fantastično. Ne postoji nijedan medicinski tretman koji može izliječiti dijabetičara poput ovog. Ne samo to, opći rizik od oboljenja raka kod žena se prepolovi nakon ove operacije. Ne postoji nijedan zahvat koji može na takav način smanjiti rizik od kancera. U najvećem broju slučajeva rješava se pitanje visokog tlaka, srčana funkcija se oporavi… Nedavno sam sreo svog pacijenta, koji je zbog bolesti morao u penziju. Imao je tešku srčanu slabost i pio mnoge lijekove, a ja sam ga operirao. Sve je to perfektno podnio i nakon deset mjeseci potpuno mu se oporavila srčana funkcija, prestao je uzimati lijekove i otvorio privatnu firmu.

Postoji li psihološka procjena prije operacije?

– Naravno, vrlo je važno da pacijent shvati o kakvoj operaciji se radi, kakvi su rizici, pa i oni od smrti. Da procijeni da li je ta operacija za njega od koristi ili želi li nastaviti s istim stilom života. Mi znamo, i to je neosporno dokazano, da je rizik prerane smrti veći kod onih koji se ne operiraju, nego kod onih koje se operiraju, čak i kad se u to uračuna rizik smrti u vezi s operacijom.

Ne operirate pacijente koji imaju više od 200 kilograma. Je li to pravilo?

– Svi u svijetu najčešće primaju pacijente koji odu s indeksom tjelesne težine ispod 60. Poznato je da su pacijenti s BMI preko 60 u višestrukoj opasnosti od svih mogućih rizika u vezi s operacijom.

Koja je donja granica za ovakve operacije?

– 35 BMI, odnosno, žena sa 165 centimetara visine koja ima 110 kilograma.

I onda se ta žena tri mjeseca nakon operacije nađe na plaži u bikiniju?

– Hahahaha... Teško! Mnogi su zadovoljni s onim što se dešava s njihovim tijelom nakon operacije. Vrlo je važno reći da ovo nije kozmetička operacija, da se čovjek ne operira iz estetskih, nego iz zdravstvenih razloga.

Koliko ste operacija dosad imali iz oblasti laparoskopske hirurgije?

– Godišnje operiram oko petnaestak pacijenata sa želučanom kilom. Operacija koja tretira prekomjernu težinu, čime se bavim već 14 godina, a ako računate da sam radio pedesetak godišnje – onda je to oko 700 pacijenata dosad.

Koliko je trajala najduža operacija koju ste radili?

– Jedanaest sati. Radilo se o prostrijelnoj rani kroz zdjelicu. Bilo je još nekih operacija, ovarijalnih kancera u kojima sam kao hirurg intervenirao, i one su znale dugo trajati, po devet sati. Sjećam se da je bio još jedan ekstremni slučaj, kada sam morao raspetljavati želučanu kilu. To je trajalo desetak sati.

Koliko je u ovakvim slučajevima važna Vaša fizička forma?

– Važno je da je hirurg u fizički dobrom stanju. Mi možemo izdržati to, jer operiramo pod hormonima stresa, pod adrenalinom koji se enormno luči tokom cijele operacije i diže sposobnost organizma na viši nivo. Ako je čovjek neutreniran, nezdravo živi, puši i ne kreće se, onda se može desiti da već sutradan ili te sedmice dobije infarkt. Zato moramo biti dobrog zdravlja da nam se to ne bi desilo.

Koga ne biste nikad operirali?

– One koji u hirurgiji traže novi izgovor za svoje psihičko stanje. Oni traže operaciju kao novi fokus pažnje u njihovom psihičkom disbalansu. Tad hirurg upadne u njihovu mrežu, jer takvi pacijenti poslije operacije neće biti zadovoljni i svi problemi koje budu imali narednih godinu ili dvije bit će prebačeni na onoga ko ih je operirao.

Je li uvijek imate plan B ako nešto pođe krivo?

– Uvijek, čak i plan C. U hirurgiji uvijek ima rješenje, i to dobro rješenje. Najvažnije je da je hirurg optimističan i da, kad operira, ima strpljenja za iznalaženjem rješenja koje je optimalno za pacijenta. Brzopletost, neposobnost mirnog razmišljanja dovodi do pogrešnih odluka.

Poziv na pretplatu