Nada Dalipagić, odvjetnica - Svaki predmet radim iz petnih žila

Nada Dalipagić uspješna je odvjetnica iz Mostara. Jedna je od najboljih u BiH. Prava je profesionalka koja se u potpunosti predaje svom poslu. Svaki slučaj za nju predstavlja veliko zadovoljstvo i vodi ga, kako kaže, 'iz petnih žila'.

Ne pravi razliku između malih i velikih predmeta, kao ni uspjeha. Svi su joj značajni. Koliko vodi brigu o poslu jasno je i po tomu da svaki dan ustaje u 5 sati. Već u 7 je u svom uredu i počinje s radom. Radni dan joj nekada traje i do kasno uvečer. No, i pored toga, pronalazi vremena za druženje. Može je se sresti na svim kulturnim događanjima u Mostaru.

Obožava umjetnost, posebice slikarstvo. Prava je mostarska dama koja mnogo pozornosti poklanja svom izgledu i stilu odijevanja. U više navrata je birana za ženu godine, onda za bh. damu s najboljim stilom, najbolje odjevenu Mostarku itd. Dobitnica je brojnih priznanja i laskavih nagrada. I uz sve to, što je možda i najvažnije, optimistična je i vesela osoba, s izraženim osjećajem za humanost. Jednostavno, može se reći da `zrači pozitivnom energijom`.

Za početak možete li nam ispričati kako je sve krenulo?

Rođena sam u Doljanima u Jablanici, a roditelji su me kao bebu od pet mjeseci donijeli u Mostar. Cijeli moj život vezan je uz ovaj grad. Od osnovne, srednje škole, fakulteta, zaposlenja, moje obitelji, prijatelja, na kraju i moje ljubavi... Tu sam odrasla, stekla prijatelje i postigla sve u životu. Mislim da mi je Mostar na određeni način uzvratio tu ljubav i nikada nisam odlazila iz grada. Čak ni u vrijeme rata. Bila sam svaki dan ovdje. Iz Mostara nikada ne bih otišla.

Završila sam Desetu osnovnu školu, a potom Učiteljsku – tu izvrsnu školu, u kojoj sam bila pretposljednja generacija. I onda sam bila prva generacija Pravnog fakulteta u Mostaru, koji je u to vrijeme bio odjeljenje sarajevskog. Slušali smo predavanja, a potom polagali u Sarajevu.

Nakon završetka Pravnog fakulteta odmah sam se zaposlila. Sudac sam bila 23 godine. Sudila sam na svim razinama vlasti. Prvo na Općinskoj, poslije na višem odnosno Okružnom sudu i 2003. odlazim u odvjetništvo, gdje radim već osmu godinu.

Što Vam je draže, sudstvo ili odvjetništvo?

Ne bih mogla reći da mi je nešto draže. U svakom slučaju, razdoblje od 23 godine sudovanja je previše značajno u mom životu. Tad sam stjecala znanje. Posebice u ratnom razdoblju kada sam s jednim brojem odvažnih kolega sudjelovala u očuvanju pravosuđa, što mislim da je posebice važno. Iako su mnogi govorili `što se ima raditi u Sudu tijekom rata`. Međutim, Sud je imao itekakav značaj i u tom razdoblju. Ipak mislim da se uspjela sačuvati zakonitost i donekle red. U tom razdoblju jedno vrijeme sam bila i istražni sudac, a poslije sam radila na kaznenim postupcima. Sudila sam u teškim predmetima ratnih zločina, ubojstava, razbojstava itd.

Onda odlazim u odvjetništvo. Teško je napraviti paralelu budući da su oba posla odgovorna, međutim, iz ove perspektive mogu reći da je odvjetništvo jedan doista kompleksan posao koji zahtjeva prije svega izuzetno znanje, a onda i poznavanje ljudi, humanost, jer u trenutku kada imate branjenika, on tad predaje svoj život u vaše ruke i vi zapravo morate imati stručnu sposobnost da pomognete tom čovjeku. On dolazi kod vas i jednostavno se tad nemate na koga nasloniti osim na svoje znanje. Sveti postulat naše profesije jest očuvanje tajne, to znači da sve ono što se dogodi između vas i branjenika, ostaje zauvijek između vas. Kad branjenika napuste obitelj i prijatelji, zauvijek mu ostaje odvjetnik na koga se može osloniti. Ipak, ne može se ništa razdvajati jer “Sveto trojstvo” su Sud, odvjetništvo i Tužiteljstvo. Oni su usko vezani i izuzetno značajni. Snagu i motiv mi je dala činjenica da je i moja mlađa kćerka Jelena sa mnom od prvoga dana u odvjetništvu. Ona je i moja desna ruka u uredu. Starija kćerka je tužiteljica Županijskog tužiteljstva.

Koji Vam je od kaznenih postupaka najzanimljiviji?

U vrijeme sudovanja radila sam brojne predmete izuzetnog značaja. Najzanimljivije mi je ubojstvo. To je kazneno djelo koje najviše mogućnosti daje kreativnosti, posebice u obrani. Bez obzira koga sam branila u tim kaznenim djelima, nikada nisam vidjela neko ubojstvo koje liči na neko drugo, ni po motivu, ni načinu izvršenja, a, naravno, ni po posljedicama. Takvo nešto daje mogućnost odvjetniku da pokaže kreativnost.

Kakav je osjećaj kada dobijete parnicu na Sudu?

To je sigurno najdraža poezija kod svakoga odvjetnika. Tada se isplati sav trud koji ste činili kako biste dokazali i dobili parnicu. Često se dogodi i da oni budu nepravedno optuženi za nešto što nisu učinili. Iz mog iskustva mogu reći da sam u malom broju slučajeva bila razočarana presudom naših sudova. Imam veliko povjerenje u naše suce, tužitelje...

Žao mi je što nema Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, i ja sam veliki pobornik za njegovo formiranje.

Koji su Vam najzanimljiviji slučajevi koje ste vodili?

Imala sam ih dosta, i u vremenu sudovanja i u odvjetništvu. Nikad neću zaboraviti kada sam kao član Vijeća sudovala u predmetu Muamera Topalovića, koji je osuđen na 35 godina zatvora. To je tada bila najveća izrečena kazna u BiH. Što se tiče odvjetništva, mislim da je predmet “Lijanovići – Čović” obilježio moj rad. Predmet je vođen na Sudu BiH, i u prvom i drugom stupnju donesena je oslobađajuća presuda za moje klijente. Taj predmet je trajao pet godina i po svemu je, od optuženih osoba, predsjednika države, pa sve do najboljih gospodarstvenika i predsjednika najvišeg Suda, te po medijskoj pozornosti, bio izuzetan. Strani tužitelji su podignuli optužnicu, a vodio ga je strani sudac. Predmet mi je dao određeno pouzdanje i jednu veliku radost.

Trenutačno sudjelujem na predmetu `MUP` i također očekujem oslobađajuću presudu. Proces je pri kraju i već ulazi u fazu iznošenja dokaza obrane.

Dobro, da se malo vratimo na Vas. Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

Cijeli život sam doista radila, ali to meni pričinjava zadovoljstvo. I dan-danas uživam u poslu, i svaki predmet radim iz `petnih žila`. Volim svaki svoj predmet i smatram da ga trebam odraditi kako to treba. Za mene nema velikih i malih predmeta, ali ni uspjeha. Svako jutro ustajem u pet sati. U uredu budem već u 7. Ovisi onda dalje što imam od posla i kakav mi je raspored. Mogu imati obveza u uredu, ali isto tako mogu završiti na bilo kojem sudu u Bosni i Hercegovini. To je ujedno i ljepota i težina ovoga posla. Ako vam stranka ukaže povjerenje, morate joj biti na raspolaganju cijelo vrijeme. Iz tih razloga se u odvjetništvu, posebice u kaznenim postupcima, nalazi manji broj žena jer doista je teško spojiti posao s obitelji.

Da se malo dotaknemo Mostara. Kako komentirate trenutačnu situaciju? Kako ljudi u gradu žive?

Situacija je teška, što se vidi po velikom broju nezaposlenih. Posebice me žalosti koliki je broj mladih koji dođu kod mene i kod mojih kolega koji su završili fakultet, a ne mogu odraditi staž. To je razočaravajuće. Mislim da se treba nešto uraditi kako bi im se dala šansa za rad. Nezaposlenost je najveći i najgori problem. Kad je riječ o razjedinjenosti grada o kojoj se često govori, po mom mišljenju, `obični ljudi` nemaju razloga za razjedinjenost jer svaki normalan čovjek je vidio što je, i koje nevolje, jad i tugu, donio rat i sve ono što je vezano uz njega. Ali, vjerojatno postoje određene interesne skupine, kojima je u interesu govoriti o toj razjedinjenosti itd. Ja, u svom srcu i duši, Mostar ne mogu nikada promatrati kao razjedinjen grad jer sam svoju djecu rodila u Šantićevoj ulici, u ulici lipa. Svaki dan smo šetali kroz Cernicu, preko Staroga mosta... Imam prijatelje po cijelome svijetu, i smiješno mi je govoriti `na lijevoj obali` jer je za mene to moj grad.

S obzirom da pratite sva kulturna događanja, kako komentirate stanje u kojem se nalazi kultura u Mostaru?

Ta situacija me užasno žalosti. Grad koji nema svoje kino, kazalište ili pozorište, ne može se nazvati gradom. Ne mogu shvatiti da Mostar, koji je bio grad slikara, književnika, pjesnika, može doći u situaciju da se na Pozorištu nalaze crne zastave. Ipak, ne mogu shvatiti ni neke druge stvari. Iz druženja sa svojom prijateljicom, Mirom Pehar, koja je ravnateljica Knjižnice, znam kako oni traže doista mizerna sredstva potrebna za njihovu egzistenciju.

Ipak, ima i nekih svijetlih točaka...

Jedina doista svjetla točka u svemu je Matica hrvatska i drago mi je da sam imala mogućnost raditi sa skupinom izuzetnih intelektualaca. U Matici sam od njezinog samog osnutka. Svi ti ljudi rade apsolutno besplatno. Posebno tu trebam istaknuti izuzetan angažman Josipa Muselimovića, predsjednika Matice. Druženje u Matici ne samo da mi je omogućilo vidjeti predstave kakve vjerojatno u životu ne bih vidjela, nego sam i srela mnoge ljude koje ne bih upoznala. Poseban dojam na mene je ostavio gospodin Vjekoslav Šutej. Na tom čovjeku se potvrdilo da su veliki ljudi potpuno jednostavni i skromni. Mogao nam je jednim pozivom u New Yorku osigurati predstavu koju je gotovo nemoguće dobiti u bilo kojem centru u Europi. Za to nije ništa tražio. Dolazio je iz jedne radosti. Matica pokazuje koliko ljudi entuzijasti mogu uraditi na području kulture i u ovim teškim recesijskim vremenima.

Uspješna ste odvjetnica. Radite po cijele dane. Više puta ste birani za ženu s najboljim stilom. Dio ste Matice hrvatske. A pored toga, budete na gotovo svim kulturnim događanjima. Kako sve uspijevate?

Tek kad ste mi postavili pitanje, ja sam se zapitala. Ali to je za mene normalno. To mi pričinjava zadovoljstvo, pogotovo taj dio nakon napornog posla me strašno odmara. Strašno volim umjetnost, a najviše slikarstvo. Voljela sam mnoge slikare. Jedan od najdražih mi je bio pokojni Hamo Ibrulj, a izuzetno volim Marina Topića. Odrasli smo zajedno u istoj četvrti i njegovo slikarstvo me zadivljuje, kao i uopće sve što je vezano uz njegovu osobu kao jednoga vrhunskog intelektualca. Isto tako sam posebno voljela i slike Nine Acković. Ona je radila pet-šest mojih portreta. Ima jedan prekrasan pristup slikarstvu. Slikari su ljudi koji me posebno impresioniraju. Ne samo zbog svoje sposobnosti, nego i zbog jedne opuštenosti. Moj posao je strogo vezan uz formu, rokove... A slikari su opušteni. Nigdje im se ne žuri. Mogu raspravljati o jednoj stvari satima. To me impresionira i volim druženje s njima.

Imate li neku poruku za kraj...

Poručila bih svima da se bave onime što vole.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"