Slobodan Pavlović: Nije važno koliko para zaradiš, već koliko sačuvaš

I danas mu kroz misli prolaze riječi bake Ruže u trenucima kada je napuštao rodne Popove i otisnuo se u nezvijesnost, preko „bare“, tamo daleko, u tuđinu, njemu dalek i nepoznat svijet. Reče mu tada brižna baka: „Sine moj, idi. Idi! Ali, ne zaboravi svoje korijene. Idi dobrim putem i drži se staza pravednih. Uzdaj se u Boga i sklanjaj se od zla.“

SREĆA U JEDINSTVU I LJUBAVI

Preko četiri decenije Slobodana Pavlovića prate bakine riječi, njen brižni pogled i strepnja. Nije je iznevjerio. Krenuo je stazama pravednika, spasio se od zlih nasrtaja i nije zaboravio svoje korijene. Dolazi Slobodan u svoj zavičaj. Njegova supruga Mira i on iskreno žele pomoći svom rodu i zavičaju. Govore to njihova velika djela u njegovoj Semberiji - izgradnja grada „Slobomira“, Pavlovića mosta, Slobomir univerziteta... U društvu biznismena iz SAD-a Slobodan je posjetio nedavno i Sokolac, gdje je razgovarao sa načelnikom opštine Milovanom Bjelicom i njegovim saradnica. Ima silnu želju da pomogne u razvoju Sarajevsko-romanijske regije. Pristao je sa primjetnom radošću da govori za novine Opštine Sokolac.

Vi ste jedan od onih koji dolaze iz daleka svijeta u zavičaj sa iskrenim namjerama da pomognete.

- Moja supruga mira i ja živimo za svoj narod. Nemamo djece, ali smo srećni što možemo pomoći. Želimo da ovu zemlju promijenimo, da se narod zaposli, da nam učevna mladost ne odlazi u tuđinu. Ovo je zemlja lijepa i bogata. Želim da budemo ekonomski jaki kao i zapad, ali i bogatijI. Ako budemo jedinstveni i složni sve možemo uraditi. Danas se i ne sjećam svih detalja iz vremena kad sam počeo da slažem kapital, ali nikad nisam zaboravio odakle potičem i odakle sam pošao u život.

U realizaciji svojih ideja imate snažnu podrušku supruge Mire.

-Život u tuđini me je naučio da je najveća sreća jedinstvo u ljubavi, mogućnost da se drugome u nevolji pomogne i da se učini nešto za svoj narod. Najveći oslonac i razumijevanje u životu dobijam od supruge Mire, bez koje ne bih uspio. Nas dvoje, s ponosom i snažnim osjećanjem patriotizma, radimo za svoj narod. Naša je preokupacija da gradimo za budućnost. Već se to može vidjeti u Semberiji - premostili smo Drinu tamo gdje to do sada niko nije, imamo banku koja radi za naš narod, raste i grad Slobomir, a tu je i Univerzitet. U mom rodnom selu Popovi sagradili smo spomenik Ivu od Semberije i crkvu. Ulažemo u našoj zemlji, mada je njen zakonski sistem nedovoljno siguran. Davno sam prebrodio strah. Ne plašim se ničega. Kroz ono što izgradimo i ostavimo budućim generacijama u nasljeđe, moja supruga i ja ćemo živjeti i postojati. Tako ćemo i smrt pobijediti.

Vi ste tamo gdje je to izuzetno teško učiniti svoje snove pretvorili u stvarnost. Kako ste uspjeli? O tome govori i sadržaj vaše knjige „Kako do uspeha“, koja je 1999.godine štampana u Čikagu.

- U novembru 1970. godine diplomirao sam na Nort Vestern Univerzitetu u Čikagu. Dobio sam zvanje elektroinženjera. U toj struci sam se zadržao samo pet godina. Radio sam za 160 dolara nedjeljno. Tragao sam za nečim boljim. Dokvalifikovao sam se za rad na prometu sa nekretninama, sa dopunskim radnim vremenom. Radio sam dva posla, a u poslu sa nekretninama zarađivao više nego univerzitetski profesor. Prvi hrabar potez bio je kupovina kuće sa šest apartmana. Imao sam dvije hiljade dolara ušteđevine, dvije hiljade sam pozajmio od mog brata Vukašina, četiri hiljade od Mirinih roditelja i četiri hiljade od brokera za koga sam radio. Zgradu sam platio 60 hiljada dolara, renovirao i poslije šest mjeseci prodao sam je samom sebi za dvostruko veću cijenu. Tako sam mogao da vratim dugove i da kupim novu zgradu od 38 apartmana. Vrlo je važno da se kuće ne prodaju, već da se drže da se same isplaćuju. Počeo sam da kupujem jednu po jednu zgradu. Tako je posao počeo da cvjeta, da se razvije do neslućenih razmjera. Nikada nisam direktorovao. Dan mi je počinjao u šest sati ujutro i završavao se poslije ponoći. Radio sam sve poslove; od čistača, nabavljača menadžera, do pregovarača, ravnopravnog sagovornika i partnera svakog velikog američkog biznismena. Kada sam 31. avgusta 1965. godine sletio na njujorški aerodrom, izašao iz aviona, zakleo sam se sam sebi: - Ja se ovdje moram uspjeti! Tako je i bilo.

ISKUŠENJA NA PUTU DO USPJEHA

Imali ste i mnogo iskušenja na putu do uspjeha. Možete li nam reći nešto o tome?

- Bio sam čvrst, uporan do fanatizma, ništa me nije moglo spriječiti od nastojanja da uspijem. Čak ni jedan dug sudski proces, u kome sam, tokom punih pet godina, morao da se branim od zlih ljudi i nepravednih optužbi. Tada sam osjetio svu strahotu ljudske pakosti i mržnje. Uspio sam da dokažem svoju nevinost i poštenje. Treba reći da i u našem narodu ima i mržnje. Čim jedan od nas krene naprijed, nađu se oni koji će njegova djela omalovažiti, podmetnuti mu nogu. Da sam gledao na takve, ne bih ništa uradio. Moram pomenuti i ono što sam doživio u trenucima kada sam mojim Sembercima govorio da ću izgraditi most preko Drine. Jedan od njih mi, s prilično zlobe, reče: „Ako ti to uradiš, ja ću leći na most i pustiti da me prvi automobil pregazi“. Naravno, nasmijao sam se na tu ludost i uspio u svojim namjerama. Most je izgrađen. Bilo je i radosti u trenucima kada je ćuprija premostila Drinu i otvorena za saobraćaj, ali nije bilo onog koji je bio ubijeđen da pričam praznu priču. Mene prate one Božije „Oprosti im, ne znaju šta rade.“

Sa vama je nedavnos u Sokolac došao i vaš prijatelj iz Amerike, vaš poslovni partner, čovjek koji ima želju da ulaže na području Sarajevsko-romanijske regije.

- Riječ je o biznismenu Sonny M. Khalilu, čovjeku koji je postigao zapažene rezultate na više polja. Sarađivao je i sa mojom kompanijom „Slobomir“. On ima ozbiljan tim ljudi koji posjeduju ogroman kapital i prave veliki profit. Kadri su i na ove prostore, ako poslovna klima bude povoljna, uložiti milione dolara.

Pominjali ste, i izgradnju aerodroma na Romaniji. Ta ideja je prisutna više od dvije decenije, ali nikako da doživimo trenutak početka izgradnje vazdušne luke na ovom visokom prostoru.Đta nam možete reći o vom projektu?

-Ponovo smo aktuelizovali pitanje izgradnje aerodroma na Romaniji. Najvažnije je odrediti cilj, ono što želimo postići. Ići korak po korak. Temeljno prići svakom zadatku. Decenijama se priča o izgradnji aerodroma na ovom prostoru. I to je moguće ostvariti ako postoji jedinstvo i želja da se uradi. I država mora pomoći i, vjerujem, ukoliko se krene ozbiljno u ovaj posao, to će se i desiti. Treba politiku isključiti, ona mora biti daleko od biznisa. Kompanije mog prijatelja i moje uskoro bi trebalo da dobiju sve podatke o onome što je rađeno kada je riječ o planovima vezanim za izgradnju aerodroma. Nakon toga moguće je krenuti u taj posao, investiciju koja bi omogućila posao velikom broju ljudi. Obišli smo i lokalitet na kojem je trebalo da se gradi aerodrom. Sve je to snimljeno i uskoro će se znati koliko je interesovanje mog prijatelja iz Amerike za pomenutu investiciju. Izgradnja aerodroma, zahtijevala bi i izgradnju hotela, sportskih terena i drugih objekata. Vrlo je važno da se na vrijeme dobiju sve potrebne dozvole. Ovo je visoravan, idealan prostor za izgradnju vazdušne luke.

Već duže vrijeme zagovarate i izgradnju mljekare na Romaniji. Da li se nešto dešava  na ovom planu?

- O tome sam govorio prije pet godina. Postoji potreba za jednim takvim prerađivačkim kapacitetom, jer je na području Sarajevsko-romanijske regije moguće proizvesti preko osam miliona litara mlijeka godišnje. Svako poljoprivredno gazdinstvo na ovom području može da se uključi u proizvodnju mlijeka, ali ljudima treba pomoći da krenu u ovaj posao. Moja je banka spremna da omogući povoljna kreditna sredstva budućim farmerima.

Bilo je problema u realizaciji vaših ideja i u Semberiju, u vašem rodnom kraju. Kako ste se nosili s njima?

- Problema ima uvijek. Da ih nema, ne znam kako bi živjeli. Najviše problema donosi politika. Ona razdvaja ljude, a kada je to prisutno nema napretka u bilo kom poslu. Nije demokratija ako ljudi na vlasti forsiraju one koji pripadaju vladajućim partijama, a žigošu opoziciju. Nije dobro da opozicija kritikuje sve, pa i one poteze koji su dobri. Nažalost, prisutni su i jedni i drugi primjeri u Srpskoj. Sa takvim nejedinstvom nije moguće ići naprijed. Međutim, ja sam uporan. Često čekam i po pet-šest godina da bi realizovao neku svoju ideju. Tako sam radio i u svojoj Semberiji, gdje je takođe bilo opstrukcije. Vjerujem u budućnost, nadam se da ćemo biti otvoreniji, konkretniji i iskreniji u svojim namjerama, ali i da će politika izgubiti svoju dominaciju.