Nerina Čevra: Život nema obavezu dati nam ono što od njega očekujemo

Život nema obavezu dati nam ono što od njega očekujemo, smatra Nerina Čevra, direktorica Westminster fondacije za demokraciju u BiH.

Vodeći se ovim svojevrsnim motom naša sagovornica je ono što je dobila od života uspjela iskoristiti na pravi način. Ova stručnjakinja za ljudska prava, zagovaranje, promjene zakonodavnih okvira na globalnom nivou u SAD-u je doktorirala pravo.

Iz BiH je otišla kao izbjeglica 1993. godine i to prvo u Hrvatsku sa namjerom da se vrati, ali sudbina je htjela drugačije, jer ju je put dalje odveo u Njemačku, pa u SAD, a nakon toga u London, gdje je bila četiri godine.

U SAD-u je studirala i na kraju doktorirala pravo, a u svijet međunarodnog prava ušla je kada je počela raditi u američkoj organizaciji "Landmine Survivor Network" koja se na globaloj razini bavila pravima žrtava oružanog nasilja.

''Dok sam studirala u Washingtonu počela sam raditi u organizaciji 'Landmine Survivors Network'. Prvo kao prevoditelj, budući da je organizacija imala ured u Tuzli, a kako sam studirala pravo primili su me da radim kao pripravnik na pravima žrtava oružanog nasilja. To je bio moj prvi ulazak u profesionalne vode'', priča nam Čevra.

Ovo joj je pružilo jedinstvenu priliku da radi na globalnom nivou. Sa njima je radila na pregovorima u Ujedinjenim nacijama za tri međunarodne konvencije: Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, Konvencija o zabrani kasetnih bombi i Konvencija o trgovini oružjem. Njen fokus u ovim pregovorima je bio, priča nam, na žrtvama koje su u tim sporazumima i razgovorima uvijek marginalizirane, što je bio izuzetno težak posao. 

Osim što je radila na pregovorima, vodila je i treninge za žrtve i organizacije koje se bave zaštitom osoba sa invaliditetom i žrtava mina kako bi ih osposobila da se bore za svoja prava.

Ovaj posao je vodio širom svijeta. Treninge je radila od Koreje, Ugande, Zambije, Zapadne Sahare, Kolumbije do Čila i brojnih drugih zemalja.

''Taj posao sam radila sedam godina. Stvarno sam vjerovala u to što sam radila. Mislili smo da možemo popraviti svijest tako što ćemo angažirati one koji su najranjiviji, a to su žrtve oružanog nasilja. Ipak, kada smo 2010. izgubili finansiranje od donatora moj šef, koji je također bio žrtva mina, je odlučio da zatvori ovu organizaciju koja je pomagala brojne žrtve širom svijeta. Mogu reći da sam tada doživjela svoj prvi pad ideala. Shvatila da je to za njega bio samo posao, dok je to za nas to bila svojevrsna misija'', ističe naša sagovornica. 

Nakon toga odlazi u London gdje počinje raditi za  organizaciju ''Action Against Violence'' gdje se također bavi pravima žrtava.

RAD SA ŽRTVAMA MINA POMOGAO JOJ DA SE NOSI SA VLASTITOM BOLESTI

U Londonu ostaje četiri godine. Iako je oduvijek imala plan da se vrati kući prelomni trenutak za taj korak bio je  kada je otkrila da ima karcinom dojke.

''Nakon dvije godine u Londonu dobijam karcionom dojke. Poslije pet operacija i terapija jednostavno se nešto okrenulo u meni. Kada sam sanirala bolest odlučila sam da je pravo vrijeme da se vratim kući. Iako je to oduvijek bio plan, bilo je dok završim ovaj projekat pa onda sljedeći i tako dalje. Pomislila sam: 'Kada ću ako neću sada... jer bolest se može vratiti''', priča nam Čevra.

Iako je imala brojne prijatelje u Londonu smatra da je podrška koju pruža familija u situacijama bolesti i dalje nezamjenjiva. "Moja porodica živi od Turske do Amerike, a jedan od razloga što sam se vratila je to što i ovdje imam široku  familijsku mrežu, koja mi je podrška. Naprimjer, moja familija što živi na Bivolju brdu mi donosi svježe i neprskano voće i povrće, što je neophodno da bih održala zdravlje'', isitče ona.

Kako sve u životu ima svoje razloge kaže da joj je rad sa  žrtvama mina pomogao u njenoj bolesti  jer je od njih naučila da ne gleda unazad, nego da ide naprijed i da iskoristi vrijeme koje ima. 

I baš u to vrijeme je, priča nam, izašao konkurs za mjesto direktorice Westminster fondacije za demokraciju, vodeće britanske fondacija za podršku stvaranju funkcionalne demokracije koja je otvarala svoj ured u BiH. Sve se posložilo kako treba i dobila je posao u Sarajevu. 

Sa Westminster fondacijom radi na promociji žena u politici, a fokus je bio na ovim izborima. 

"Cilj nam je više žena bude primijećeno u politici.  Zato je potrebno da u predsjedništvu stranaka budu jake žene koje mogu donositi odluke. Također, jedan od problema je što smo mi društvo koje nije poticalo žene i često postoji stav da mišljenje žena nije jednako validno kao muško. To se treba izmijeniti'', kaže ona. 

Povratkom u BiH dobila sam ono što sam htjela, ali nije sve onako kako sam očekivala. Željela sam da se smirim jer sam deset godina živjela samo za posao i putovanja po svijetu. Jedne godine se dogodilo da sam svake dvije sedmice bila u drugom gradu, navodi ona.

Ipak, na neke stvari se u BiH još uvijek mora navikavati.

''Vani sam imala iskustvo da moja dobronamjernost, iskrenost i direktnost u 99 posto slučajeva bude uzvraćena istom mjerom, a ovdje to nije slučaj. Teško mi je ovdje procijeniti ljude jer još nisam razvila 'radar' koji bi mi pomogao u tome'', kaže ona kroz smijeh.

Naša sagovornica kaže da joj nedostaju male udobnosti koje je pružao život vani. ''U Sarajevu je to recimo voda. Tuširanje poslije 12 sati u Sarajevu je nemoguća misija zbog redukcija'', kaže ona.

Govoreći o tome kako provodi slobodno vrijeme kaže su to plivanje, joga, a svojevrsna prekoupacija su joj i maca i cuko koje je udomila. Voli pisati prozu i anegdote pa se sada time bavi. Piše na engleskom jeziku i žao joj je  što je izgubila mogućnost 'manipulacije' riječima na našem jeziku. Od filmova najdraži joj je 'Bjeg iz Šonšenka'. 

D.K.