Predrag Pašić, direktor Škole fudbala Bubamara: Fudbal me je vaspitavao

Predrag Pašić je rođen 18. oktobra 1958. godine u Sarajevu. Sa Fudbalskim klubom Sarajevo 1976. godine osvojio je juniorsku titulu prvaka bivše Jugoslavije. Bio je član pionirske, kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije, te kapiten Fudbalskog kluba Sarajevo. Učestvovao je na Svjetskom prvenstvu, a sa Štutgartom je ponio titulu prvaka Njemačke. Najveće priznanje koje je dobio u životu, kao direktor Škole fudbala "Bubamara", je svjetska nagrada "Sedam veličanstvenih" od UEFA. Ova nagrada uručena mu je u Monte Carlu. Kaže da je to njegov najveći sportski uspjeh.

"Potičem iz porodice koja se u to vrijeme svrstavala u srednju društvenu klasu. Moj otac je bio vojno lice. Bio je pilot. Dok je bio na dužnosti, eksplodirala je bomba i raznijela mu nogu. Zbog toga je rano otišao u vojnu penziju. Poslije toga odlučio je da počne taksirati. Kao penzioner u to vrijeme, jedino je to mogao raditi. Majka mi je radila u vojsci, kao šef računovodstva. Nismo bili nešto imućni, ali ni siromašni. Imao sam sve što i moj vršnjaci. Moj brat je bio talentovan za sportove, ali ih nikad nije ozbiljno shvatao. Završio je Pravni fakultet", priča Predrag Pašić u razgovoru za Radio M.

Sjeća se da u vrijeme socijalizma i Jugoslavije dječaci nisu imali puno izbora.

Nakon škole - fudbal

Paja kaže da mu je prvu nogometnu loptu kupila baka kod koje je živio do drugog razreda osnovne škole.

"Živio sam prvo u Lenjinovoj ulici u naselju Grbavica, kod bake. U istoj ulici su živjeli braća Zlatko i Zoran Vujović. I njihov otac je bio vojno lice. Igrali smo zajedno lopte. Medutim, pošto je njihov otac dobio premještaj u Split, otišli su tamo. I što je meni najinteresantnije, nakon šest godina smo se sreli na fudbalskom terenu. Ja igrač Fudbalskog kluba Sarajevo, a oni Hajduka. Tako da sam na Grbavici naučio prve sportske korake. Baka mi je kupovala lopte. Trošio sam sedmično dvije do tri lopte, pošto je igralište bilo uz Miljacku. Ubzo su otac i majka dobili stan u naselju Koševo. Stadion mi je bio ispred nosa", kaže Pašić. Nakon škole je slobodno vrijeme provodio igrajući fudbal.

"Poslije škole knjige sam ostavljao kući i redovno odlazio na obližnje igralište ili stadion Koševo. Bilo je trenutaka kada sam se u ponoć iskradao iz kuće i odlazio na igralište. Mati za to nikad nije znala. Znao sam satima šutati loptu i trenirati. Jednostavno sam uživao u fudbalu. To je bilo presudno u mojoj karijeri. Ljudi su me prepoznavali po mojoj preciznosti u fudbalu. Imao sam strašan centaršut, jer sam pet do šest sati provodio uz loptu", tvrdi Pašić napominjući da se "bavio svim mogućim sportovima".

"Skijao sam za reprezantaciju, bio sam najbolji gimnastičar, obožavao stoni tenis. Jedno vrijeme sam trenirao stoni tenis u `Bosni` i to mi je isto išlo jako dobro. Poslije toga sam igrao veliki tenis i bio s 11 godina drugi u BiH", dodaje Pašić. Najozbiljnije je ipak shvatao fudbal i košarku.

"Trener košarke je bio Rusmir Halilović. Uspijevao sam da treniram uporedo oba sporta, dok Halilović nije saznao da igram fudbal u FK Sarajevo. Tada sam imao 11 godina. Onda mi je postavio uslov - ili košarka ili fudbal. I eto, ja sam se, na njegovu žalost, odlučio za fudbal. On me je presjekao u mojim sportskim svestranostima, ali bilo je vrijeme da se odlučim za jedan sport. Vjerovatno je na moju odluku u to vrijeme uticala i reprezentacija bivše Jugoslavije kada me je tadašnji trener pozvao da igram. Tada sam shvatio da ljudi misle da sam talentovan, iako to nisam osjećao", ističe Pašić.

Ostvario dječački san

Kada je postao igrač reprezentacije, Pašić je imao samo 14 godina. Kaže da je tada ostvario dječački san, viziju i želju da postane veliki fudbaler.

"Kada se čovjek opredijeli za nešto, onda druge stvari zapostavi. Tako da ja nisam imao prilike, kao moji vršnjaci, da furam po moru, spavam ispod čamca. Moja je priča, u stvari, obična. Fudbal me je vaspitavao. Sada sam zbog toga sretan. Kroz sport sam naučio da držim kašiku, viljušku, da ručam", priznaje.

Kaže da je u tim prvim danima u reprezentaciji stekao mnogo prijatelja.

"To je jedno od najvećih bogatstava. Kroz taj fudbal sam stekao more prijatelja. Od onih koje sam neobično volio uglavnom nijedan nije postao fudbaler. Jedan je poznati slikar, a drugi novinar, treći je otišao u inostranstvo, završio fakultet i uspio u životu. Zatim, Mirza Kapetanović, Milak, Radoljaš, moja generacija koja je ostvarila šampionsku titulu", priča Paja.

Tvrdi da zbog fudbala nikad nije zapostavljao školu. Osnovnu školu je završavao kroz četiri osnove škole s vrlo dobrim uspjehom.

"Otac mi nije dozvoljavao da zapostavljam školu. Učio sam onoliko koliko mi je bilo potrebno da prolazim i da nemam problema. Imao sam problema jedino kada sam slomio nogu, pa tri mjeseca nisam boravio u školi. Tad mi je bilo teško da nadoknadim sve ono što sam propustio. Nakon osnovne škole upisao sam Srednju mašinsko-tehničku na Marin Dvoru. U principu mašinstvo nikad nisam volio. Ali je otac želio da završim nešto što je tad bio dobro plaćen posao. Natjerao me je da upišem Mašinsku školu, iako nikakav osjećaj nisam imao prema šarafima... Završio sam dvije godine Ekonomskog fakulteta. Ali kad sam ostvario transfer sa Fudbalskim klubom Štutgart nisam imao želju da polažem ispite i završavam fakultet, iako sam to mogao", iskren je Pašić.

Predrag Pašić Paja kaže da je najljepše sportske godine proveo u Fudbalskom klubu Sarajevo.

"U desetoj godini sam počeo trenirati, a s 27 godina sam otišao u inostranstvo i igrao za Štutgart. Dakle, Sarajevo je bio klub koji me je otkrio i od mene nešto napravio. Zakon tadašnje Jugoslavije je dozvoljavao da odeš u inostranstvo i trčiš za parama tek sa 28 godina. Eto, ja sam u 27. godini dobio mogućnost da potpišem za njemački klub i ostvarim neke svoje ciljeve. Nažalost, time sam i završio svoje putovanje u druge klubove, jer nisam imao veće sportske ciljeve. Jednostavo, taj novac me je zadovoljio i odlučio sam vrlo brzo da prekinem igrati i otvorim galeriju slika", dodaje Pašić.

Objašnjava da je otvaranjem galerije ostvario svoj dječački san. Volio je slikati, ali nikad izlagati ili prodavati svoja djela.

"Bio sam jako talentovan, ali eto fudbal me odvukao i nisam imao prilike da se bavim slikarstvom. Više sam se igrao sa slikama. Izlagao sam slike različitih umjetnika. Živio sam umjetnost, ali u njoj nisam vidio nekakvu ambiciju da postanem poznati slikar. Bio sam jako sretan u toj galeriji, dok nije došao rat. Rat me je natjerao da se bavim nečim što je blisko mojoj branši. To je bio fudbal u kome sam stekao ime i popularnost, i po kome me ljudi poznaju", priča Pašić.

Na vrhuncu slave

Na vrhuncu slave, kaže, obični ljudi su mu prilazili na ulici i tražili autograme. Bilo mu je drago zbog toga, posebno na početku karijere.

"Kasnije sam počeo osjećati neprijatnosti koje doživljavaju popularni ljudi. To me je jako nerviralo. Mnogi su zloupotrebljavali čovjeka i njegovu ličnosti, pogotovo kada je popularan. Niz tračeva i ogovoranja koja su u većini slučajeva preuveličani i zloupotrijebljeni. Druga stvar koja me je naročito boljela je to da su me ljudi više poštivali kao fudbalera, a ne kao običnog covjeka. Žene su me prihvatale, ne samo što sam lijep, zgodan i pametan, već što sam fudbaler. To me je strašno boljelo. Tražio sam iskren odnos sa nekom osobom, ali je to uvijek bilo teško. Recimo, s Goranom Bregovićem sam se mogao družiti samo zato što dobro centriram. Sa Bregom je bilo druženje više zbog statusa, nego prijateljstva. Taj kriterij, uspjeh, bio je spona prijateljstva s njima. To mi se nikad nije sviđalo", kaže Paja. Priznaje da ipak nije svestran.

"Kada je Bog dijelio talente, mene je zakinuo za muzički", dodao je Paja sa osmijehom.

"Strašno volim muziku. Skupljao sam ploče pjevača iz različitih muzičkih pravaca. Imao sam bogatu kolekciju, od ruske, panamske, španske narodne muzike. Volio sam Andreasa Kolemajdera, koji je svirao harfu. Imao sam sve njegove i albume legendarnih `Beatlesa`."

Danas je, tvrdi, sretno oženjen čovjek.

"Imao sam jednu ljubav koja je trajala dugo. To je bila moja prva ljubav po kojoj me je čitav grad znao, a koja je bila i prošla. Oženio sam se u 24 godini. Skoro sam bio sretan i dobio sam dvije kćerke. S njima sam živio dok nije došao rat. Tada sam se rastavio. Danas sam opet sretno oženjen.

Ja sam 17 godina proveo u `Sarajevu`. Dakle, kao dječak sam počeo, pa sve do mogućnosti odlaska u inostranstvo u 28. godini. Tako sam ja svoj vijek proveo u `Sarajevu` i poslije toga dvije godine u Njemačkoj. Ja sam se rodio u porodilištu na Koševu, stanovao sam u neboderu pored `Koševa` tako da nije bilo teško zaključiti da je `Sarajevo` moj tim. Dva puta sam imao teške povrede – lomove nogu i dva puta lomove ruku. Sve sam to zaradio u dresu `Sarajeva`, ali ono najvažnije, osim tih teških trenutaka, svoje najljepše trenutke sam doživio u `Sarajevu`. Bio sam kapiten šampionske ekipe i bio sam najbolji igrač bivše Jugoslavije u to vrijeme – proglašen od svih medija, trenera i ostalih", zaključuje Pašić.

(Napomena: Tekst je u potpunosti preuzet sa službene stranice Radija M)

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"