Izeta Džafić-Hadžimejlić: Ovako se gradi uspjeh

U porodičnim kompanijama u Japanu važi pravilo da ako osnivači nemaju (sposobnih) sinova da ih naslijede u poslu, onda moraju pronaći sposobne zetove. U Bosni uvijek imamo drugačije primjere. Putem kojim je krenuo Raif Džafić, osnivač kompanije "Akova Group", odnosno brenda "Ovako", dostojno je nastavila koračati i njegova kćerka Izeta Džafić-Hadžimejlić. Od oca je upijala sve znanje, koje joj je danas od velike koristi na poziciji generalne direktorice.

- Moj rahmetli otac je bio veliki vizionar i, prije svega, hrabar čovjek. Upustiti se u ovako veliki projekt prije samog početka rata, a potom i nakon rata, definitivno mogu samo izuzetni pojedinci, koji imaju jasnu viziju i misiju.

Kako je sve to izgledalo u početku, je li bilo straha od neuspjeha, teških trenutaka, kako ste ih prebrodili?

- Svaki početak je težak, tako je bio i ovaj. Izgraditi firmu kao što je "Akova impex" nije bio nimalo lak zadatak. Gledajući iz ove perspektive, mislim da je firma nastala u pravom trenutku, prije „poplave" konkurentnih proizvoda na tržištu. Na nama, koji danas vodimo ovu firmu, ostavljen je težak zadatak da se održimo na liderskom mjestu, a to je nekada teže nego izgradnja samog poslovanja. U svakom slučaju, naslijedili smo kvalitetne temelje za daljnji razvoj ove uspješne priče.

Najbliži saradnici su Vam i članovi porodice. Šta kada se pojavi nesporazum, kako ga rješavate?

- Kada bih rekla da nesporazumi ne postoje, lagala bih. Mi funkcionišemo kao jedna kuća i svi smo, zajedno s menadžmentom i našim uposlenicima, stanovnici te kuće. Sve rješavamo dogovorom i iznalaženjem najkvalitetnijih rješenja za premošćivanje potencijalnih problema. Međusobno se svi uvažavamo i smatram da je to ključ našeg uspjeha. Ukoliko i dođe do nekog nesporazuma, to je usljed dobre namjere. Veliki dio vremena provodimo zajedno, kako profesionalno, tako privatno, i u tome leži istinska snaga koju mnoge kompanije nemaju.

Šta su prednosti, a šta mane porodičnih biznisa?

- Sve zavisi kako se stvari postave u početku. Jedan od nedostataka je što nismo na budžetu. Šalim se, naravno. Prednost je što sve što radimo isključivo zavisi od nas samih...

Donosite li posao kući?

- Iskreno, trudim se da posao ostavim gdje mu je i mjesto, ali nemoguće je totalno se isključiti. Sama činjenica da od rezultata rada kompanije živi više od 830 porodica pritisak je od kojeg je teško pobjeći. Ono što je najvažnije jeste da spadamo u kompanije koje plaće radnika isplaćuju na vrijeme i uredno.

Jeste li ikada, onako ženski, zaplakali zbog nekog neuspjeha na poslu?

- Posao me, defitivno, ne dovodi do suza, nastojim svim svojim silama da poslovni ambijent učinim što ugodnijim, kako za sebe, tako i za naše uposlenike. Jedino što me može rastužiti jesu ljudske sudbine, kojih, nažalost, u našoj državi ima i previše.

Šta ste, inače, po zanimanju?

- Nažalost, zbog ranog odlaska mog oca s ovog svijeta, mlada sam se priključila u rad kompanije. Suđeno mi je da svoje slobodno vrijeme koristim na samostalnom usavršavanju i prikupljanju znanja iz dostupnih izvora kojih, hvala Bogu, danas ima mnogo. Po zanimanju sam tehnolog.

Neprocjenjivi trenuci s najbližim

- Hvala Bogu, imam izuzetno veliku porodicu, tu su moja majka, suprug, kćerka, dvije sestre, njihovi supruzi i djeca, supruga i djeca mog rahmetli amidže, te druga brojna rodbina s kojom smo u stalnom kontaktu. Kao što sam spomenula, izuzetno mnogo vremena provodimo zajedno i to su nepocjenjici trenuci koje ne bih mijenjala nizašta na svijetu. 

Kompletan razgovor možete pročitati u printanom izdanju magazina "Azra" br. 825