Una Bejtović: Nema tačke na planeti gdje ne nosim ono što su mi dali roditelji

Odnosi s javnošću se u BiH poimaju konfuzno kako od strane društva u cjelosti, tako i u njegovim fragmentima poput politike, kulture, obrazovanja, poduzetništva.  

BiH još uvijek kasni u adekvatnoj upotrebi odnosa sa javnošću, a ako se odnosi s javnošću i koriste kao alat, nažalost, često se koriste u pogrešne svrhe ili u promoviranje ne tako pozitivnih priča i dešavanja. Koliko je građanima uopće jasno šta su njihova prava, koja je uloga odnosa sa javnošču u tom dijelu i koliko su političari u BiH osviješteni o potrebi ispravnog komuniciranja svog djelovanja prema građanima, glasačkom tijelu unutar svojih političkih mandata, s druge strane koliko i civilno društvo ispravno komunicira svoje projekte javnosti, Bejtović je pokušala približiti sa stručnog stanovišta.

Una Bejtović je vlasnica agencije Bejtović Communications i savjetnica za odnose sa javnošću. Prije osnivanja svoje PR agencije radila je u medijima 10 godina, a potom u agencijama, nevladinom i vladinom sektoru, a skoro 5 godina prije odluke da osnuje svoju kompaniju, radila je kao freelancer. Kroz medijsku karijeru koju je započela kao tinejdžerka bila je jako zapažen glas i lik mnogih radio i TV emisija. Una je 2006. godine sudjelovala na glavnim vijestima CNN-ovog Međunarodnog odjela, a dobitnica je nagrade i PRO.PR Awards za 2013. godinu.

Bejtović Communications ovih dana slavi 5 godina postojanja a Una nam je zasigurno imala mnogo toga za reći, prenijeti, savjetovati i svakako motivirati nas da biramo najbolju verziju sebe, budemo istrajni u onome što želimo, radimo dobre stvari i motiviramo poštujemo sebe i druge.

Da li su počeci bili jednako uspješni i šta je na tom putu naučila, spoznala o sebi, drugima, životu uopće, govorila je unutar održanog Business Cafe-a koji je upriličen prošle sedmice.

Važno je raditi ono u čemu razvijate sposobnosti koje želite

Una kaže da je jako važno da radite ono što volite jer samo unutar takvog posla imate mogućnost da razvijate one sposobnosti koje želite, koje su vam potrebne. Kaže da je za preduzetnički korak ključna procjena samog sebe i svojih sposobnosti te izaći iz zone komfora.

"Ako radite posao u kojem se profesionalno ne razvijate u smjeru u kojem želite ili na poslu na kojem vaši kapaciteti koji vas zanimaju nisu uopšte iskorišteni dok razvijate neke koji vas ne zanimaju, to je posao na kojem nećete biti sretni. Da bih to jasnije predstavila, npr. u marketinškoj agenciji su ljudi iz excela a mi smo ljudi iz worda. Ne želim znati proces printanja pamfleta ali mene zanima sadržaj napisanog, šta je poruka šta želim poručiti u raznim formama izražavanja i to je jedino što je meni bitno i što me zanima.", pojašnjava.  

Kada je dobila priznanje PRO.PR Awards, to je bio trenutak kada je kaže počela ozbiljno razmišljati o vlastitoj kompaniji jer prisjećajući se danas svega što je uradila sama, uloženog truda i vremena, ludost svega toga objašjava leži u strasti prema poslu. 

Nakon Filozofskog fakulteta i dobijanja titule profesora Bosanskog jezika i književnosti, upisuje magistarski na temu Demokratija i ljudska prava za koji kaže da joj je promijenio život i pogled na život.

"Mi smo u sklopu tog programa bili na jednoj masovnoj grobnici gdje su nam se ljudi zahvalili i dodijelili nam zahvalnice jer se borimo za istinu i pravdu kao studenti Demokratije i ljudskih prava koji će sutra nekom dati glas, dati glas onima čiji se glas u javnosti ne čuje. I 15 godina nakon toga mi glas podrhtava. Poslije takvog programa vi se ne možete vratiti u prvobitne, prethodno poznate cipele i nastaviti svoj život ili moju tadašnju emisiju Dobro jutro BiH. Ja sam željela da se na jedan posebnan i drugačiji način bavim stvarnošću, da znanja koja imam stavim na dispoziciju onima čiji se glas ne čuje tako često", prisjeća se Una.

Svjesna toga gdje živi, činjenice da su ljudi ovdje opterećeni egzistencijom i da ona danas govori iz ugla nekog ko je prošao sve krahove i da je tek nakon toga stekao pretpostavke za dostojanstven život, kaže da razumije oprez roditelja kada su im djeca nezaposlena ili se odluče započeti svoj biznis jer je roditelj uvijek u strahu od čega ce mu djeca živjeti. Ipak jako je važno djecu podržati u toj inicijalnoj ideji i da krenu na taj put ali uz odgovornost. 

Iskorak u nepoznato 

"Svi moji životni zaokreti su bili iskorak u potpuno nepoznato. Moj put u poduzetničke vode bio je potpuno neplanski, potpuno mimo standarda udžbenika, knjiga iz oblasti menadžmenta, bez biznis plana, ali mislim da je ta odluka da krenem u poduzetničke vode došla samo kao kruna i nadogradnja svega onoga što je prethodilo toj odluci a to je 20 godina rada iza mene. Kada predajem mladim studentima, obično kažem da je najteže prvih 20 godina, a kasnije sve ide kao mlijeko.", kaže s osmijehom.

Una podsjeća da se PR u Americi razvio u onom trenutku kad je javnost shvatila da ima pravo da zna i upravo PR potiče iz originalnog demokratkog načela te dvosmjerne komunkacije između vlasti i vrlo informiranih i odgovornih građana i građanki koje koriste aktivno svoje glasačko pravo i na osnovu nekih kampanja biraju svoje najbolje. Kaže da mi u BiH nemamo tu mogućnost, jer mi od najgorih biramo manje zlo. Na pitanje da li bi vodila neku političku kampanju u BiH kaže : "Voljela bih da u BiH postoji politička figura kojoj bih ja rado vodila kampanju i sve što znam i umijem da primijenim, ali da to bude neko ko će praviti pravu društvenu promjenu. Moje razočarenje je što se to nije dogodilo zadnjih 20 godina."  

Da u poslu kao i u životu postoje neizbježne faze, prekretnice i smjene dobrog i lošeg, Una je istakla kao nešto što svi moramo naučiti prihvatiti i truditi se iz svega izdići jači, bolji, zahvalni na iskustvu, lekciji, bolu. "Onda kada pomislite da ste u top formi ili na vrhu, nešto se desi i shvatite da vas život demantira.", kaže.

Na radiju je radila u toku opsade Sarajeva, počevši sa 16 godina i kada se danas prisjeća tog perioda, ubijeđena je da su ljudi u tom periodu tražili kreativne načine da potroše vrijeme i da spase svoj um od ludila koje se dešavalo oko njih.

"Preživjeti 4 godine opsade Sarajeva a ostati normalan, bio je izazov ali vjerujem da će svi sa nekim žalom govoriti o tom vremenu kada smo se bolje družili, ljepše dernečili, bili prisniji jedni s drugima, bili bolji jedni prema drugima.", sa sjetom kaže Bejtović.

Često predaje komunikacijske vještine i kada je pitaju da li se dobri prezentatori rađaju ili imaju jednostavno dobru vještinu da to nauče vježbanjem, kaže da ne polaže puno na talenat, jer talenat je jedno a rad je sasvim drugo. 

Una je uvijek voljela pričati, a već od obdaništa je dobijala zaduženja koja su uključivala korištenje mikrofona i čini se da je karijeru (ot)počela već tada. Kao dijete je išla na lektorske vježbe, učila kako da kontrolira i koristi ispravno govorni aparat jer se artikulacija glasova mora učiti, učestvovala na recitatorskim takmičenjima, pobjeđivala, a nakon završenog fakulteta zaokrušila je znanje adekvatnim visokim stepenom pismenosti za posao kojim se bavi i danas itekako smatra svojom prednošću, kaže, čudeći se masovnoj pojavi javih lica, spikera i drugih medijskih ili PR radnika koji govore potpuno nerazgovijetno, neadekvatnim akcentima, nefonetičnim glasovima i sl. Kaže da to možda jeste prednost koju je dobila uz oca, ali da je to oduvijek voljela i rado koristila tu "prednost". 

Prisjećajući se anegdote iz djetinjstva kada joj je mama plaćala da ne priča dok sjede gosti, već tada joj se javila poduzetnička ideja da svoj talenat unovči.

"Još kao dijete sam razmišljala kako bi bilo da svoj talenat govora unovčim i da me ljudi plaćanju da govorim i mislim u njihovo ime šta oni treba da kažu. Sjećam se jasno trenutka kad sam majci, gledajući scene iz filma Power u kojem glumi Richard Gere, rekla da želim raditi što i on.", sjeća se.

Una kaže da su u idealnim poimanjima i postavkama odnosi s javnošću alat demokratski uređenih društava jer odnose s javnošću nemaju društva koja su pod autoritativnim režimom, koja komuniciraju samo jednosmjerno i u kojima ne možete dobiti povratnu informaciju. Smatra da su odnosi s javnošću tu da omoguće jako civilno društvo, stvore jaku kritičku misao, da postoje oni koji kritikuju vlast te da postoje profesionalni mediji koji će o stvarima izvještavati kredibilno i isticati šta nije uredu i tako omogućavati dvosmjernu komunikaciju. Nažalost, u BiH nemamo tu idealnu postavku uloga odnosa s javnošću, medija, vlasti i civilnog društva i sve je povezano ali ne onako kako bi trebalo.

Ako sumnjaš u svoj rad postaješ bolji

Una smatra da je sumnja u svoje znanje, posao, samog sebe, u određenim granicama čak zdrava jer djeluje motivirajuće u smislu promišljanja da li na najbolji način pristupamo nečemu pa tako onaj ko ne sumnja u procese svog djelovanja više griješi i pravi gluposti.

Ističući bitnost i odgovornost posla kojim se bavi, kaže da ima sreću da radi sjajne projekte koji imaju pozitivne misije te da se ujedno boji da ljudi mogu zloupotrijebiti neke vještine kojima vlada jer ne želi postati dio neke negativne misije.

"Oprezno biram projekte. Kod advokata su slučajevi možda službena dužnost i lično pravo jer ne biraju koga brane onog ko je kriv ili nevin. PR-ovi nisu u toj poziciji. Oni mogu birati i ja volim tu slobodu. Zato biram pozitivne priče koje potiču društvo na diskusiju, ne samo publicitet.", kaže Una.

Ponosna na ono što jeste, ono što joj je dato odgojem, sretna zbog roditelja kakve je imala, emotivno kaže da je (o)čuvanje ličnog integriteta, karaktera i ličnih vrijednosti u bilo kojoj životnoj okolnosti ustvari temelj uspjeha. Kaže da nema tog fakulteta, kursa ili radionice koji mogu uticati na nečiji razvoj kao odgoj i roditelji uz ono što život sam nanese.

"Ja baštinim stav da meni moji nisu ništa ostavili osim onog u meni, a to je za mene čitav svijet i nema te tačke na planeti zemlji gdje ja sa sobom ne nosim to što su oni meni dali", zaključuje Una, podcrtavajući ono što nosimo u sebi kao glavnu pretpostavku uspjeha u bilo kojem aspektu života.   

N.K.