Nermina Lukač, od imigracionog centra do filmske zvijezde

Ako je, uistinu, tačna ona tvrdnja da svaki čovjek jednom u životu doživi svojih pet minuta slave, onda je to u slučaju dvadesettrogodišnje Nermine Lukač upravo ova 2013. godina. Djevojka koja je sa samo dvije godine s roditeljima iz Crne Gore emigrirala u Švedsku, te praktično odrasla u getu, kao uostalom i hiljade drugih stranaca koji u Skandinaviju dolaze u potrazi za boljim životom, danas korača crvenim tepisima Berlina, Venecije, Abu Dhabija... I, mjesecima je ona već na stranicama svih relevantnih medija u Evropi.

Prvi i jedini put u životu je stala pred filmsku kameru, i to zbog uloge Raše u filmu "Jedi, spavaj, umri" švedske rediteljice Gabriele Pichler. I, briljirala je. Filmadžije tvrde da je toliko talentirana za glumu da je praktično sama iznijela ovaj film. Sudbinu svog filmskog lika iz Jugoistočne Evrope koji se bori za egzistenciju nakon što izgubi posao u jednoj tvornici u Švedskoj, Nermina je mogla razumjeti. Ne tako davno i sama je bila u potrazi za poslom.

Raša joj je donijela nagrade na mnogim domaćim i inozemnim festivalima. Vrijedne spomena su one sa Zurich Film Festivala, potom Stockholm International Film Festivala i prošlosedmična Shooting Stars, 63. "Berlinalea", čime je uvrštena i među deset najboljih mladih glumaca Evrope.

No, Berlin nije bio slučajan, kao ni onaj trenutak kada joj priznanje "Shooting Stars", koje tradicionalno dodjeljuje organizacija Evropska filmska promocija (EFP), u ruke predaje holivudski glumac Ethan Hewke. U Njemačku je došla nakon što je proglašena najboljom glumicom u Švedskoj.

Koliko Vam se život posljednjih mjeseci promijenio?

- Promijenio se samo utoliko što sada u godini više puta sjedam u avion i letim u drugu zemlju. Inače je isti. Sasvim normalno živim. Volim skijanje, i ono u čemu posebno uživam je vrijeme koje provodim sa svojim prijateljima. Svi smo u svojim obavezama, ali kada se nađemo, uvijek uživamo u zajedničkim aktivnostima i dobro se zabavimo.

Kako ste dobili ulogu u ""Jedi, spavaj, umri"?

- Gabriela Pichler mjesecima je tražila pravu osobu za glavnu žensku ulogu. A, onda je došla u jedan švedski gradić i srela moju prijateljicu iz djetinjstva. Nakon što su joj ispričali kakvu djevojku traže, ona se sjetila mene. Kontaktirali su me i pitali da li bih došla na audiciju. Rekla sam: Da! Otišla sam i nakon sedam dana su me ponovo pozvali i rekli da sam dobila ulogu.

U svijet filma ste praktično ušli preko noći, nenadano. Čime se inače bavite i planirate li u budućnosti završiti neku glumačku školu. Talent neosporno imate?

- Nakon gimnazije školovala sam se za Youth leadera, to je jedna vrsta omladinskog radnika, ne znam kako se ta pozicija zove kod vas, ali radim s djecom nakon njihove nastave na rekreacijskim aktivnostima. Kada razmišljam o budućnosti, voljela bih se baviti glumom i dalje. A, što se tiče škole, ko zna, vidjet ćemo. Mada moram priznati da čitati nikad pretjerano nisam voljela (smijeh). 

U Berlinu ste, pretpostavljam, uspostavili važne kontakte s ljudima iz filmske industrije. Imate li ponude za nove uloge?

- Imam ponudu za jedan film koji će se snimati u Holandiji i Bosni. Neću imati glavnu, već manju ulogu. Veoma mi se dopada scenarij, ali u ovom trenutku ne mogu govoriti o njemu. Takva su pravila. Mogu samo reći da će se film početi snimati najesen.

Rođeni ste u Crnoj Gori, u Bijelom Polju, ali mediji spominju i Vaše bh. porijeklo. Po kojoj liniji?

- Moji roditelji, braća, sestre i ja smo iz Crne Gore. Jedino mi amidža i strina žive na Ilidži u Sarajevu. Dođem kod njih, ne toliko često, mislim da sam ih do sada posjetila tri puta. U augustu planiram doći na Sarajevo Film Festival.

Kakva je Raša?

- Ona je kauboj, žensko koje se ponaša kao muško. Puno je jaka, ne mari za tim šta ljudi misle o njoj, ona ima svoj film, govori i radi ono što ona želi. Baš je briga da li će se neko uvrijediti ili ne. Radi onako kako i osjeća. Ali, ona i krije svoje osjećaje. Pomalo joj sličim, jer kada sam bila manja, više sam se s muškarcima družila, nisam se šminkala, nisam se igrala lutkicama, već autićima. Sada je situacija drugačija, volim tipično ženske stvari.

Vaša životna priča je, uistinu, zanimljiva, filmska, i umnogome me podsjeća na onu Zlatana Ibrahimovića. I on je na internacionalnu javnu scenu izašao iz švedskog imigracionog naselja. Kakvo ste imali djetinjstvo?

- Super mi je bilo djetinjstvo. Odrasla sam u malom naselju s djecom iz cijelog svijeta. Kada smo došli u Švedsku, u početku, dok majka i otac nisu naučili jezik, našli posao, živjeli smo u naselju s drugim imigrantima. Poslije toga smo se preselili u jedan manji grad u Švedskoj, gdje moji otac i majka i danas žive. Završila sam gimnaziju, a potom i školu za Youth leadera. Danas živim u Helsingborgu.

Šta još, osim glume, naročito volite?

- San mi je bio da budem policajka.

Je li jedna od najboljih mladih glumica Evrope zaljubljena? Možda u nekog glumca?

-  Jesam, zaljubljena sam, ali on nije glumac, vozi kamion, Kurd je iz Iraka.

I gdje ste našli Iračanina? Kako ste se upoznali?

- I moja majka se pita (smijeh). Već smo godinu i pet mjeseci zajedno. Sretan je zbog ovog mog uspjeha. Podstiče me da, ako volim ovo da radim, da to i dalje radim, i da je on tu za mene da mi bude podrška. Mnogo mi to znači.

Kada ste iz Crne Gore otišli u Švedsku?

- Prije 21 godinu. Imala sam dvije godine.