Alka Vuica: Bit ću tehno baka

U iluzije je prestala da vjeruje, u ljubav nije, kao ni u potrebu da za njom traga. Otkrivala je druge, razotkrivajući sebe, svoje dileme, strahove i nadanja. Išla je bez osvrtanja i platila cijenu, koja nije mala. Mišljenje prijatelja joj je dragocjenije od neiskrenih priznanja kvazi stručnjaka.

Alka Vuica i sama kaže da je propjevala u socijalnoj iznudici, ali da će pisati dok god misao struji, a podsticaj dolazi iznutra. Nije kolebljiva, iako je ranjiva, kao i svaka žena koja u svijetu koji su sazdali muškarci želi da sačuva pravo na različitost. Trenutno je u fazi pripreme novog CD-a i nove knjige.

Jednom ste izjavili da je svaki novi CD neka nova priča. Kako nakon toliko godina pronalazite inspiraciju i snagu da krenete ispočetka-pisanje tekstova, komponovanje, traganje za saradnicima, ulazak u studio…

- Imam inspiracije za pisanje. Čim se krene u operativnu razradu, prestaje zabava. Rutina i mukotrpan posao s rijetkim trenucima zabave. Snimanje nije nimalo zabavno. Anegdote, ako ih ima, brzo se zaborave. Kao i oni mučni periodi kada ti se čini da ništa ne štima i da tvoj rad zavisi od gomile drugih stvari, ljudi i okolnosti. Dovoljno je to posmatrati kroz podatak da smo godinu dana života uložili u ovo što predstavlja i nešto novo, ali i neku rekapitualaciju, podsjetnik na proteklih dvadeset godina. Počela sam da zapisujem misli 1984.godine na papir. U 1994. sam počela i da pjevam. Sada je sve to pred publikom, koja me je možda pratila kroz faze, parcijalno.

Postoji li dilema-komercijalne pjesme ili one iza kojih kao autor stojite u svakom pogledu. Koliko zapravo povlađujete publici?

- Bilo ko iz ove branše ko ustvrdi da radi u ime viših ciljeva, čiste umjetnosti ili neke samoaktuelizacije bijedno laže. Znate, mogu iz hobija snimati nešto za svoju dušu, ali kada od toga živite, onda morate da osluškujete šta publika želi. Ne može se ignorisati taj tržišni momenat, kao što se ne može pretvoriti sve u komercijalu. Ne kažem da sam prepametna i da je to neki moj način, ali u svakom svom projektu imam neke pjesme koje su mi drage i koje su tu, iako su možda van svih trendova i bodu oči.

Djelujete originalno na muzičkoj sceni. Da li ste bar na početku pokušali nekoga da imitirate, da kopirate nečiji stajling ili način pjevanja?

- Kada sam počinjala, govorili su mi da imam glas kao Amanda Lir. Pošto je u modi retro, možda bih se mogla ozbiljnije pozabaviti time, malo poraditi na tim sličnostima.

Koliko popularnost smeta svakodnevnom životu?

- Ne vjerujem da je neko postao popularan, a da to nije i sam želio, žudio za tim. Postoje mehanizmi da se to kontroliše. Ali, ako si ušao u taj voz koji nema vozni red, ne možeš iskakati u punoj brzini. Vjerujem da je sve to zamagljeno. Nekada pomislim da je svjetskim zvijezdama neuporedivo teže, jer su na svakoj geografskoj širini i dužini popularni i stalno su pod presingom. Mi ovdje ne samo što loše imitiramo, nego smo i neiskreni. Rijetko ko priznaje da ima odstupnicu. Da je dovoljno preći granicu sa Italijom i Austrijom i ti si totalni anonimus. Sem nekog gastabajtera niko te ne prepoznaje.

Počastite li prijatelje kritičkim opaskama?

-Nemam sliku za spoljašnju i unutrašnju upotrebu. Jezičava sam, kritički nastrojena i uvijek kažem ono što mislim. Interesantno je da su se o meni razne splačine pisale. Možda zato što sam bila otvorena i spremna da govorim o raznim temama koje se tiču žena, ja sam po percepciji postala neki advokat za ženska prava…

Osjećate li zamor materijala”?

- Nisam pjevačica po vokaciji. Nisam zaljubljena u pjevanje. Nekada me to može zamoriti, dok recimo pisanje nikada. Za mene je pisana riječ psihoterapija. Kada ostavim pisani trag, to je kao da sam preboljela nešto, prevazisla mentalni problem ili razriješila asocijaciju. Olakšanje.

Plašite li se starosti?

- Kada sam bila klinka odjednom sam se našla u strašnoj konfuziji. Gledala sam prije nekoliko godina Brižit Bardo kako se prenemagala i skrivala iza zidina u Sen Tropeu, Gretu Garbo, koja je izlazila jednom mjesečno na ulicu, i ništa mi nije bilo jasno. Sve mi je izgledalo kao loša uloga svjetski poznatih zvijezda. Nešto odglumljeno. Kakav strah od bora mogu imati, zašto ih to obeshrabruje? Sada drugačije gledam na problem starenja. Nadam se da mi neće biti preokupacija mreža bora ispod očiju ili tijelo koje nije kao u dvadesetogodišnje djevojke. Da ću znati sačuvati vitalnost duha, jer me to drži uspravnom. Društvo mog sina me doživljava kao stariju ortakinju. Želja mi je da unuci vide u meni tehno baku, koja nije izgubljena u prostoru i vremenu i koja nije karikatura u odjeći mladih, već neko ko može bar djelimično komunicirati sa njima.

Razmišljate li ikada o povlačenju?

- Nisam počela pjevati zato što sam to voljela. To je bila socijalna iznudica. Morala sam sinu pružiti normalno odrastanje. Pisala sam, ali to nije donosilo dovoljno. Propjevala sam od muke…(smijeh). Sada se neke stvari mistificiraju. Uvijek se vaga kakav ko glas ima. Za svjetsku karijeru nije bitan samo glas. No, to ne znači da neko mora posjedovati isključivo vitak stas. Moraš imati harizmu. Mogu se povući sa bine, ali ne znači da ću prestati zapisivati svoje misli.

(muskiportal.com)