Nina Avramović Trninić: Bez veza, poznanstva i poznatog prezimena, imam sjajan posao

"Nekada sam mislila da odlazim samo na fakultet, a nažalost politička situacija u BiH me učinila trajnim migrantom", ovako počinje priča o životnom putu Nina Avramović Trninić.

Ona je majka, Bosanka iz Tuzle, građevinska inženjerka i stručnjakinja za željeznice koja živi u Austriji.

Nakon završene Gimnazije Meša Selimović u Tuzli, upisala je RGGF (Rudarsko geološko građevinski fakultet) i nakon godinu dana otišla u Graz.  Tamo je završila građevinski fakultet na Tehničkom Univerzitetu Graz.

Za sebe kaže da je prava nekadašnja Jugoslovenska mješavina.

"Rođena sam u Osijeku, jer je moja mama iz Hrvatske, a tata iz Srbije. Kako u Tuzli nismo imali porodicu, ja i moje starije sestre smo rođene u Hrvatskoj, a cijeli život smo provele u Tuzli, odnosno djetinjstvo i rat", priča nam Nina.

Nakon fakulteta koji je završila u Grazu radila je u izvođenju i inovaciji u velikim građevinskim korporacijama.

"Htjela sam da "ispečem zanat" i nikad nisam htjela ostati “suvi” teoretičar. Prosto sam intuitivno znala da se najbolje uči na praktičnim projektima, i iako je postojala mogućnost doktorata nakon master studija, ja sam bila željna upijanja praktičnog znanja. Zato sad uz zahtjevan posao i djecu, pokušavam pisati doktorat", istakla je.

Moguće je "naći mjesto pod sunce" u stranoj zemlji

Nakon 11 godina gradilišta, mnogih internacionalnih projekata taj posao se za Ninu sveo na rutinu pa ja odlučila potražiti novi izazov. Pronašla ga je na trenutnoj poziciji gdje radi kao šefica odjela za željezničku tehnologiju u austrijskom saveznom ministarstvu za klimatske mjere, okoliš, energiju, mobilnost, inovacije i tehnologiju

"Projekti  i procesi u izvođenju su nakon nekog vremena, postali jako slični i nije bilo toliko izazova. Zato sam se prijavila za trenutnu poziciju u ministarstvu gdje radim sve strateške teme vezane za tehnologiju željeznica, prvenstveno na nivou EU-Austrija i Austrija-EU. Mi se trenutno nalazimo u fazi intenzivnog ulaganja u infrastrukturu uz nastajanje nekih novih tehnologija i inovacija. Kako to sve “spakovati” u jedan visokofunkcionalni i eco-frienedly sistem željeznice je trenutno najveći zadatak. Naš najveći zadatak, ne kao ministarstva i građevinaca, nego kao čovječanstva, trenutno je usporiti klimatske promjene i ne živjeti na teret prirode i okoline. Da bi to postigli, prvenstveno moramo i mi usporiti način život", pojasnila je.

Često čujemo od ljudi koji žive u inostranstvu da nije jednostavno pronaći “mjesto pod suncem” u stranoj zemlji.  Nina kaže da nije jednostavno, ali je moguće.

"Svi smo mi pomalo "lost in translation" kao u onom čuvenom filmu. Po kulturi, razmišljanju i dušom ja sam Bosanka, a opet kad se vratim u Tuzlu, jedan dio puzzle se više ne uklapa tamo. Ne bih više mogla živjeti pod uslovima mita i korupcije, nefunkcionalnog zdravstvenog i obrazovnog sistema. Ondje gdje se ljudi truju zrakom koji udišu i nepotizam vlada. Ja sam došla u Graz 2003. sa jednim koferom. Jedina osoba koju sam tamo poznavala je bio jedan školski prijatelj moje sestre koji mi je pomogao naći studentski dom i pokazao mi gdje je fakultet, ništa više. I opet bez veza, poznanstva i poznatog prezimena, imam jedan sjajan posao i standard života koji mi omogućava da ne razmišljam od 01-og do 31-og u mjesecu. To je velika prednost", ističe Nina i dodaje:

"Nedostatak je što je pola mene ostalo u mojoj domovini.  Moje djetinjstvo, moje najbolje prijateljice, moje uspomene, čak i grobovi mojih najdražih. Nedostatak nama mnogima je i što nemamo mame i tate u blizini da ih zagrlimo kad ih poželimo, da ih njihovi unuci vide svakodnevno ili da „naletimo“ na kafu sa prijateljima. Ja sam evo naprimjer u toku Future Leaders Summit-a u Sarajevu prvi put nakon 9 godina uspjela da vidim moje tri najbolje prijateljice iz djetinstva, jer smo sve rasute po Evropi. 9 godina! BiH ima trenutno oko 1,5 milion stanovnika u inostranstvu, mnogi od njih su nevjerovatno uspješni, i vjerovatno su uspješni samo zato sto su u inostranstvu i sistemu koji im dozvoljava uspjeh. To je činjenica koja ukazuje na poraz našeg društva i BiH kao države".

Pratila intuiciju

Odrastajući sa sestrama i mamom, mama im je usadila da "Mogu sve što hoće". To im je bio prvi veliki motivator.

"Kada god bi mi se u životu desilo nešto ružno, rekla sam sebi “preživjeli smo 4 godine rata. Ništa gore od ovoga mi se ne može desiti, od sada ide samo na bolje.” I treća presudna stvar je da sam često pratila svoju intuiciju ili kako se kaže "gut feeling", čak i kada su činjenice ukazivale da ne bi trebala. Ja sam se odlučila za željeznice 2007., kada je bio aktuelan veliki bum gradnje autoputeva i jeftinih letova. Moje kolege na fakultetu su mislile da je to promašaj, samo nas 7 je radilo Master iz željeznica. Da me neko pita zašto baš to ne bih znala, ali eto i ta intuicija se pokazala ispravnom”, smatra.

Pitali smo Ninu kako provodi slobodno vrijeme, a ona nam je kazala da ga ima imalo.

"Hronična boljka našeg vremena i društva je da nemamo vremena. Ono malo što imam pokušam provesti sa porodicom, prijateljima, u putovanjima ili uz knjigu. Postoje neke knjige kojima se uvijek iznova vraćam u raznim fazama života, kao sto je “Tvrđava” od Meše Selimovića. Meni je to najljepša ljubavna priča ikad napisana, a istovremeno i savršen prikaz tadašnjeg bosanskohercegovačkog društva i duha”, ispričala je.

Ova godina za Ninu je bila jako lijepa i uspješna, a u novembru je napunila 40 godina i raduje se starenju.

"2022. je proletjela. Protekla je sjajno, započela je sa najmilijima, svi su ostali zdravi, puno smo putovali. Jako se radujem novoj deceniji i mnogi se čude kad čuju da se radujem starenju. Ali starenje je privilegija. Moja sestra je umrla nenadano sa 38, mnogi nikad ne dožive 40. Sto se tiče planova i želja, kako ljudi kažu „Čovjek snuje, a Bog određuje” ili kako mi inžinjeri kažemo "Ako planiraš za plan A ili B, desi se situacija C". Tako da pokušavam da ne planiram, nego da uživam i prepustim se životu”, kazala je.

E.O.