Samer Abudaqa – otac, prijatelj i neustrašivi profesionalac

Kada je 15-godišnji Zain Abudaqa 15. decembra telefonski razgovarao sa svojim ocem, nije ni slutio da je to posljednji put da čuje njegov glas.

"Rekao mi je da njegujem svoje talente i da nikad ne odustanem od svojih snova. Rekao mi je da budem dobar sin", rekao je Zain. "Ne mogu vjerovati da ga više nema, da smo ostali sami."

Samer Abudaqa imao je 46 godina kada je ubijen u izraelskom zračnom napadu na Khan Younis u Gazi 15. decembra. Fotoreporter i snimatelj koji je rođen i odrastao u gradu Abasan al-Kabira, istočno od Khan Younisa, pridružio se Al Jazeeri Arabic 2002. godine.

Svoju suprugu i četvero djece poslao je u Belgiju prije tri godine i uspio ih je posjetiti samo dva puta – posljednji put prije tri mjeseca kada je kući donio ruže, što je bio njegov način izražavanja ljubavi porodici. Nadao se da će ih vratiti u Gazu da ponovo žive zajedno kada situacija bude sigurna.

Zain, Abudaqin srednji sin, ima talenat za pjevanje i otac ga je poticao da ga razvije – to je jedan od razloga zbog kojih je nestrpljivo čekao da se porodica preseli u Belgiju, gdje bi Zain imao više prilika za razvijanje svog talenta.

"Tri godine smo u Belgiji, daleko od oca", rekao je Zain. "Čekali smo da nam se opet vrati. Molili smo ga da napusti Gazu zbog rata, jer smo se toliko bojali za njega."

Zain je bio u školi kada je stigla vijest da mu je otac ranjen, zajedno sa kolegom Waelom Dahdouhom, šefom dopisništva Al Jazeere u Gazi, koji je u novembru izgubio nekoliko članova svoje porodice, uključujući suprugu, dvoje djece i jednog unuka.

"Pitao sam školu da mi dopusti da se vratim kući kako bih mogao biti s majkom, sestrom i braćom. Uprkos nestanku interneta i komunikacija u Gazi, šest sati smo čekali vijesti o mom ocu. Nadao sam se da će preživjeti."

Njegove nade su srušene kada je, kasnije te noći, potvrđeno da je Abudaqa iskrvario zbog povreda koje je zadobio u izraelskom napadu na školu Farhana u Khan Younisu iz koje su on i Dahdouh izvještavali. Medicinski timovi uspjeli su doći do Dahdouha i odvesti ga u bolnicu, ali nisu uspjeli doći do mjesta na kojem se nalazio Abudaqa. Kada su napokon stigli do njega, satima kasnije, bilo je prekasno.

Uprkos opasnosti, nikada nije oklijevao

Iako je njegova porodica bila na sigurnom, u inozemstvu, Abudaqa je insistirao da ostane u Gazi kako bi izvještavao o ratu.

Za više od 20 godina, koliko je radio za Al Jazeeru, ni na trenutak nije stao, rekli su njegovi prijatelji i kolege, a neki su opisali da je radio vrijedno, “poput pčele”.

Dahdouh, koji je s Abudaqom radio od 2004. godine, kada se pridružio dopisništvu u Gazi, svog kolegu pamti kao novinara koji je uvijek imao dovoljno hrabrosti da pronađe najvažnije priče.

"Ohrabrivali smo jedan drugog da pravimo profilisane priče, bez previše razmišljanja o tome kako bi priče mogle utjecati na nas", rekao je. "Zaista smo voljeli naš posao. Samer je bio jedan od onih fotografa koji prave fotografije koje govore za sebe."

"Otišao bi na teren, snimio ono što mu treba, a onda bi se vratio s kompletnom pričom."

Na dan svoje smrti, Abudaqa je otišao s Dahdouhom napraviti reportažu u školi Farhana koja se nalazi istočno od Khan Younisa. Uprkos tome što je to područje poznato kao naročito opasno, Abudaqa nije oklijevao, rekao je Dahdouh.

"Samer je bio veoma spontana i velikodušna osoba koja je jako voljela svoj posao. Posao mu je uvijek bio prioritet – ponekad i u odnosu na porodicu. Rano se probudio i pripremio opremu kako bi išao sa mnom na snimanje uprkos mom oklijevanju oko ovog zadatka zbog ozbiljnosti situacije."

U pratnji jedinice Palestinske civilne zaštite, dva sata su proveli snimajući prije nego su se počeli pripremati za odlazak. "Misija je završena", rekao je Dahdouh. “No, kada smo otišli, postali smo direktna meta izviđačkog projektila. Tri pripadnika Civilne zaštite su ubijena, a ja sam ranjen.”

Dahdouh je pao u nesvijest, dok je Abudaqa pogođen u želudac i abdomen tako da nije mogao micati donje ekstremitete. “Pokušavao sam biti jak, a teško sam se kretao”, prisjetio se Dahouh. “Nisam dobro čuo. Pokušao sam pronaći sklonište od novih projektila, za koje sam očekivao da će pasti, a kada sam vidio da mi ruka jako krvari, pokušao sam puzati.”

"Krenuo sam prema vozilu Hitne pomoći, koja su bila udaljena nekoliko stotina metara od nas, i kada sam nekako stigao do njih, zamolio sam ih da se vrate spasiti Samera. Rekli su mi da je to teško izvodivo zbog krhotina koje su blokirale put i da će se vratiti po njega nakon što mene zbrinu."

Međutim, bila je neophodna koordinacija s različitim stranama da bi to uopće bilo moguće. Ekipa hitne pomoći Crvenog polumjeseca morala je tražiti pomoć Crvenog križa kako ne bi bila na meti izraelskih vojnika.

Kada su konačno stigli do Abudaqe, postalo je jasno da mu je novinarski prsluk spao u eksploziji. Pokušao je otpuzati, ali se pritom ponovno povrijedio.

Dahdouh je rekao da uopće nije iznenađen hrabrošću koju je Abudaqa pokazao tog dana.

"Toliko je anegdota i trenutaka koje sam doživio sa Samerom. Mnogo smo puta mogli umrijeti zajedno na različitim mjestima u sjevernom dijelu Pojasa Gaze. Smatrao me bratom. Imali smo poseban odnos – bio je velikodušna osoba."

Koga će još ovaj rat uzeti?’

"Njegova krilatica bila je ‘Spreman!’," prisjetio se Hisham Zaqout, Al Jazeerin reporter i Abudaqin kolega, koji se pridružio ekipi 2009. godine.

"Nikad nije odbio zadatak. Kada je dobio vizu da otputuje u Belgiju i vidi svoju porodicu, zaklao je dvije ovce i donio slatkiše kao da je svadba."

Rekao je da je, kada su Dahdouh i Abudaqa pogođeni, on izvještavao iz bolnice mučenika Al-Aqsa u Deir el-Balahu. U eteru je, tokom prijenosa uživo, apelovao da po Abudaqu pošalju vozila hitne pomoći.

"Proveo sam više vremena sa Samerom nego sa svojom porodicom”, rekla je Al Jazeerina reporterka Heba Akila. "Proveli smo mnogo trenutaka rada, trenutaka uspjeha i kontinuiranog praćenja svih tih događaja. Ne mogu vjerovati da Samera više nema. Ne mogu vjerovati da više nije s nama. Ne znamo koga će još ovaj rat uzeti."

Za samo dva i po mjeseca izraelskog rata protiv Gaze ubijeno je najmanje 100 novinara. Dahdouh je istakao kako je tokom Vijetnamskog rata, koji je trajao gotovo 20 godina, poginulo 60 novinara.

"Novinari će nastaviti raditi svoj posao i izvještavati o događajima sa terena, i to je ono što smo mi radili", rekao je Dahdouh. "Ovo je najbolji način na koji možemo odgovoriti na rat. Za ovo je Samer umro."

Dan prije nego je ubijen, Abudaqa je posjetio svoju majku Maher u Khan Younisu.

"Došao je provjeriti kako sam", rekla je, zadržavajući suze.

"Spremala sam doručak i zamolila sam ga da ostane s nama jesti. Ali nikada nije mogao dugo biti daleko od svojih kolega – volio je svoju porodicu i prijatelje i nikada nije mogao napustiti Gazu. Rekao je: "Mama, prijatelji me čekaju – jest ću s njima". Sada osjećam da se, zaista, došao oprostiti."