Nedžad Kamenica: Bosanac koji čuva svjetske lidere

Rijetko koji svjetski državnik dođe i prođe kroz Brisel, administrativni i poslovni centar Evropske unije, a da o njegovoj sigurnosti ne brine rođeni Bosanac Nedžad Kamenica, majstor karatea s crnim pojasom, nadugo i naširoko poznat kao izuzetan crtač stripova o temama iz automobilizma. Iako, čini se, teško povezive profesije, Nedžad je uspješno objedinio oštri i gordi pristup “security managera” s nježnim i suptilnim povlačenjem linija kojima kreira popularne crteže. Osnova za taj uspješan spoj bila je profesionalnost i preciznost u pristupu radu.

“Počelo je od karatea”, kazuje nam Kamenica dok sjedimo u ugodnoj atmosferi ekskluzivnog briselskog hotela “The Hotel”.

“Naime, moj rahmetli otac bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Jednom je prilikom sreo svog dobrog studenta Hamdiju Strinića s kojim je razgovarao o tome gdje je i čime se bavi. Hamdija mu je pojasnio da je otvorio karate klub, što je moga oca ponukalo na to da mi predloži da odem na trening karatea. Mnogi moji prijatelji napustili su treniranje, a ja sam bio uporan trenirajući u klubu “Stari Grad”, a kasnije sam došao u Karate klub “Bosna”. Dobro mi je išlo pa sam godinu poslije osvajanja bronzane medalje na prvenstvu Jugoslavije (1990) postao kadetski prvak bivše države. To je bilo pred sami rat. Bio sam član prve reprezentacije Bosne i Hercegovine u okviru Olimpijskog tima, koja je učestvovala na Mediteranskim igrama 1993. Tako sam i izašao iz Sarajeva, dakle, odlaskom na Evropsko prvenstvo u Pragu, a onda i na Mediteranske igre u Montpellieru.”

A onda rat

Hiljade života zauvijek je prekinuto i ugašeno usljed ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Neki su imali sreću da taj prekid ne bude i prekid života, već životna prekretnica koja ih je dodatno ojačala. “Više reprezentacija Bosne i Hercegovine odlazile su na različita takmičenja. Karate reprezentacija bila je posljednja koja je uspjela izaći. Džudisti dva dana poslije nisu mogli izaći. To dovoljno govori o kako teškim danima je riječ”, pojašnjava Nedžad. “Nakon nekoliko sedmica lutanja, kad smo već ostali bez sredstava i podrške, a nismo se mogli vratiti u Bosnu i Hercegovinu, došli smo na Mediteranske igre u Montpellier.

Sudbina je htjela da se dogovorimo s Olimpijskim komitetom Turske da cijela naša olimpijska ekipa dođe u Tursku. U Turskoj su nas rasporedili po regionima, posebno onima u kojima je određeni sport bio popularan. Tako su nas smjestili u Adapazar, gdje smo vidjeli zašto je Turska svjetska sila u karateu. Tu smo proveli šest mjeseci čekajući priliku da se vratimo kući. Tamo su također bili minimalni uvjeti za život, nismo imali nikakva finansijska sredstva, boravili smo u jednom sportskom kampu, u kojem smo imali tri obroka dnevno, a zahvaljujući lokalnim pojedincima bosanskog porijekla dobili smo nešto odjeće i često dodatnu hranu. To je bio lijep prijateljski odnos. Ipak, svi smo shvatili da odatle moramo ići, jer u protivnom ostadosmo u nezavidnoj poziciji”, prisjeća se naš sagovornik.

Mladi i sposobni, Nedžad Kamenica, Mirsad Gagula i Adnan Karamehmedović, uspjeli su dobiti jednokratne vize za Njemačku, odakle su nakon kraćeg perioda otišli u Belgiju. Nedžad je u Briselu imao rodicu i nekoga na koga se mogao osloniti u tim prvim danima. “To je bio januar 1994. godine. To nam je bila neka baza od koje smo počeli. Poslije toga smo vrlo brzo počeli raditi za Ambasadu Bosne i Hercegovine u Briselu. Stvarni cilj našeg dolaska u Belgiju bila je zapravo želja da se vratimo u Bosnu, jer je u to vrijeme bio embargo na letove, a jedina veza je bila s Briselom, tako da smo, onako mladi i blesavi, imali nadu da ćemo se nekako uspjeti vratiti kući”, ističe Nedžad.

Ipak, ta im se želja nije ostvarila, pa su ostali i u ovom gradu počeli graditi svoje živote. Nedžad se nije pokolebao, već je hrabro krenuo graditi svoju karijeru. Hrabrost, praćena predanim radom, isplatila se. “Ja sam se upisao na Kraljevsku akademiju umjetnosti u Briselu gdje sam 1998. godine završio arhitekturu interijera, nakon čega sam neko vrijeme radio u jednom arhitektonskom birou. Onda je došla kriza 11. septembra zbog napada u Americi, koja je nevjerovatno uzdrmala arhitekturu u Belgiji. To je bio takav utjecaj da se gradnja zaustavila. To se naravno ogleda u toj zavisnosti Belgije, kao centra Evropske unije, od velikih svjetskih centara i tamošnjih promjena i kretanja. Belgija je mala zemlja pa nema veliku potrebu graditi infrastrukturu samo za sebe, već uglavnom na tome rade zbog stranih službenika, diplomata i prisustva inozemnih institucija na svom tlu. To se sve zaustavilo, pa i arhitektura.”

Karataški zaokret u životu

Situacija u kojoj se našao iziskivala je brzo rješenje. Bilo kakvo čekanje i “milost” države kod Nedžada nisu dolazili u obzir. “Onda je za mene, kao ratno dijete, s crnim pojasom u karateu, nekako logično bilo da se okrenem tom sigurnosnom sektoru”, objašnjava nam Kamenica. “Moj kolega Mirsad Gagula, kojeg sam ranije spomenuo, već je radio u hotelu Sheraton, pa je i mene pozvao da pokušam tu naći posao. Ja sam se već ranije susretao s tom vrstom posla radeći pri našoj ambasadi. Bio sam uz te velike delegacije, što mi je u tom trenutku poslužilo kao važno iskustvo.

Intervju za taj posao je dobro prošao pa sam već narednog dana počeo raditi. Kasnije se oko nas dvojice oformila ta security-ekipa, te su od osam ljudi, nas sedam bili Bosanci. Funkcionirali smo prilično dobro, za nas se već znalo u tom sigurnosnom sektoru, a, inače, to security-hotelijerstvo ima dobre kontakte s policijom i državnim sigurnosnim agencijama”, ističe Nedžad dodajući da veliki hoteli privlače velike ljude, delegacije pa i kriminalce. Godine rada u tom poslu svjedočile su raznim situacijama u kojima se Nedžad našao sa svojim timom. Da bi nam dočarao kako u tom poslu nema granica, Nedžad se prisjetio jedne noći u hotelu kad se dogodila pljačka. Prilikom intervencije, njegov kolega Nezir uboden je nožem. No, ovi su momci već viđali ranjene i povrijeđene na početku rata u Bosni, tako da ih “sitnica” iz te noći nije udaljila od posla u odjelu sigurnosti. Nezir se vratio na posao samo sedam dana poslije.

Ponuda na ponudi

Osim trenutne koristi u vidu mjesečnih primanja i stjecanja iskustva na bilo kojem poslu, svaki čovjek treba imati na umu da, radeći predano i kvalitetno, stalno kuca na veća i izazovnija vrata koja mu se otvore kad se najmanje nada. S Nedžadom je bilo tako. “Prije nekoliko godina dobijem ponudu Petera Daelemansa, vrhunskog stručnjaka u sigurnosnom sektoru, da pređem u Pariz na mjesto šefa za sigurnost elitnog hotela pod nazivom Prince de Galles. Nekako u isto vrijeme pojavio se novinski oglas kojim se tražio crtač stripa za Michela Vaillanta, jednog od velikih strip serijala na francuskom govornom području. Moja supruga Asija, znajući za moju ljubav prema automobilima i crtanju, nagovorila me je da se javim na oglas doslovno posljednji dan. Dva mjeseca nakon testiranja i razgovora za taj angažman, dobio sam poziv: ‘Vi ste odabrani, jeste li još zainteresirani?’ To je bio razlog da odbijem ponudu iz Pariza”, prisjeća se svoje odluke.

Godinu poslije, direktor spomenutog hotela u Parizu ponovo poziva Nedžada s namjerom da ga pokuša uvjeriti da prihvati njihovu ponudu. “Rekao mi je: ‘Ti si naš čovjek, takvog profesionalca trebamo.’” Nedžad je sa suprugom u Briselu već imao lijep i ugodan život, imali su zaposlenja tako da nisu bili spremni preseliti se u Pariz. “Ubrzo sam ja preuzeo ekipu u Sheratonu, da bih nakon nekoliko godina, posredstvom preporuke policije, dobio ponudu za mjesto ‘Security and Diplomatic Managera’ u hotelu u kojem sada sjedimo. Riječ je o hotelu The Hotel, koji je bivši Hilton, a koji je kasnije kupila jedna švedska kompanija. Bilo je desetak kandidata za to radno mjesto, a oni su na kraju odabrali mene. Tako sam i došao u The Hotel u koji sam vrlo brzo doveo ‘našu raju’, Bosance. Trenutno tri Bosanca rade u mojoj ekipi”, priča nam Nedžad.

Crtanje u venama

Nevjerovatnu ponudu iz Pariza uspio je odbiti, ali je za posao crtača stripova našao vremena i prostora. “Od djetinjstva sam crtao automobile i interesirao se za dizajn tih prijevoznih sredstava. Ta ljubav je počela s nekadašnjim Yu-relijem koji se održavao na Trebeviću i oko Sarajeva. Tako da sam se kao mali dječak zarazio tim atomobilskim utrkama. No, arhitektura mi je dala tu tehničku dimenziju, a moj otac, koji, osim što je bio arhitekta, bio je i slikar, povukao me ipak na tu umjetničku stranu”, govori nam Nedžad o svojoj karijeri umjetnika.

Deset godina je crtao za Michela Vaillanta. Ponovo je predanost i iskrenost u poslu doprinijela otvaranju novih vrata. Njega i njegove saradnike ekipu crtača kontaktirali su iz Izdavačke kuće Glenard iz Francuske i predložili da s njima rade na projektu stripa o Colinu Chapmanu, kreatoru Lotusa. Poznato je da u historiji automobilizma postoje dva genijalca, jedan je Enzo Ferrari, a drugi Colin Chapman. To je bilo dovoljno da Nedžad i ostali pristanu. O tome koliko su bili uspješni govori činjenica da su već završili trilogiju o Chapmanu, koja je postala pravi bum među stripovima tog žanra i izuzetno dobro se prodaje. “Već je objavljena na francuskom i holandskom jeziku, a nedavno je objavljena serija i u Velikoj Britaniji na engleskom. Zbog ovog angažmana nemam više vremena da crtam za Michel Vaillant”, priznaje Kamenica dodajući da je za razliku od Michel Vaillanta, gdje su imena crtača bila napisana na kraju serije, kod Chapmana ime Nedžada Kamenice zauzelo mjesto na naslovnoj strani, što je svakako san svakog crtača.

I u stvarnosti Nedžad voli trke, pa često ode da gleda Formulu 1. Dokazao se i pokazao pomoću svojih stripova, pa su ga mnogi pozivali kao gosta na prestižne utrke. “Zapaženu ulogu imali smo kada smo bili marketinška osnova Audija na 24 sata u utrci Le Mans. Te je godine bilo pedeset godina Michel Vaillanta”, prisjeća se ovaj strastveni zaljubljenik u četverotočkaše.

Bush, Rice, Kerry, Kinezi, Rusi i Izraelci

Nakon ugodnog razgovora o Nedžadovoj umjetničkoj strani, koja je za njega, u jednu ruku, na razini hobija u odnosu na posao u sektoru sigurnosti, vratili smo se njegovom stvarnom poslu. Zanimalo nas je kakvo je iskustvo stekao susrećući se sa svjetskim državnicima. “Još u Sheratonu smo naučili mnogo radeći s ovim Peterom Daelemansom, koji je zaista ekspert u tom poslu. Susretali smo se s velikim svjetskim delegacijama, američkim, izraelskim, ruskim, kineskim itd. Imali smo goste poput predsjednika Busha, državne sekretarke Condoleezze Rice, Donalda Rumsfelda, predsjednika i premijera Kine, premijera Izraela… Radili smo s najboljim security timovima na svijetu, a to su Amerikanci, Rusi i Izraelci”, govori Nedžad. Pitali smo ga ko je ipak najjači od te tri države. Nedžad smatra da su svi u svojim poljima podjednako izuzetni, pa su, kaže, “najorganiziraniji Amerikanci, najdetaljniji Izraelci, a Rusi, opet, jaki na svoj način”. Dodaje da se posmatrajući kako dobro funkcioniraju u tom segmentu može shvatiti na kakvoj jačini i profesionalnosti se zasnivaju sve te države pojedinačno. Istovremeno s porastom terorističkih napada širom svijeta, rasla je i važnost segmenta sigurnosti u bilo kojoj situaciji, a posebno kad je riječ o svjetskim državnicima.

“Sve je postalo kompliciranije, a potražnja tih delegacija je rasla. Preciznost je dotjerana do maksimuma, tako da neke stvari koje su se ranije mogle propustiti, sada su neprihvatljive”, objašnjava nam Kamenica. “Aspekt securityja dobio je na važnosti tako da je uloga tog sektora u jednom hotelu postala vrlo značajna. U bivšem hotelu smo proveli anketu i došli do saznanja da čak i klijent koji je privrednik, koji dolazi u ime neke kompanije, na prvom mjestu želi brzo i lahko dobiti sobu, zatim da ima dobar krevet i jaku sigurnost. Sve ostalo je u drugom planu. Naravno, aspekt sigurnosti dolazi u vrh prioriteta kada je riječ o državnim delegacijama. Ja sam sada prvo lice koje je odgovorno za kontakt i komunikaciju s tim delegacijama”, kaže Nedžad.

Svakako da smo bili radoznali da od Nedžada iz prve ruke čujemo neke zanimljive dogodovštine sa svjetski poznatim osobama koje rijetko dospijevaju do medija. Nedžad je ipak pokazao profesionalnost i suzdržanost da otkrije sve što je vidio, ali nam je objasnio kako sve uobičajeno izgleda kada im u goste dolazi jedan visoki zvaničnik. “U aprilu nam je dolazio John Kerry, aktuelni državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država. Administrativni poslovi vezani za njegov boravak završeni su mnogo ranije, a procedura je takva da njegova ekipa dolazi deset dana ranije. Moja je dužnost da ih upoznam sa svim detaljima hotela. Od tehnologije, do mogućnosti kretanja u hotelu, do toga ko je prisutan tu, svi su identificirani i provjereni, od konobara i kuhara do svih ostalih. U tih deset dana njihov sigurnosni tim je po nekoliko sati dnevno s nama, tokom kojih prolazimo sve moguće situacije”, otkrio nam je Nedžad.

S kim je bilo najteže raditi?

Zanimalo nas je koje su delegacije najzahtjevnije, odnosno s kojim državama je najteže raditi taj posao. Nedžad je ipak napravio razliku između zahtjevnosti i težine posla u tom kontekstu, pokazujući nam to najnovijim primjerom. “Evo, prije nekoliko sedmica, smo imali vrlo tešku delegaciju. U Briselu se održavao veliki samit između Evropske unije i Somalije, tako da su gosti iz Somalije boravili u našem hotelu. To je, mislim, prvi put da Somalija nastupa vani kao federalna država, tako da je to bila delegacija veoma visokog rizika, ali i vrlo neorganizirana. Takve delegacije su ustvari najteže za saradnju. No, kad naprimjer dolaze Amerikanci, znamo da je to delegacija visokog rizika, ali i da je vrlo dobro organizirana, tako da je raditi s njima vrlo zahtjevno, ali u isto vrijeme sasvim lagodno zato što radite s profesionalcima.”

Nismo propustili da pitamo kakav tretman Nedžad i njegova ekipa pružaju bosanskohercegovačkim delegacijama koje većinom odsjedaju u The Hotelu. Uz lijep osmijeh, Nedžad nam otkriva da je to za njega i njegovu raju vjerovatno “nostalgija” i ništa više. Ipak, nakon što smo se uozbiljili, naš sagovornik kaže da s našim delegacijama dobro sarađuju, ali da je evidentno da je u posljednje vrijeme opalo interesiranje kad je riječ o Bosni i Hercegovini. “Nema tu više potrebe za nekim visokim sigurnosnim radnjama, nema velikog rizika, pa se i ne zahtijeva da se gosti iz Bosne i Hercegovine posebno tretiraju sa sigurnosnog aspekta”, priznaje Kamenica.

Bosna je ipak izvor uspjeha

Na početku smo istakli da Nedžada odlikuju izuzetna profesionalnost te iskren i predan rad svemu što radi. Ipak, i te osobine moraju imati neki izvor, jer smatrati da se čovjek s tim rađa pomalo je besmisleno. U njegovom slučaju, shvatili smo da je on to ponio iz kuće, iz Bosne i Hercegovine. Priznaje da mu je to u svemu pomoglo. “Karate, koji je u suštini mali sport, pomogao mi je da izađem iz rata, te, zahvaljujući njemu, otvorila su mi se vrata posla u kojem sam napravio veliku karijeru.

Zatim, važan aspekt je da dolazim iz zemlje u kojoj je prisutno više religija, pa sam se i ovdje lahko prilagodio raznolikosti Evrope. U suštini, zaista mogu reći da mi je pomoglo to naše porijeklo, to naše predratno, ratno i poslijeratno iskustvo. Cijela moja ekipa se naučila snalažljivosti tokom svih tih perioda. Mi smo ipak jako otvoren narod, nemamo problem živjeti s narodima koji pripadaju nekim drugim uvjerenjima, nemam utisak da imamo problem i sa rasama, tako da smo se lagano integrirali”, pojašnjava Nedžad.

Ističe da ni ta specifična podjela Belgije na sjever i jug sa svim ostalim nacionalnim raznolikostima za njih nije bila nepoznata, tako da ni s te političke strane nisu imali problema u shvatanju okruženja u kojem žive. Ipak, jedno je sigurno, kaže Nedžad: “Najteži dio naše integracije u Belgiji je bio rat koji je razarao našu Bosnu i Hercegovinu.” Bosna i Hercegovina ima svoju dijasporu u svakom kutku zemaljske kugle. Neki su se dobro snašli, uspjeli i ostvarili zavidne karijere, ali ima i onih koji su podbacili.

Pitali smo Nedžada u čemu se krije uspješna integracija našeg Bosanca i Hercegovca u novo društvo, ne zapostavljajući istinu o onom iz kojeg je došao. “Smatram da to uglavnom zavisi od naobrazbe i životnog iskustva. Imate naših ljudi koji dolaze s poprilično niskom ili nikakvom naobrazbom, pa je identitet vezan za državu u kojoj su rođeni vrlo brzo u krizi. Tu je i kulturni šok koji utječe na njega da zaboravi svoju prošlost, pa i teške životne okolnosti u mjestu iz kojeg je odselio. Zapad i udobnost koju je našao vrlo su privlačni. Ima ljudi, naročito onih koji su stradali tokom rata, koji nemaju snagu vući svoj identitet iz prošlosti, lakše im je sve zaboraviti”, objašnjava Kamenica.

O svom primjeru priča s ponosom. “Ja s porodicom idem dva puta godišnje u Bosnu i moje Sarajevo, ipak sam ja više mahalaš s Bistrika nego stanovnik Brisela”, kazuje nam kroz smijeh. “Ja sam to uspio sačuvati, ali mlađe generacije i djeca koja ovdje odrastaju teško to uspijevaju. Ulaze u novo okruženje, idu u školu, grade prijateljstva, gube vezu s domovinom. Moja djeca su u školi od 8:20 sati ujutro do 6 sati navečer, ali ipak oboje govore bosanski jezik, jer se mi kod kuće trudimo da ga znaju. Obje moje kćerke, Selma i Azra, uvijek će reći da su Bosanke, bez obzira na to što su rođene u Belgiji”, kategoričan je Kamenica. Za razliku od mnogih Bosanaca i Hercegovaca koje je sudbina odvela na druge kontitente i u zabačena mjesta, daleko od svega što podsjeća na BiH, Nedžad i njegovi prijatelji imali su sreću da dođu u belgijsku prijestolnicu.

“Dobra strana Brisela je to što je to, s aspekta kulture, vrlo otvoren grad. Nevjerovatno mnogo različitih nacionalnosti i religijskih pripadnosti tu egzistira. Sve što postoji u svijetu, možete naći u Briselu. To nam pomaže da se ne osjećamo strancima, kao što to često bude u Holandiji, nekim gradovima Njemačke, pa i nekim manjim centrima Belgije. U konačnici, vlastiti identitet ti pomaže da se identificiraš u cijeloj toj masi.”

Na kraju, pitali smo Nedžada je li tako dobro na Zapadu kao što mnogi bh. građani zamišljaju. “Nije ovdje med i mlijeko, nema toga nigdje. Ima naših ljudi koji su uspjeli, ali ima i mnogo onih koji nisu pa rade teške poslove za male plaće. Život im je malo bolji od života prosječnog Bosanca i Hercegovca i situacija nije sjajna. Javljaju se i neke nove barijere i ograničenja, kojih nije bilo prije dvadeset godina. Nacionalisti dolaze do izražaja, lokalni identitet jača, a stranac je teret. Sve to postoji i to je realnost današnjeg Zapada”, naglašava Nedžad dodavši na kraju poruku svima koji sanjaju da odu iz Bosne i Hercegovine: “Ne samo da ovdje moraš biti dobar, kvalitetan, efikasan i obrazovan, već moraš biti triput bolji, triput kvalitetniji, triput efikasniji i triput obrazovaniji od lokalaca da bi imao svoje mjesto u ovom društvu.”