Jelena Veljača, scenaristica i kolumnistica: Gluma je u mom emotivnom DNK

Scenaristica i kolumnistica Storybooka Jelena Veljača otkriva kako zamišlja svog muškarca iz snova te priznaje da se lako može zamisliti kako opet odijeva vjenčanicu.

Dugo niste davali intervjue, kako to?

Nisam vidjela povoda za to. Svoju dozu besmislenog pojavljivanja u medijima odradila sam u nekom prošlom životu, kad sam kao glumica iz popularnih dnevnih serija išla na promocije sponzorskih čokolada, parfema, kinopremijera i slično. Danas, kao kreativna producentica i autorica, doista mislim kako nema potrebe da dajem izjave o privatnom životu ili intervjue svakih šest mjeseci. Kad je riječ o promociji projekata iza kojih stojim, osjećam da medijski istupi imaju smisla. Nedavno je na malim ekranima paralelno počelo prikazivanje ‘Zore dubrovačke’ i ‘Stelle’, dva projekta za koje potpisujem kreativno vodstvo. S ponosom i užitkom želim govoriti o tome.

Ipak, neprestano ste u medijima, laska li vam to ili vas živcira?

Ipak me to više živcira. Tolerantna sam samo prema modnim portalima i modnim vijestima, i to samo zato što sam strastvena kad je o modi riječ, a kad je čovjek zaljubljen u nešto ili nekog, znate i sami, svašta može podnijeti. Ne želim zvučati nezahvalno, mediji su, uostalom, i moje područje djelovanja; radim za televiziju, pišem za tjedne, mjesečne i dnevne novine, no mislim da mora postojati razlika između ljudi koji javno djeluju i javnih osoba. Također mislim da svatko ima pravo odlučiti kad mu i koliko odgovara izlagati se.

Što je s vašom glumačkom karijerom, samo je na čekanju ili?

Gluma je sastavni dio mene, ona je u mom emotivnom DNK i nikad nisam smatrala da sam prestala biti glumica. Ovo me pitanje zato uvijek iznenadi. Voljela bih ponovno snimati.

Kako izgleda vaš uobičajen dan kad radite? Ima li uopće takvih dana?

Vjerojatno znate za izreku: kad čovjek radi posao koji voli, onda to i nije posao. I ja sam tako govorila do prije godinu-dvije, no onda sam shvatila da nije prošao nijedan odmor a da nisam morala nešto napisati, da usred Grčke nisam mislila na deadline, da nisam morala ranije otići s tuluma, da s vjenčanja svoje najbolje prijateljice nisam išla izravno u montažu, da produkciji nisam bila dostupna cijeli tjedan 24 sata na dan, bez obzira na vremensku razliku; da mi je prva stvar na koju pomislim kamo god dođem, bila riječ o egipatskim piramidama ili lijenoj nedjelji u krevetu, bila: Postoji li ovdje pristup internetu? Nakon prve sezone ‘Larina izbora’ te snimanja i montaže ‘Izgubljenog princa’, priuštila sam si tjedan dana ugašenog telefona na drugom kraju svijeta, na pješčanoj plaži. Treći sam dan dobila temperaturu. Ne znam, možda me adrenalin održava na životu, poput droge bez koje više ne mogu. Kako mi izgleda radni dan? Uređujem epizode, razgovaram s piscima,obilazim setove, montiram epizode, preslušavam glazbu za finale, pregledavam scenografiju, rekvizite, kostimografiju, snimke castinga, sastančim s ekipom. Vraćam se kući prije početka serije, prošećem pse, gledam seriju istodobno kad i naša publika, onda sjedam za ekran i pišem. Serije, kolumne, tekstove, priče.

Kad najviše volite pisati? Postoji li posebno mjesto gdje to radite, doba dana?

Pišem svugdje. Kad sam kod kuće, za kuhinjskim stolom ili u krevetu. U uredu pišem za svojim stolom. Pišem i u hotelskim sobama, u avionima, na aerodromima, u kafićima i restoranima, u gostima, na setu…

Tko prvi čita vaše rukopise?

Kad sam prije pet i pol godina počela pisati kolumnu u jednom dnevnom listu, prvi ih je čitao Janko, a onda moja tadašnja urednica. Njihova su mi mišljenja bila ključna. S vremenom sam se osamostalila. Janko ih, dakako, više ne čita, osim, nadam se, u novinama. Sad smo moja publika i ja ostali sami.

Koja je razlika između Jelene scenaristice i spisateljice i samo Jelene koju poznaju tek neki?

Jelena koju poznaju tek neki vrlo je nalik glavnom liku američke serije ‘Ally McBeal’. Nespretna, kaotična, poput vječnog djeteta zarobljenog u tijelu 32-godišnje žene koja se ne snalazi baš najbolje u stvarnosti i stalno živi u nekom svom paralelnom svemiru, gdje je realnost mnogo ljepša.

Kakvim se ljudima okružujete?

Onima kojima mogu vjerovati.

A što ste tijekom godina naučili o prijateljstvima?

Da su najvažnija stvar na svijetu. Prijatelji su me proveli mračnim alejama privatnih i poslovnih teških trenutaka. Da ih nije bilo, možda bih poludjela.

Zašto nikada niste javno željeli govoriti o vezi s glumcem Filipom Juričićem?

Iskustvo me naučilo da u bilo kakvom odnosu – ljubavnom, prijateljskom ili poslovnom – nastane nepotrebna i štetna gužva kad se u njega uključi više ljudi, a da ne spominjem čitateljstvo tabloida, ženskih časopisa itd. Naposljetku ionako uvijek ostaje jedna velika istina, samo dvoje ljudi znaju što je bilo ili jest među njima dvoma, i to je dovoljno.

Da vam netko kaže da zamislite muškarca svojih snova, kako bi on izgledao, što bi radio, kakav bi bio?

Talentiran, duhovit, vjeran.

Kakav je trenutačno vaš status?

Ako me pitate za ljubav, još vjerujem da je to razlog našeg postojanja. Ako me pitate za srodnu dušu, još želim vjerovati u to.

Koliko vas je razvod promijenio? Što vas je naučio?

Nikada o svom razvodu nisam govorila konkretno i ne želim, to je previše bolna i intimna stvar koja ne uključuje samo mene. No u svojoj sam kolumni pisala o tom procesu na nekoj generalnoj razini. Citirat ću Winstona Churchilla: “Kad ti se čini da prolaziš kroz pakao, samo hodaj dalje…”

Jeste li vi i Janko Popović Volarić doista u tako dobrim odnosima kako se to u javnosti čini? Ima li uistinu prijateljstva nakon razvoda?

Dakako, to je individualno pitanje, razvodi su, kao i ljubavi, različiti, iako, vjerujem, nikad laki. Janko i ja zajedno smo proveli afirmativne godine prelaska iz adolescencije u odraslu dob i bili partneri u pravom smislu te riječi tijekom tog osjetljivog i važnog razdoblja. To je neraskidiva poveznica. I danas nastojimo paziti jedno na drugo. Što god se dogodilo ili će se dogoditi, Janko će uvijek biti netko komu mogu vjerovati bez zadrške. I obratno.

Možete li zamisliti da ponovno odjenete vjenčanicu?

Mogu, zašto ne?