.jpg)
Ervin Sejdić samo je jedan od primjera koji je ostvario uspješnu svjetsku karijeru, a kojeg je iznjedrila Bosna i Hercegovina.
Bh. javnosti ovaj mladi naučnik postao je poznat kada je prošle godine dobio nagradu Predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Baracka Obame “Presidential Early Career Science Awards for Scientists and Engineers”, što je najveće moguće priznanje za mlade naučnike u SAD-u koji su na početku karijere.
Ovih dana boravi u Bosni i Hercegovini kao predavač Konferencije o medicinskom i biološkom inžinjeringu gdje će svoja iskustva i znanja podijeliti sa učesnicima konferencije, a prije svega studentima.
O životnom putu od BiH do Obamine liste najboljih, govorio je i za naš portal.
Kaže da iza svega stoji naporan i mukotrpan rad, mnogo patenata i naučnih radova, a prije svega upornost. No, krenimo redom.
Ervin Sejdić rođen je 1979. godine u Gradačcu, a djetinjstvo je proveo u Modriči. Početkom rata, 1992. godine s porodicom je odselio u Hrvatsku, 1993. u Mađarsku i 1996. godine u Kanadu. Osnovne studije iz elektrotehnike završio je 2002. godine kad je i specijalizirao na bežičnim telekomunikacijama. Godine 2008. je na Univerzitetu Western Ontario doktorirao iz oblasti digitalne obrade podataka. Od 2008. do 2010. godine na Univerzitetu Toronto specijalizirao je biomedicinski inžinjering i instrumentaciju. Od 2010. do 2011. godine boravio je na dodatnim specijalizacijama na harvardskom medicinskom fakultetu. Od septembra 2011. godine radi kao profesor na Univerzitetu Pittsburgh.
Ipak, breme izbjeglice nije osjetio i svoj put karakteriše kao lak zahvaljujući roditeljima koji su uvijek insistirali na školovanju i edukaciji.
"Na sreću, moji roditelji su mi omogućili da ja svoj život život nastavim normalno i da se nesmetano školujem. Kao takvi, oni su bili moji najveći uzori", ističe Sejdić.
KAD PRORADI BOSANSKI MENTALITET
Doktorirao je na digitalnoj obradi podataka. Informatičar je i najviše se bavi bioinformatikom, analizom i procesuiranjem medicinskih podataka.
Na osnovu prijašnjeg rada nagrada mu je dodijeljena cjelokupni doprinos nauci u polju bioinformatike, te analize biomedicinskih podataka, odnosno analize podataka o ljudskom gutanju, ljudskom hodu. Pored toga, dosta radi i na modeliranju kako se ljudsko tijelo mijenja sa starošću, sa različitim bolestima, kao što su Parkinsonova bolest ili moždani udar.
Predsjednička nagrada bila je potvrda njegovog dosadašnjeg rada koja mu je otvorila neke nove mogućnosti u njegovom naučnom radu.
Sejdić je danas profesor na Univerzitetu u Pittsburghu i nalazi se na čelu laboratorija koji provodi istraživanja u oblasti zdravstva.
Naukom se počeo baviti već na prvoj godini fakulteta kada je zahvaljujući tadašnjem mentoru usadio u njemu vjeru da može doktorirati.
"Te prve godina faksa, kada me je je svjetski poznati akademik uzeo pod svoju ruku i rekao da ja to mogu – tada se i rodila moja želja za naučni rad", priča on.
Kasnije se njegov doprinos vidio kroz doktorat i kroz dalja usavršavanja koja je imao kada se formirao i shvatio čime želi da se bavi.
"Ja sam odlučio da se bavim onim čime se ne bavi puno ljudi. To je za naučnike vrlo riskantno jer onda vas dosta ljudi ne prepozna, jer se bavite temom, ne toliko aktuelnom. To sam svjesno odabrao jer sam htio da odradim nešto što do tada nije niko radio. Sav moj naučni doprinos je u tome što sam veoma uporan u onome što radim, kada se u meni probudi taj bosanski mentalitet onda pokušavam da u svom radu budem što više agresivan i produktivan, da objavljujem što više naučnih radova", kaže ovaj mladi naučnik.
To je dovelo do toga da neko u američkoj administraciji prepozna njegovu kako kaže "ludost", smatrajući ga dovoljno hrabrim da radi neke stvari, što mu je bio samo podsticaj da se nastavi baviti ovom oblašću.
"Nadam se da nisam došao do svog naučnog vrhunca i da velika naučna dostignuća tek predstoje. Ono što sam do sada postigao oko gutanja i procesa modeliranja gutanja je moj doprinos koji niko drugi nije odradio. Taj problem tek postaje zanimljiv za istraživanje i pred nama predstoje mnoga otkrića na tom polju", naglašava Sejdić, dodajući da će se u narednom periodu više posvetiti personalnoj medicini, odnosno modeliranju osobe ponaosob.
KOLIKO GOD PUTA PALI U ŽIVOTU, MORATE SE DIĆI
Upoređujući sistem obrazovanja u BiH, sa onim u svijetu, uviđa da stvari u Bosni i Hercegovini idu naprijed. Samo je pitanje percepcije ljudi koji žive ovdje, da li to oni cijene ili ne.
"I u Americi i u Kanadi uvijek je primarna jedna osoba ili grupa ljudi koja povede jednu inicijativu i od nje naprave bum", ističe Sejdić.
Kada je u pitanju sadanja sa bh. institucijama kaže da ima saradnju sa Univerzitetom u Zenici. Kao član komisije za prijem doktoranata na Univerzitetu u Pittsburgh, kaže da je spreman i voljan pomoći studentima koji su zainteresirani da doktoriraju. Međutim, godinama unazad, kaže, da se nijedan student iz BiH nije prijavio iako sve plaća Univerzitet.
"Prije nekoliko mjeseci kontaktirao deset studenata iz BiH za projekt na kojem radim, ponudio im školarinu, plaćene stipendije i dobio sam sve negativne odgovore. U isto vrijeme kontaktirao sam studente sa Kairo Univerziteta koji su se u roku pola javili i bili spremni na saradnju. To još jednom potvđuje moju tezu da pitanje uspjeha i razvoja nije uvijek pitanje države i sistema, već osobe i njene upornosti. Opet ponavljam, treba biti uporan jer nije dovoljna samo škola. Ja sam doktorirao 2008. i moja prva zvanična akademska pozicija je bila 2011. godine. U tom periodu sam poslao preko 500 aplikacija za docentsku poziciju. Dakle, koliko god puta pali u životu, morate se dići i samo ići naprijed", priča on.
Podcrtava da naše ljude karakteriše snalažljivost i kreativnost zahvaljujući kojoj ostvaruju kontakte širom svijeta. U svemu tome najvažnijim ističe networking.
"Mislim da se bez njega ne može uraditi puno stvari. Kroz umrežavanje mi možemo stvarati nove prilike Bosni i Hercegovini, ali isto tako prilike za studente da idu vani", napominje on.
Mišljenja je da raznolikost znanja i sistema koji osoba poznaje je nešto je što može uticati na obrazovanje inžinjera 21. stoljeća. Upravo sebe smatra predstavnikom inžinjera nove generacije kojima elektrotehnika nije bila dovoljna.
"Htio sam nešto više i mislim da će biti sve više takvih inžinjera budući da američki univerziteti to prepoznaju i ubacuju sve više predmeta koji se odnose na preduzetništvo, sociološke i etičke probleme u inženjerstvu – i mislim da će bh. institucije to prepoznati i educirati mlade u tom smjeru"
Na kraju naglašava da bez napornog rada nema rezultata. U tom smislu, to bi i bila njegova poruka mladima.
“Ako želite da uspijete morate biti najbolji u onome što radite, bez obzira gdje se nalazite. Ako mladi žele da odu, ne trebate ih zaustavljati jer ne znate kakav će oni u budućnosti imati doprinos za svoju zemlju i društvo", zaključuje Sejdić.
S.B.
