Kad emocije postanu podatak: Vještačka inteligencija u ulozi psihologa

Upotreba vještačke inteligencije u mentalnom zdravlju više nije futuristički koncept. U proteklih nekoliko godina sve veći broj digitalnih alata koristi algoritme kako bi analizirali emocionalna stanja, nudili podršku i pomagali u prepoznavanju simptoma stresa, anksioznosti i depresije. Navedeni alati se ne promovišu kao zamjena za psihoterapiju, ali njihova prisutnost mijenja način na koji pojedinci pristupaju brizi o vlastitom psihičkom stanju.

Većina ovih sistema funkcioniše putem aplikacija koje koriste tehnologije za obradu jezika kako bi vodile jednostavne razgovore sa korisnicima. Cilj takvih razgovora je pružiti osjećaj emocionalne podrške i ohrabriti korisnika na introspektivan rad. Aplikacije prikupljaju podatke poput načina pisanja, obrasca komunikacije i, u nekim slučajevima, biometrijskih podataka. Podaci se potom koriste za procjenu emocionalnog stanja i generisanje automatskih preporuka.

Jedna od prednosti ovakvog pristupa je dostupnost. Alati su dostupni svakome s mobilnim telefonom i internetskom vezom, bez čekanja, bez liste čekanja i bez finansijskih barijera.

Ipak, uvođenje AI alata u ovako osjetljivo područje izaziva niz pitanja. Jedno od najvažnijih odnosi se na zaštitu podataka. Informacije koje korisnici dijele putem ovih alata uključuju izuzetno osjetljive detalje o emocionalnim stanjima, životnim okolnostima i mentalnim obrascima. Nije uvijek jasno na koji način se ti podaci pohranjuju, ko im ima pristup i u koje svrhe se mogu koristiti. Neki od alata razvijaju komercijalne tehnološke kompanije koje nisu podložne istim etičkim normama kao zdravstvene ustanove.

Pored pitanja privatnosti, stručnjaci upozoravaju na ograničenja u pogledu kvalitete pomoći koju ovakvi alati mogu pružiti. AI ne može zamijeniti profesionalnu procjenu ni ponuditi terapijske intervencije kod složenih mentalnih poremećaja. Postoji opasnost da korisnici zamijene ozbiljnu kliničku podršku digitalnim alatima, čime mogu odgoditi ili izbjeći pravovremeno liječenje. Također, algoritmi ne mogu u potpunosti prepoznati nijanse u izražavanju koje su važne u psihološkoj procjeni.

Istraživanja u Evropskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da korisnici AI terapijskih alata generalno izražavaju zadovoljstvo osnovnim funkcijama podrške, ali istovremeno izražavaju zabrinutost zbog nedostatka transparentnosti i kontrole nad ličnim podacima.

Upotreba vještačke inteligencije u brizi o mentalnom zdravlju ne može se posmatrati jednostrano. Njena prisutnost otvara prostor za veću dostupnost podrške, ali i za nove rizike. U postojećem stanju, AI alati mogu biti korisna dopuna sistemima zdravstvene zaštite, ali ne smiju postati zamjena za stručnu pomoć. Ključno pitanje ostaje kako uspostaviti ravnotežu između tehnološkog napretka i očuvanja prava i sigurnosti korisnika.

U svijetu koji se brzo digitalizuje, mentalno zdravlje ne smije ostati bez profesionalne i odgovorne zaštite.