Arhitektura Sarajeva obilježena historijskim previranjima kroz vijekove

(Miljacka)

Grad Sarajevo u ovoj godini proslavlja 550. rođendan, pola vijeka postojanja obilježenog brojnim historijskim previranjima, njegovim graditeljima i rušiteljima. O arhitekturi grada, na čijem su licu ostavili pečat mnogi koji prođoše kroz njegovu dolinu ili ostadoše živjeti u njoj, za Fenu govori istaknuti bh. arhitekt i poznavalac historije grada Mufid Garibija.

Garibija priču počinje podsjećanjem na to da je rijeka Miljacka, koja teče kroz sarajevsku kotlinu omeđenu planinama, poznata po ekstremnim plavljenjima i rušilačkim svojstvima, ne štedeći ništa pred sobom, odredila posebnu gradnju u Sarajevu, od neolita do danas. Tako se polako na okolnim brdima nastanjivalo stanovništvo, a dolina je bila njihovo izvorište hrane. Oko gradina su se polako amfiteatralno prema dolini spuštali objekti za stavnovanje. Mada nikada nije bila gusto naseljena, iz takozvanog zlatnog dola, kako je Sarajevo prozvano, a kasnije Vrhbosna, nići će mala kasaba oko koje će se formirati trgovište i mjesto raskrsnice puteva. Te gradine, kao što su Soukbunar, Kotorac, dugo istraživani srednjovjekovni grad Hodidjed, polako će se prazniti, a kasaba će nicati prema dijelovima starog Sarajeva.

(Careva džamija)

Tu kasabu prvi zamijeti Isa-beg Ishaković, koji je formalno-pravno bio vladar Bosne, a dolazeći u ovu dolinu iskoristi pravo da osnuje grad koji će se brzo prozvati Sarajevo po vlastitom dvoru ili Saraju koji je sebi napravio. Praveći svoj objekt za stanovanje 1457. godine, on osniva Mevlevijsku tekiju na Bentbaši, koja je ujedno temelj grada Sarajeva. Gradnjom tekije nastaje potreba i za gradnjom cijele zavije oko nje s musafirhanom, imaretom te Atik džamijom (Careva džamija). Ti elementi postadoše temelji za razvoj grada koji će sam Isa proširiti prema današnjoj Baščaršiji gradnjom velikog karavan-saraja Kolobara-hana, čiji su ostaci vidljivi, kao i mostovnom vezom lijeve i desne strane Miljacke.

Isa-beg Ishaković je tako počeo vršiti ekspanziju grada koji će se pretvarati i u trgovački centar. Taj pristup će natjerati veliki broj prolaznika kroz Sarajevo da ostanu, a posebno sehadina ili putujućih sufija, koji su širili islam u ovim krajevima još i prije dolaska Mehmeda II Fatiha i njegovog osvajanja Bosne.

(Morića han)

Rastom stanovništva i grada, pojavile su se potrebe i za poljoprivredom, pa će Ishaković biti i nosilac izgradnje velikog broja mlinova, a ujedno kao bogat čovjek postat će prvi vakif Sarajeva. On će se poslije osnivanja Novog Pazara ponovo vratiti u svoj grad, gdje će i preseliti. Ishaković i danas ima svojih živih potomaka, od kojih jedan živi na Vratniku. Prvu zvaničnu, temeljnu arhitekturu Sarajeva, postavio je niko drugi do njegov utemeljitelj, koji je pored duhovnosti imao i elemente neimarstva, pa je sa svojim saradnicima autorizovao jedan od najljepših hanova u Bosni - Kolobara han, koji će biti njegova najimpozantnija građevina, a čiji će prototip kasnije koristiti i Gazi Husrev-beg na gradnji Tašlihana i Morića hana.

(Sahat kula)

Po osvajanju Bosne, a samim time i Sarajeva, sultan Mehmed II Fatih je 1463. godine vojno osvojio Bosnu i pripojio je Osmanskom carstvu, što će biti osnov velike ekpsanzije u svim poljima. Ta ekspanzija Sarajeva će biti najvidljivija u 16. vijeku dolaskom i postavljanjem Gazi Husrev-bega za bosanskog valiju. On će nastaviti gradnju Sarajeva i pretvoriti grad u jedan od centara vojne i ekonomske moći. Rezultat ovakvog djelovanja najviše će se vizuelno ogledati kroz arhitekturu grada. Dovodeći majstore ili neimare iz osmanske Turske i Dubrovnika zapoćet će raskošna izgradnja današnjeg lokaliteta Baščaršije s novim regulacionim planovima, koji će posebno biti vidljivi u organizaciji Baščaršije, sa skladnim redom sarajevskog esnafa. Kao rezultat njegove gradnje i do danas su ostali impozantni objekti koji dominiraju Sarajevom, kao što su Begova džamija sa Sahat-kulom, Kuršumli medresa, kao prva škola odnosno fakultet u Evropi, Hanikah, bezistan sa Tašlihanom. Sve te objekte on pravi svojim novcima i tako postaje najveći vakif kojega je Sarajevo ikad imalo. On je, kao i Isa-beg Ishaković, završio život u Sarajevu i ukopan je u turbetu Begove džamije.

(Stara Pravoslavna Crkva)

Vrijeme u kojem je radio sredinom 16. vijeka bit će upamćeno po dizajnu arhitekata koji su mu bili pri pomoći i koji će pomagati ne samo pri izgradnji njegovih nego i drugih objekata, pa će tako biti zainteresovani za izgradnju Stare pravoslavne crkve. Pouzdano se zna da je na teritorijama Bosne, a i Sarajeva, angažirao i velikog arhitektu Sinana i njegove učenike. Također je angažirao i Adžema Esira, Perzijanca iz Tarbiza koji je gradnjom Begove džamije ostavio svoj doprinos. Esir je ujedno gradio i veliku džamiju Selimiju u Istanbulu. To vizionarstvo Gazi Husrev-bega navelo je i lokalne i neučene neimare da obilježe 16. vijek najvećom ekspanzijom osmanlijske arhitekture u Sarajevu, te je tako nastao veliki broj džamija i mesdžida sa zasvođenim kupolama i vakifima mostva ili ćuprija, što će postati trka - ko će dati više Sarajevu.

(Alifakovac)

Arhitektura javnih objekata tražila je i gradnju stambenih objekata ili kuća koje su se amfiteatralno spuštale prema dolu, odnosno prema čaršiji. Nedostatak pitke vode je natjerao vakife mesdžida, kao i Gazi Husrev-bega, da naprave vodovodnu mrežu dužine oko 60 km, koja nije postojala u Evropi. Tako će 16. vijek, kao i početak 17. vijeka, pretvoriti Sarajevo u grad koji će plijeniti pažnju posjetilaca, tražeći svrhu da tu i ostanu, te će jedno cijelo mezarje u Sarajevu, Alifakovačko mezarje, biti napravljeno za one koji su doselili u grad. Ubrzani razvoj Sarajeva će zaustavljati neprijatelji koji će krajem 17. stoljeća doći u Sarajevo da ga opljačkaju i popale - među njima je i Eugen Savojski, koji dolazi 1697. godine. Ova godina se smatra godinom najvećeg razaranja Sarajeva, kada je cijeli grad izgorio, a opljačkano stanovništvo s malo sredstava koja su im ostala počelo je da ga obnavlja.

(Bijela tabija)

Obnavljanje Sarajeva je išlo usporeno, ali pažljivo, tako da su neimari uspjeli napokon obnoviti grad. Važno mjesto svakako pripada tadašnjem namjesniku Bosne Rustem-paši koji će iz Travnika doputovati u Sarajevo da jedan lokalitet grada okruži u zidine, kao odbrambenu mjeru od budućih neprijatelja. Gradnja vratničkog bedema s tabijama i kulama spada u red najvećih gradnji tadašnjeg Sarajeva, čiji su ostaci i danas vidljivi. Sam Rustem-paša nije dočekao završetak radova, ali je njegov sin to nastavio. Tako su Sarajlije imale mjesto za odbranu i zbjeg stanovništva, kao i vodu koju im je Skender-paša doveo uzevši jedan rukavac rijeke Moščanice koji je gravitacijom spušten preko Vratnika u dolinu. Skender-pašin poduhvat spada u red velikih i ambicioznih projekata.

Osmanlijska arhitektura, s islamskom vjerom i tradicijom, davala je poseban karakter ovom stanovništvu koji su odgajani u borbenom duhu, a upotpunjeni su trgovačkim i zanatskim vještinama, koje su im obezbijedile veću materijalnu dobit. Ova dobit je bila evidentna na izgradnjii njihovih raskošnih kuća, s muškim i ženskim avlijama, čime su sarajevske mahale bile obilježene.

Kontinuitet osmanske gradnje se prekida dolaskom Austro-Ugarske monarhije, koja će Bosnu dobiti na Berlinskom kongresu i nenadano morati u njeno osvajanje. Iako su borbenim dejstvima osvojili grad, to neće utjecati na raspoloženje Austro-Ugarske prema lokalnom stanovništvu, pa će oni 1878. godine krenuti u ubrzanu gradnju Sarajeva po novim principima. Metod austrijske vlasti je išao kroz regulacione planove koji su čuvali staro, a u isto vrijeme formirali novi tip Sarajeva kroz klasične stilove tadašnje Austro-Ugarske i Evrope. Za takvu vrstu gradnje, nova vlast angažira i dovodi u Sarajevo poznate arhitekte iz cijele Evrope, kao što su Paržik, Vancaš, Pospišin, Tones, Vitek i drugi, koji će plasirati klasične stilove na objektima. Zahvaljujući njima, nastat će reprezentativni objekti neizmjerne vrijednosti.

(Ajfelov most)

Ovaj period će biti okarakterisan ministrom Benjaminom Kalajom koji će kasnije postati guverner Bosne i veliki prijatelj grada Sarajeva. Kalaj će biti zainteresovan za nastavak izgradnje jednog novog, klasičnog i proevropskog Sarajeva. On je za ove potrebe angažovao i Ajfela i njegove učenike koji će biti autori poznatog mosta na Skenderiji. Zamisao arhitekata je bila da današnja ulica Obala Kulina-bana postane glavna gradska ulica, a gradnjom Linder banke u današnjoj ulici Maršala Tita započinje gradnja ulice Čekaluša, gdje će biti smješten i glavni administrativni centar Bosne. Gradnja Sarajeva se polako preko Ferhadije i Čekaluše prebacuje prema lokalitetu Marijin Dvor, gdje će nastati i najveća palača u Bosni, čiji će vlasnik i autor biti poznati građevinar i vlasnik nekoliko ciglana u Sarajevu August Braun.

Pored toga, austrijske vlasti, znajući vrijednost i značaj administativnog centra, vršile su i gradnju vojnih fortifikacijskih objekata kao i kasrni. Ti poznati autori odnosno arhitekti će Sarajevo okružiti velelepnim kamenim utvrdama, kao i najvećom kasarnom tadašnje Austro-Ugarske, locirane na Marijin-Dvoru. Ona dobiva ime po generalu Filpoviću, a kasnije je preimenovana u kasarnu Maršala Tita. Taj arhitektonski sklad i građevinsku ekspanziju zaustavlja početak Prvog svjetskog rata, odnosno atentat na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Posljednj objekt koji će biti napravljen je danas po vizurama čuvena Jajce kasarna.

(Centralna banka BiH)

Po završetku rata stvaranjem Kraljevine Jugoslavije, ekspanzija Sarajeva će biti polako zaustavljena, više namjerno nego slučajno. U tom periodu gradnja velikih objekata u gradu će skoro nestati, a pojačana će biti stambena gradnja naslonjena na ambijentalnij prostor osmanske i klasične evropske arhitekture. Jedan od najvećih objekata koji je nastao u tom periodu je gradnja Centralne ili Narodne banke u Sarajevu čiji će autor biti beogradski arhitekt Milan Zloković. Tadašnja sarajevska škola arhitekata bit će nošena braćom Reufom i Muhamedom Kadićem koji će napraviti više poznatih objekata, među kojima je i prvi neboder u Jugoslaviji nazvan Jatov neboder, vlasništvo Vakufske direkcije.

Uz početak Drugog svjetskog rata i stvaranja Nezavisne države Hrvatske, dolazi do zastoja gradnje, no oslobođenjem Sarajeva 6. aprila 1945. godine počinje novi talas razvoja Sarajeva, ispočetka usporen a kasnije dosta ubrzan. Tom razvoju, kao prvi zamašni početak gradnje grada, pripada gradnja najveće željezničke stanice, nastala iz sarajevske škole arhitekata koja je iznjedrila i Bogdana Stojkova, autora tog velelepnog izdanja. Maršal Josip Broz Tito je lično otvorio ovaj objekt. Dolaskom u Sarajevo profesora Juraja Neidhardta počinje novi kocept moderne gradnje koji će se širiti prema sarajevskom polju, a kuliminacija će biti projekt Skupštine BiH sa zgradom Izvršnog Vijeća. Kao profesor i osnivač arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, oko Neidhardta se skupljaju arhitekti koji će dati veliki doprinos izgradnji.

(UNITIC)

Tako će se početi rađati objekt za objektom i oni će nastaviti započeti Neidhardtov rad, pa će u Sarajevu nicati veliki objekti čiji će autori biti većinom iz arhitektonske škole iz Sarajeva i arhitektonskog fakulteta. Među tim zgradama posebno su interesantni sportski centar Skendrija profesora Jankovića, RTV dom Milana Kušana i Branka Bulića, zgrada Elektroprivrede, Holiday Inna i UNITIC centra Ivana Štrausa, koji će dati temelje moderne izgradnje ili moderna stila. Olimpijske igre Sarajevu daju novi zamah u arhitekuri gdje će autori, u postmoderna stilu oplemeniti ovaj lokalitet, a među njima neizbrisiv trag ostavljaju profesori Zlatko Ugljen, Džemal Čelić, arhitekt Džuvić... Školu profesora Neidhardta nastavlja profesor Salihović, dok sportske terene i dvorane projektuje profesor Dušan Džapa.

Zastoj u izgradnji Sarajeva učinila je agresija 1992-1995. godine kada će svi vrijednosni objekti biti devastirani bez milosti, iako je Sarajevo grad od historijske važnosti - gdje je Austrija dovela prvi tramvaj, čak i prije Beča, centralu trinaest godina poslije New Yorka, te uličnu i kućnu rasvjetu, a Osmanlije ostaviše vjekovan pečat, dok socijalistička Jugoslavija pripremi Olimpijadu. Sve to nije bilo dovoljno agresoru da ne oskrnavi civilizacijske i duhovne tekovine građana Sarajeva i da mu poremeti multietničnost, po čemu je poznat u svijetu.

Poslijeratna arhitektura će biti vidljiva i podrobnije analizirana tek u budućnosti.