Istanbul danas hrani ulične životinje, a nekada je 80.000 pasa poslao u smrt

Danas je gotovo nemoguće prošetati Istanbulom, a ne primijetiti mačku kako spava ispred prodavnice, psa koji mirno leži pored prolaznika ili posude s vodom i hranom ostavljene uz trotoar.

Ulične životinje postale su jedan od prepoznatljivih simbola grada. Stanovnici ih hrane, ostavljaju im vodu i improvizirana skloništa, a odnos Istanbula prema životinjama privlači pažnju i turista.

Međutim, iza današnje slike grada postoji jedna od najmračnijih epizoda njegove historije.

Prije nešto više od jednog stoljeća desetine hiljada istanbulskih pasa odvedene su iz grada i ostavljene na pustom ostrvu u Mramornom moru. Događaj iz 1910. godine ostao je zapamćen kao pokolj pasa na Hayırsızadi, odnosno današnjoj Sivriadi.

Psi su stoljećima bili dio Istanbula

Ulični psi nisu bili neobična pojava u osmanskom Istanbulu. Historijski izvori opisuju ih kao sastavni dio gradskih mahala, toliko ukorijenjen u svakodnevni život da su ih istraživači kasnije opisivali gotovo kao stanovnike grada.

Istanbulski istraživački institut navodi da su psi od osmanskog osvajanja grada pa sve do 19. stoljeća smatrani njegovim stanovnicima. Njihov položaj počeo se mijenjati s modernizacijom Osmanskog Carstva i novim shvatanjima o tome kako bi moderan grad trebalo da izgleda.

Psi koji su generacijama živjeli po mahalama počeli su se posmatrati kao problem – zbog higijene, bolesti, sigurnosti, ali i želje vlasti da Istanbul približi tadašnjem evropskom modelu uređenja gradova.

Pokušaji njihovog uklanjanja postojali su i tokom 19. stoljeća, ali je najtragičnija epizoda uslijedila 1910. godine.

Desetine hiljada pasa odvedene na pusto ostrvo

Te godine počelo je masovno hvatanje uličnih pasa.

Historijska istraživanja opisuju kako su životinje hvatane po gradskim ulicama, zatvarane u kaveze i potom brodovima prevožene na Oxiju, odnosno Sivriadu, malo i gotovo potpuno golo ostrvo u Mramornom moru.

Procjene koje se najčešće pojavljuju u historijskim izvorima govore o desetinama hiljada pasa, a često se navodi broj od oko 80.000 životinja. Istanbulski istraživački institut ovaj događaj danas predstavlja kao protjerivanje gradskih pasa na Hayırsızadu 1910. godine.

Problem je bio zastrašujuće jednostavan – na ostrvu nije bilo prirodnih uslova za život tolikog broja životinja.

Nije bilo dovoljno hrane ni vode.

Svjedočanstva iz tog vremena opisuju hiljade pasa na obali i padinama ostrva, uginule životinje te pse koji su zbog gladi i žeđi bili dovedeni do krajnjih granica preživljavanja. Francuski karikaturista Georges Goursat, poznat kao Sem, posjetio je ostrvo u julu 1910. i ostavio jedno od svjedočanstava o stanju životinja.

Sivriada je tako postala mjesto masovnog stradanja istanbulskih pasa.

A onda je došao zemljotres

Tu historijska činjenica prelazi u legendu koja će u Istanbulu živjeti generacijama.

Nakon stradanja pasa uslijedio je snažan zemljotres koji je pogodio područje Mramornog mora. Među stanovnicima se proširilo vjerovanje da nesreća nije slučajna – katastrofa je tumačena kao kazna zbog onoga što je učinjeno životinjama.

U narodnom predanju pojavio se motiv "psećeg prokletstva" ili "psećeg aha".

Važno je naglasiti da za takvu vezu, naravno, ne postoji naučna osnova. Zemljotresi su posljedica geoloških procesa i stradanje pasa nije moglo izazvati potres.

Ali legenda je važna iz drugog razloga: pokazuje koliko je događaj potresao stanovnike tadašnjeg Istanbula.

Historijski izvori i kasniji zapisi bilježe da su katastrofe koje su uslijedile nakon pokolja u kolektivnom sjećanju povezivane sa sudbinom životinja.

Stoljeće kasnije – potpuno drugačija slika

Ako danas prođete ulicama Istanbula, teško je tu historiju povezati s prizorima koji se vide na svakom koraku.

Mačke spavaju na stolicama restorana, ispred prodavnica i na prozorima. Stanovnici ostavljaju posude s hranom i vodom, a u pojedinim dijelovima grada mogu se vidjeti i mala improvizirana skloništa.

Takva praksa nije samo turistička slika Istanbula. Izvori koji godinama prate odnos grada prema uličnim životinjama bilježe upravo posude s hranom i vodom ispred kuća, mala skloništa za mačke, kao i automate namijenjene hranjenju pasa i mačaka.

Mačke su posebno postale dio identiteta savremenog Istanbula.

Njihov život na ulicama grada bio je tema i međunarodno poznatog dokumentarca "Kedi", koji je kroz priče nekoliko uličnih mačaka prikazao neobičan odnos stanovnika prema životinjama koje formalno nemaju vlasnika, ali ih cijele mahale prihvataju kao svoje.

Upravo zbog toga današnji Istanbul stvara snažan kontrast sa slikama iz 1910. godine.

Na ostrvu na koje su nekada odvožene hiljade pasa danas ostaje historijsko sjećanje na jedan od najmračnijih trenutaka odnosa grada prema životinjama. Na drugoj strani mora, u gradu iz kojeg su protjerani, hrana i voda za njihove današnje potomke i druge ulične životinje postale su dio svakodnevnog urbanog pejzaža.

Historija ipak nije završena

Ipak, bilo bi pogrešno ovu priču završiti tvrdnjom da je Istanbul jednom zauvijek riješio pitanje odnosa prema uličnim životinjama.

Tema pasa lutalica ponovo je posljednjih godina izazvala velike rasprave u Turskoj, posebno nakon zakonskih promjena iz 2024. godine koje su predvidjele šire uklanjanje pasa s ulica i njihov smještaj u skloništa.

Zbog toga se historija Hayırsızade ponovo pojavljuje u javnim raspravama kao upozorenje koliko politika prema uličnim životinjama može postati osjetljivo društveno pitanje.

Ipak, svakodnevna slika Istanbula ostaje upečatljiva.

Više od stoljeća nakon što su deseci hiljada pasa silom odvedeni iz grada na ostrvo bez dovoljno hrane i vode, na ulicama Istanbula danas se upravo hrana i voda ostavljene životinjama mogu vidjeti na bezbroj mjesta.

Možda je zato priča o Hayırsızadi opstala toliko dugo.

Ne kao objašnjenje zemljotresa i drugih katastrofa, nego kao dio kolektivnog sjećanja grada na trenutak kada je pokušao ukloniti životinje koje su stoljećima bile dio njegovih ulica – i priča koja u današnjem odnosu mnogih stanovnika Istanbula prema mačkama i psima dobija sasvim drugačiji nastavak.