Nova turistička atrakcija: Zaprežne sanjke stigle u etnoselo u Kiseljaku

Šezdesetpetogodišnji Dursum Halilović iz Bosanske Otoke već je odavno i nadaleko čuveni kovač koji svojim vrijednim rukama stvara ono što oči vide, a um zamisli. Da je to uistinu tako, potvrdio je svojim brojnim djelima, iskovanim raznim predmetima za svakodnevnu uporabu u kućanstvu, poljoprivredi pa i svakodnevnoj širokoj uporabi. Godinama iskusni Dursum izrađuje i gvozdena zaprežna kola, piše Večernji list BiH. 

Novost njegove kovačnice su zaprežne sanjke koje je izrađivao mjesec i pol dana za poznatog naručitelja, vlasnika jednoga trgovačkog centra, a krasit će jedno etnoselo u Kiseljaku u koje su netom otpremljene.

"Za zaprežne sanjke koje sam izradio predviđeno je da ih vuku dva konja. Imaju dva dupla sjedišta za šest osoba, a izradio sam ih od jasenova drveta i željezne konstrukcije. Zaprežne sanjke sam radio i nekad dok sam bio mlađi jer je za njima bila velika potreba i potražnja. U davna vremena zimi su se zaprežne sanjke svakodnevno koristile na selima za izvlačenje i prijevoz stajskoga gnojiva od staja do njiva koje su se njime gnojile. Konji su ih po snijegu lako vukli", kaže Dursum i dodaje kako mu je ove sanjke naručio kupac, vlasnik jednog trgovačkog centra, kako bi ih izložio u svome etnoselu u Kiseljaku.

"Kazao sam mu, napravit ću ih i dobit ćeš ih za mjesec dana. Radio sam ih mjesec i pol dana uz druge poslove preko vremena. Sanjke sam izradio od jasenova drveta, u čiju sam nabavu uložio 400 KM, potkovane gvozdenim šinama debelim deset milimetara, a širokim pet centimetara. Lijepo sam to ukrasio jer sanjke neće biti u teretu već izložene kao eksponat. To ostaje godinama i godinama. U dvije godine kad ih prebojate, uvijek su nove. Njihova tržišna vrijednost je 1500 KM. Ugravirao sam na njima ime i prezime proizvođača i godinu proizvodnje", priča kovač Dursum.

Podsjetio je na današnju sasvim drukčiju, turističku namjenu sanjki.

"Vozeći se u njima možete uživati u zimskom okružju, u planinama, konjima, i to je pravi odmor. Ugodno boraviti na čistome i svježem zimskom zraku. Planiram kasnije raditi još jedne zaprežne sanjke", najavljuje ovaj vrijedni kovač. Nakon zaprežnih kola, kovač Dursum Halilović kani izraditi luksuzni fijaker zatvorenog tipa s krovištem i vratima.

"Za mjesec dana će, ako Bog da, barem trideset posto biti figuriran, postavljeni štelovi, mostovi i nužna konstrukcija. Bit će dug najmanje osam metara. Fijaker ću raditi za poznatog naručitelja u Sarajevu. Bit će zatvoren s vratima, a i kočijaš će imati krovište iznad sebe",  govori Halilović. Za njegovu izradu trebat će mi dva mjeseca uz druge radove preko vremena, jasenovo drvo, šinje za kotače, željezna konstrukcija...

Nekome treba sjekira, nekom motika, držale nasaditi - veli. Dodaje kako je nezamislivo da se kovačkim zanatom danas nitko ne želi baviti.

"Kovački zanat ne treba izumrijeti. Nevezano za mene. Ovo zanimanje treba svakom mjestu, a svakog kovača koji obavlja ovaj posao država treba nagraditi. Uvijek bi dva-tri mlada čovjeka besplatno obučio da rade ovaj posao. Ne treba mi nitko ništa platiti. Nije bitno gdje će on raditi. Njegov je dug da mi samo kaže: "Zdravo, kako si majstore", kad me negdje vidi. Ništa mi više ne treba",  kaže na kraju Dursum Halilović koji je, kako naglašava, svoju djecu iškolovao iz čekića i danas su doktori znanosti, a znaju raditi kovački posao. Kao kovač, ne samo da nema nikakvog poticaja države, već ima samo opterećenja. Mora plaćati industrijsku struju i vodu, kako kaže, kao i veliki proizvodni pogoni, za vodu kojom se treba umiti kad je prljav, oprati ruke da jede.

"Svatko normalan bi ovaj zanat zaštitio, dao povlastice, a ne opteretio ga", poručio je kovač Dursum.