Vještačka sreća – lifestyle današnjice

Kad imate skupo auto, lijepu odjeću, raskošnu kuću i druge statusne simbole, stičete lažni utisak da vrijedite više i da ste iznad onih koji sve to nemaju.

Gledate komšiju u jeftinom autu i kažete sebi: To je zato što sam uspješan i zarađujem više. On je niko i ništa, a ja sam bogat!

Ubjeđeni ste: Komšija misli da sam faca, jer imam tako fensi auto! I pomisao na to vam grije dušu i podiže samopouzdanje. Međutim, ako komšija ima bolji auto, vaše samopoštovanje opada. Izlaz iz te situacije je samo jedan: prvom prilikom morate povratiti prednost!

Ovdje se ne radi samo o automobilima. Svaki put kad neko u vašem okruženju bude imao nešto lošije i manje od vas, vratit će vam se osjećaj kraljevske nadmoći. Od toga zavisi koliko ste sretni.

Charles de Montesquieu, pisac i filozof, još odavno je rekao: "Kad bismo samo želeli da budemo sretni, to bi se lako dalo postići; ali mi želimo da budemo srećniji od drugih ljudi, a to je gotovo nemoguće, zato što uvijek mislimo da su drugi sretniji od nas."

U potrazi za vještačkom srećom, ljudi se pretvaraju u zavisnike, koji podižu sebi vrijednost po svaku cijenu. Kupuju novi telefon, mijenjaju auta, nabavljaju skupu odjeću, skup nameštaj (za slučaj da im neko dođe u posjetu) i koriste skupe parfeme, da naglase svoj istančan ukus i prefinjenost. A pošto je sve to vrlo skupo, ljudi koji pate od statusnih simbola – često se pate i sa velikim dugovima.

U potrazi za srećom, takvi ljudi podižu kredite jer za njih je nešto najgore na svijetu – da se spuste na nivo onih koje smatraju nižim od sebe. I da bi spriječili da se to dogodi, spremni su da plate – šta košta, da košta!

Čak i održavanje tog prolaznog statusa mnogo košta.

 

Ako se nešto ne uklapa u status, oni ga skrivaju na sve moguće načine. I obrnuto: ono što naglašava status, ističe se svim sredstvima. Ljetovanje u hotelu sa 5 zvijezdica bit će obavezno objavljeno na svim društvenim mrežama, a hotel sa 3 zvijezdice taktično će se izbjeći.

Činjenicu da žive u jeftinoj kući, skrivat će na svaki način. Život takvih ljudi pretvara se u obmanu. Oni zavaravaju i sebe i druge. Najviše sebe. Ubijeđeni su da zaista imaju status koji imitiraju i potpuno ignorišu činjenicu da je taj položaj rezultat dugova, koje će cijeli život otplaćivati.

U jednom trenutku, banke prestaju da im pozajmljuju novac, pa izvor radosti i sreće naglo presušuje. Tada oni padaju u duboku depresiju. U isto vreme, oni za sve svoje nevolje okrivljuju upravo banke, vladu, težak život i poslodavca koji im nepravedno zakida platu.

Jedina osoba koju nikada neće okriviti su oni sami. Pa oni su samo željeli da budu "kao svi ostali" i da ne propuste važne godine svog života, da od života uzmu sve što pruža.

Kako bi oni mogli da budu krivi za svoju tešku finansijsku situaciju?

 

Na kraju, treba se uvijek podsjetiti na riječi Henrija Forda:

"Ne moram da odsjednem u skupom hotelu, jer ne vidim razlog da skupo plaćam nepotrebne dodatke. Gdje god da odsjednem, ja sam Henri Ford. Ne vidim veliku razliku među hotelima, pošto se čak i u najjeftinijem hotelu možete odmoriti ništa gore nego u najskupljem. A ovaj kaput na meni – da, u pravu ste, nosio ga je još moj otac, ali to nije važno – ja sam u ovom kaputu i dalje Henri Ford. Moj sin je još uvijek mlad i neiskusan, pa se boji što će ljudi misliti o njemu, ako odsjedne u jeftinom hotelu. Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrijednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umem da razlikujem prave vrijednosti od lažnih."

Da li sami patite od mišljenja drugih ili poznajte osobe sa sličnim osobinama? Da li vam je to uredu ili u ekstremu takve ljude smatrate devijantnim? Bilo kako bilo, birajte istinsku, ne lažnu sreću. Uvijek.