Imate dilemu - koji test za COVID-19?

Imam li koronavirus? Na ovo naizgled jednostavno pitanje, teško je jednostavno odgovoriti. 

Budući da se virus sada širi slobodno, postoji puno više ljudi koji žele uraditi test na koronavirus, nego što ih laboratorije mogu uraditi, zbog ograničenih kapaciteta,  a oni koji se testiraju čekaju nekad i danima na svoje rezultate. 

Ukoliko se želite testirati na svoju ruku, bez uputnice, evo nekoliko korisnih informacija o vrstama testova.

Postoje dvije vrste testiranja na koronavirus – testiranje koje otkriva reakciju imunog sistema na prethodnu izloženost virusu, i testiranje koje može trenutno otkriti prisustvo virusa.

Serološki testovi 

Testovi koji dokazuju da je organizam stvorio imunološki odgovor na virus spadaju u serološke testove. 

Serološki testovi se baziraju na dvije metode – imunohromatografija, i ELISA (Enzyme Linked Imunnosorbent Assay). ELISA testovi se rade iz uzoraka venske krvi, i na posebnim aparatima koji mjere koncentraciju antitijela na osnovu vezivanja sa odgovarajućim enzimima. Nažalost, ELISA reagensi još uvijek nisu dovoljno razvijeni, uglavnom zbog toga što se još uvijek ne zna puno o dugotrajnom imunološkom odgovoru na koronavirus, te ova vrsta testiranja nije široko dostupna. 

Brzi testovi

Široko zastupljeni testovi koji se popularno zovu „brzi testovi“ zasnovani su na imunohromatografiji, a često se pogrešno nazivaju ELISA testom. 

Rezultati se dobijaju za manje od pola sata, i zahtjevaju samo jednostavan ubod u prst. Brzi testovi traže dokaz imunološkog odgovora na virus – testiranjem na antitijela koja se bore protiv koronavirusa u krvi neke osobe. Većina testova reaguje na antitijela „prvog odgovora“ – IgM (imunoglobulin-M) – koji se pojavljuju oko sedam dana nakon infekcije, a neki otkrivaju i dugotrajnija IgG (imunoglobulin-G) antitijela, koja se stvaraju dvije do četiri sedmice nakon infekcije.

Uzorak kapilarne krvi (krvi iz prsta) se kapne na kaseticu sa reagensom. Ako se antitijela vežu za reagens on promijeni boju, odnosno daje pozitivan rezultat.

S obzirom da je potrebno par sedmica da pacijent stvori antitijela na virus, moguće je brzi test ne može da detektuje antitijela ako je koncentracija virusa premala (početak infekcije) ili ako tijelo osobe još nije proizvelo antitijela protiv virusa.

To također znači da brzi testovi, ni bilo koji serološki testovi, nisu niti mogu biti glavni test koji se koristi za dijagnozu nekoga sa trenutnom infekcijom. 

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, moguće je da testovi na antitijela mogu uzajamno reagirati sa drugim humanim koronavirusima, čime se ne dobija stvaran pozitivan rezultat sa SARS-CoV-2.

Drugi potencijalni problem je činjenica da asimptomatski nosioci, kao i pacijenti sa blagim simptomima mogu proizvesti puno manje antitijela od bolesnih ljudi, pa zbog toga ovakvi testovi možda neće moći identifikovati pozitivne osobe, koje su prenosioci virusa ali imaju manje antitijela u krvi.

Serološki testovi imaju i dobru stranu, jer mogu otkriti antitijela čak i ako se pacijent oporavio, ali njihova senzitivnost se kreće oko 80%. Drugačije rečeno, u 20% slučajeva test je pogrešan. 

PCR testovi, zlatni standard u dijagnostici prisustva virusa COVID 19

Testovi za direktno dokazivanje prisustva virusa, ili PCR testovi, su zlatni standard u virusologiji. Koriste se za potvrđivanje prisustva virusa u nekom uzorku. Mogu se raditi iz bilo kakvih vrsta uzoraka, pa se vrsta uzorka određuje prema tipu virusa koji tražimo. S obzirom da je koronavirus respiratorni virus, najpogodnije za pacijenta da to bude uzorak iz gornjih disajnih puteva, odnosno nazofaringealni bris. Može se koristiti i uzorak donjih respiratornih puteva, ali bi to bilo vrlo bolno i komplikovano, i ostavlja se samo kao mogućnost za pacijente sa težom upalom pluća, kod kojih virus više nije u nosu, već samo u plućima. 

Prvi korak bilo kog koronavirus testa je uzimanje uzorka. To uključuje postavljanje sterilnog brisa na stražnji dio pacijentovog nosnog prolaza, gdje se spaja s grlom, na nekoliko sekundi kako bi se apsorbirali sekreti. Nakon uzimanja uzorka, bris se prebacuje u epruvetu. 

Da bi utvrdili da li je bris pozitivan na koronavirus, biotehničari koriste tehniku poznatu kao reakcija lančane polimerizacije u realnom vremenu ili RT-PCR. Puno je praktičnog posla u obavljanju PCR testova. Treba izdvojiti virusni genetski materijal odnosno RNK, zatim ga prepisati u DNK lanac, koji se umnožava u milione kopija da bi se dobio mjerljiv rezultat koji će aparat registrovati. 

Za ovaj test u idealnim uslovima treba nekoliko sati, međutim, u uslovima povećanog testiranja, kada stalno dolaze novi uzorci, a ljudstvo i mašine su zauzeti, odlično je ako dobijete rezultat u toku jednog dana.

PCR test je vrlo specifičan, prije svega po visokoj osjetljivosti od 99%, a zatim i po tome što se može raditi samo u specijalizovanim laboratorijama za molekularnu mikrobiologiju, po tome što se radi o sofisticiranim, a samim tim i relativno skupim aparatima i reagensima, što zahtjeva puno manipulacije odnosno uticaja "ljudskog faktora", kao i po tome što interpretaciju rezultata sa aparata mogu uraditi samo vrlo specifično trenirani laboratorijski profesionalci. 

Testovi antigena 

Postoji još jedna vrsta brzih testova, koji otkrivaju specifične proteine virusa, koji se nalaze na njegovoj površini, i nazivaju se testovima antigena. To znači da bi ovi testovi, slično PCR testovima, mogli dokazati trenutnu infekciju. Rade se takođe iz brisa nosa, koji se pomiješa sa sterilnom tekućinom i zatim se ta tekućina nanese na kasetni test. Na kaseti se kao i kod ostalih brzih testova, oboji reagens ukoliko je prisutan protein virusa. 

Antigen testovi ne umnožavaju proteine virusa, odnosno "signal" koji detektuju, tako da su dramatično manje osjetljivi. Kad pomislimo da se uzorak mora dodatno razblažiti, jasno je da se i koncentracija virusa jako razblaži, te se ne možemo osloniti na ovaj test kao dijagnostički. Većina antigen testova ima osetljivost od 50-60%, što drugim riječima znači da će svaki drugi pacijent dobiti pogrešan rezultat. Nažalost, previše je tu greški za široko testiranje. 

U konačnici, ostaju nam PCR testovi, i brzi testovi antitijela. Ni jedni ni drugi nisu savršeni, ali nude vrijedne informacije u skladu sa pitanjem na koje želimo odgovoriti: "Imam li koronavirus?" ili "Da li sam možda imao koronavirus?"