Hikmet Hadžialagić, hroničar grada na Savi: Novo doba pomelo stare zanate

Da bi ukazao na važnost starih zanata u novom tehnološkom dobu, Hikmet Hadžialagić, inženjer mašinstva, dugogodišnji pedagog, profesor i direktor srednjih škola, sportski entuzijasta, ali i hroničar grada na Savi, ispisuje posljednje stranice knjige o gradiškim zanatlijama.

"Moji preci, prvenstveno djed i otac, na mene su prenijeli ljubav prema starim zanatima. Od malih, ali glasovitih zanatskih radnji vijekovima su živjeli mnogi Gradiščani, prenosili vještine na mlađe i podsticali ih da rade, da stvaraju."

O zanatima i zanatlijama Hikmet priča sa zadovoljstvom, čak s ushićenjem, srećan zato što uspijeva pronaći sugrađane koji razumiju i podržavaju njegove ideje i što razumiju smisao i važnost zanatske djelatnosti.

"To je u meni uvijek tinjalo, ta ljubav prema zanatima, čak i poslije završetka studija mašinstva i rada u prosvjeti. Nastojao sam, uvođenjem različitih smjerova i zanimanja u sistem obrazovanja, zanatima omogućiti više mjesta i prostora, ukazati mladim generacijama učenika na važnost zanata", prisjeća se Hikmet Hadžialagić, nekada direktor Školskog centra u Gradišci, programa i planova.

Mnogi bivši učenici, kaže naš sagovornik, postali su vrsni majstori, uspješni u privredi, vlasnici zanatskih radnji, uzori svojim potomcima i sredini u kojoj žive.

"Kasnije, kada sam postao penzioner, posvetio sam se izučavanju starih zanata. Prikupljao sam informacije, svjedočenja, bilježio izjave, zapisivao priče starijih Gradiščana. Na osnovu moga istraživanja, došao sam do podatka da je u Gradišci 19 zanata nestalo, ugasilo se… O tome, pored ostalog, pišem u knjizi koju ću objaviti ove godine", dodaje on.

Nove tehnologije, smatra Hadžialagić, drugačije potrebe i odnosi u društvu su, jednostavno rečeno, pomeli stare zanate.

To su bačvari, kovači, vodeničari, potkivači, sarači, pletari pčelarskih trnki, užari, izrađivači bruseva, sitnih kućanski predmeta…

Vlasti u oba bh. entiteta donijele su zakone i pravilnike o starim zanatima.

U Republici Srpskoj to je učinjeno 2007. godine. Smisao je, smatra Hikmet Hadžialagić, u podsticanju očuvanja starih zanata, u ohrabrivanju zanatlija.

To je moguće, kako je zakonom i regulisano, kroz povoljnu poresku politiku, sa malim ili gotovo nikakvim davanjima. Organizovanje sajmova starih zanata u Gradišci predstavlja veliki doprinos jedinstvenoj misiji očuvanja starih zanata. Banjalučanin Aleksandar Dragić za tkalačkim strojem, Dario Škorić, posljednji pletar trnki za pčele iz Jazovca, i kovač Rajko Bakić iz Gradiške, učesnici jednog od sajmova, izazvali su veliko interesovanje, a Hadžialagiću dali za pravo. Zato su i oni zauzeli važno poglavlje u knjizi.

Gradovi na Savi

Radio sam u gradovima koje spaja Sava. Prije povratka u rodnu Gradišku, bio sam zaposlen u Brčkom, Bosanskom Šamcu i Bosanskom Brodu.

U svim tim mjestima, zaključio je Hadžialagić, postojala je razvijena zanatska djelatnost, naročito pletarstvo:

"Porodice su živjele od zanata, svoje proizvode pokazivale su na sajmovima i vašarima. Pravili su muzičke instrumente, remenje, alate. Najveća gradiška preduzeća, kao i u drugim gradovima na Savi, nastala su udruživanjem zanatlija. Oni su unijeli iskustvo, znanje i opremu te su za nekoliko godina male radnje pretvorili u velika preduzeća."

Knjiga o mlinovima

Hikmet Hadžialagić je nedavno objavio knjigu o savskim mlinovima, koji su nekada korišteni za mljevenje žita te su predstavljali turističku atrakciju. Tokom prošlog vijeka na Savi je bilo usidreno mnogo mlinova, u nekom periodu čak 17, priča Hadžialagić sa velikom sjetom, podsjetivši istovremo i na period svoje mladosti.

"Ja sam bio mlad, a mlinovi stari. Tu, na Savi, pored mlinova, ljeti smo se kupali, skakali u vodu, hvatali za veliko drveno kolo, a naveče dugo sjedili, svirali, pjevali, zabavljali se pored mlinova", upoređuje naš sagovornik dvije epohe grada u kojem živi.

Gradiški mlinovi, kojih odavno nema na Savi, sačuvani su na poštanskim razglednicama, u knjigama, u istorijskim dokumentima, na umjetničkim slikama, u novinskim člancima. Mlinovi su plutali na šupljim drvenim trupcima ili pontonima.

Na njima su bili mlinska kućica i vodeno kolo, a miris brašna širio se svuda na velikoj i plahovitoj rijeci.