Andreas Ernst: Bosna je bolja nego što se misli

Kod izvještavanja o Bosni i Hercegovini se rado koriste klišeji, prema kojima samo katastrofe, poput poplava u maju 2014. (na slici se vidi vlasnik jedne od kuća u Topčić Polju, autor slike: Dado Ruvić, Reuters), mogu da premoste jazove između etničkih grupa.

Ivo Andrić je dao usmjerenje. U svom glavnom djelu iz 1961.,"Na Drini ćuprija", književni hroničar BiH je opisao 500 godina historije svoje domovine. Nenametljivo i precizno je prikazao suživot kršćana i muslimana u Višegradu. Rijeka ima svoje ćudi, a svakih četrdeset godina dolazi do katastrofe.

Drina se izljeva iz korita, uništava imovinu i prisiljava sve, muslimane, pravoslavce i Jevreje, da si međusobno pomažu u nevolji. Nakon što najgore prođe, muškarci grada se okupljaju. "Barem tokom ove noći je prevaziđen svaki jaz koji odvaja jednu vjeru od druge", piše Andrić. Nastaje "uski krug, koji se javlja poput nove egzistencije, poput novog otoka iz struja vremena". Suživot je vanredno stanje. Još od Andrića se na ovakav način piše o Bosni i Hercegovini, a posebno to činimo mi, novinari.

Kada su se u proljeće 2014. ponovo desile poplave u zemlji, jedne njemačke novine su napisale slijedeće: "Padavine su pored kuća, štala i polja također sa sobom odnijele imaginarne etničke granice između gradova i kantona. Tek kada se sve ponovo osuši i bh. poplave budu puko sjećanje, granice će ponovo postati vidljive." Poruka je uvijek ista, da, naime, samo zajedničke opasnosti dovode do premoštenja dubokog jaza između religija i etničkih grupa. Čim nestane opasnost, ponovo se javljaju stara neprijateljstva.

Oni koji propagiraju strah čine to u vlastitom interesu

Od krvavog rata do 1992. do 1995. godine – za koji veću krivicu snose susjedne zemlje, nego domaće stanovništvo – se ustalila konačna slika u glavama. Ko govori o BiH, govori o etničkim razlikama, etno-politici, separatizmu i vjerskom fanatizmu.

Strani novinari koji odlaze tamo skoro uvijek potvrđuju svoje pretpostavke ili zaključuju da je situacija još i puno gora. To nije tako. Jer oni se prilikom svojih istraživanja u pravilu sastaju sa onim interesnim grupama koje s razlogom situaciju predstavljaju tako crnom: političarima, predstavnicima medija, aktivistima iz nevladinih organizacija i uposlenicima ambasada. A nerijetko su prethodno također i čitali Andrićeva djela.

Poznata je bh. novinarka koju često pozivaju na međunarodne konferencije. Ona svoje predavanje uvijek počinje sa istom anegdotom: Vozač taksija koji ju je odvezao na aerodrom u Sarajevo, je pomenuo tenzije u zemlji i upitao je (ona imitira vozača): «Gospođo, hoće li uskoro ponovo rat?» Ona time privlači pažnju publike i pozivaju je na dodatne konferencije.

Ne samo novinari, već i predstavnici nevladinih organizacija dobijaju pažnju i novac za svoje projekte samo ukoliko na sumoran i prijeteći način opisuju etničku segregaciju i otuđenost ljudi. A za karijere diplomata je boravak iza planina u Sarajevu isplativiji ukoliko mogu pričati o opasnim separatističkim tendencijama Srba i islamističkim radnjama Bošnjaka.

I egzistencija samih političara u BiH zavisi od ovog etno-nacionalnog kriznog diskursa. Ovakva situacija se održava doziranim provokacijama. Milorad Dodik, član Predsjedništva iz reda srpskog naroda, govori o ne tako dalekom danu kada će svi Srbi s ove i one strane Drine živjeti u istoj državi. Na to se njegov bošnjački kolega, Denis Zvizdić, kune da su granice BiH zauvijek nepromjenjive.

Slijedi par novinskih naslova koji prouzrokuju pometnju i očinsko uvjerenje da se sve radi u cilju zaštite vlastitog naroda. Dalje se ne dešava ništa. To nije ni potrebno. Jer strategija vladanja se sastoji u tome da se pomoću tema koje izazivaju pometnju održava nizak konfliktni nivo od kojeg svi imaju koristi.

Komšije ne pomažu samo tokom poplava

Ipak je pogrešno vjerovati da birači u zemlji uvijek iznova podržavaju nacionalističke stranke prvenstveno zbog toga što vjeruju u njihovu propagandu i boje se komšija. Većina građana je u stanju prozrijeti ovu igru. Oni postojeće političare na vlasti biraju iz vlastitog interesa. Vladajuće stranke sa svojim sistemima nepotizma su preuzele državne institucije u cijeloj zemlji. Oni kontroliraju pristup pozicijama i poslovima. Ko želi udio u istom, bira one koji su već na vlasti. Zato je za nove aktere tako teško da uđu u igru, jer je za mnoge od onih koji već imaju koristi od postojećeg sistema rizično da svoje nade polažu u novopristigle. To je jedan od glavnih razloga zašto je BiH u političkom smislu tako stabilna.

Mediji, s druge strane, prikazuju sasvim drugu sliku. Prema njima se ne samo u politici, već također i u svakodnevnom životu sve okreće oko etničke pripadnosti i granica. Radio Slobodna Evropa tako izvještava o grotesknoj situaciji u kojoj se nalazi stari bračni par iz jednog malog sela u blizini Doboja. Granica između dva «entiteta», hrvatsko-bošnjačke Federacije i Republike Srpske, prolazi kroz njihovu kuću. Think-tank organizacija ESI iz Berlina se bavila ovom temom i posjetila je bračni par. Stari ljudi su bili zaprepašteni prikazom njihovog života kao balansiranja na žici između dva entiteta. Oni zapravo vode normalan i neupadljiv život. Oboje su Hrvati koji žive u većinski bošnjačkom selu u Republici Srpskoj.

I tamo su se 2014. desile poplave, a komšije su ovom starom bračnom paru pomogle da spasu stoku. Vjerovatno su bili Srbi, kaže gospođa, ali nije sigurna. Međusobno se pomažu i kada nema poplava. Samo: Koji novinar bi pisao o bh. selu u kojem se odvijaju stvari kao u bilo kojem drugom selu?

Privlačnije je nadugo i naširoko pisati o dejtonskom Ustavu, koji, kako se uvijek kaže, jeste zaustavio rat, ali je stvorio nefunkcionalnu državu. Diplomate i međunarodne organizacije redovno kritiziraju preglomazan državni aparat koji je stvorio veliku kastu političara. ESI se također bliže bavio ovom temom i prikupio podatke. Poredbena veličina je bila Švicarska, koja je također vrlo decentralizirana država.

Ukoliko se sada u BiH zbroji broj parlamentaraca sva tri nivoa, dakle državnog, entitetskog i kantonalnog, dođe se do broja od 613 zastupnika. Ukoliko se u Švicarskoj zbroje kantonalni parlamenti i dvije komore državnog Parlamenta, dođe se do broja od 2855 parlamentaraca. Međutim, Švicarska ima samo dvostruko više stanovnika. Kod ove sume članova vlade, ovaj odnos iznosi 161:149 u korist Švicarske.

Brojni otoci dobrostanja

Dodatni kliše koji vrijedi preispitati je teza da, obzirom na ovakvo državno uređenje, nije moguća cvjetajuća privreda. Onaj ko potraži, u ovoj zemlji će naći cijeli niz otoka relativnog prosperiteta, npr. u Gračanici, Tešnju, Goraždu. Često se radi o povratnicima koji su, naoružani poduzetničkom hrabrošću, kapitalom i iskustvima iz inostranstva, izgradili uspješna poduzeća: fabrike alata i fabrike dijelova za automobilsku industriju u Goraždu, izrada namještaja u Prnjavoru, proizvodnja pakovanja u Gračanici. U onim slučajevima kada su ovi poduzetnici nailazili na kooperativne vlasti je bilo moguće i u okviru postojećeg pravnog okvira izgraditi poduzeća koja donose profit. Relativna blizina vrlo decentraliziranih vlasti se u tim slučajevima čak pokazala kao prednost.

Ne radi se o tome da se treba govoriti samo o lijepim stvarima u BiH, nakon što se dugo govorilo samo o ružnim stvarima. Nema puno pozitivnih stvari koje se mogu pomenuti u vezi sa ovom zemljom kada se radi o politici. Široko rasprostranjena korupcija je stvarnost, baš kao i kobna vlast stranaka. Moćnici imaju kontrolu nad medijima, koji su finansijski ovisni od njih. A pravda ne samo da je spora, već se često ne usuđuje da jednostavno primjenjuje slovo zakona. Obzirom na blizinu «Europe» i veliku bh. dijasporu, nije čudno da su odlasci i dalje brojni.

Međutim: Trebamo prestati gledati BiH uvijek kroz etničku perspektivu koju nam je nametnuo Andrić. Problemi ove zemlje su isti oni koji se mogu pronaći i drugdje na zaostaloj periferiji Evrope.

BiH nije nikakav poseban slučaj, a posebno nije bure baruta.

Autori i izvor:  Ernst, A. (17.4.2019.). Bosnien ist besser, als man denkt. Neue Zürcher Zeitung.