Da li se kaju oni koji su napustili BiH?

Iz BiH odlaze svi – mladi, ali i oni stariji, kompletne porodice… Više se i ne pitaju hoće li im tamo negdje biti bolje, hoće li se snaći, uspjeti. Sigurni su da hoće. Sigurni su i da nema smisla više ostati ovdje – u zemlji u kojoj se toliko godina nakon rata pričaju isključivo ratne priče, u zemlji u kojoj su opljačkani svi fondovi i preduzeća, u zemlji u kojoj između politike, pravosuđa i tajkuna stoji znak jednakosti, u zemlji koja ne nudi ništa više od gomile nelogičnosti i ogromne frustracije…

Da li su u pravu i da li život zaista počinje van granica Bosne i Hercegovine pokušali smo doznati iz razgovora sa našim ljudima koji žive u Austriji, Njemačkoj, Holandiji, Irskoj, Sloveniji…

Postavili smo im samo jedno pitanje – da li ste se ikada pokajali što ste napustili BiH?

Ovo su odgovori koje smo dobili:

Mostarka Dolores Veledar Perić, prije tri godine, napustila je Mostar i BiH. Zajedno sa suprugom i sinom, otišla je put Njemačke, tačnije u Stuttgart: “Nismo se pokajali, kajemo  se samo što nismo prije otišli”, kaže i dodaje “Ovdje postoji projekcija u budućnost, mogućnost napredovanja nekakvim prirodnim putem. Da smo ostali dole ili bi živjeli jako loše na margini ili postali pokvareni i korumpirani. Ovdje ne moram donositi takve izbore. Naravno, postoji jezički i starosni limit ali to se ne može porediti sa ograničenjima bosansko-hercegovačke sredine”.

U maju će biti dvije godine kako je Tanja Radević sa porodicom odselila u Holandiju. Nisu se pokajali, kaže, i vratili bi se ovdje samo da moraju. Ističe i da se njena izjava mora uzeti kao prilično subjektivna, jer je isključivi razlog njihovog odlaska bila bolja budućnost za kćerku Dunju, a sve ostalo je bilo potaman i kući u BiH.  Za sada jedinu manu odlaska vidi u velikoj udaljenost od roditelja i sestre sa kojima je jako bliska. Na novi život su se veomo lako navikli, jer je riječ o državi  sa uređenim sistemom gdje su svi više – manje jednaki i gdje sve funkcioniše kako treba, zaključila je Tanja.

Vladana Dragić sa porodicom već godinama živi u glavnom gradu Austrije, Beču.

Ovdje imamo više mogućnosti na svim poljima- od posla, preko besplatnog obrazovanja, zdravstvene zaštite, socijalnih programa, društvenog života i na kraju boljeg standarda. Zaista nema mjesta kajanju”, istakla je Vladana.

Slično Vladani razmišlja i njen sugrađanin Vedran Čolović koji danas više  Austriju, nego BiH, osjeća kao svoju domovinu. 

“Živim u Austriji, punih 15 godina. Ovdje sam došao zbog posla, ali i deprimirajuće sveukupne situacije u BiH, i tih konstantnih ratnih priča. U Austriji su mi rođena djeca, ovdje se školuju, akter sam kulturnog, sportskog i političkog života i mogu reći da sam sretan. Od svog rada mogu obezbijediti egzistenciju porodici, bez da sam u nekoj stranci ili da strahujem od gazde ili nekih kriminalaca, kakva je nažalost situacija u BiH”, priča Čolović za naš portal i dodaje da ne razmišlja o povratku u BiH, jer to nije država u kojoj se vidi, ni sada, ni u budućnosti. “Jednostavno, ne osjetim i ne vidim da će u BiH uskoro biti bolje. Volim doći, posjetiti drage ljude, ali to je sve”, zaključuje.

Van granica naše zemlje prije osam godina otišao je i Damir Lalić.  Nakon studija u Londonu, dobio je posao na Islandu i ne vjeruje da će se, barem u skorijoj budućnosti, odlučiti za povratak: “Nastavak obrazovanja je bio neki prijelomni momenat u mom životu, kada sam znao da moram otići. Ne moram previše obrazlagati ovu odluku jer svi znaju kako stvari u BiH (ne)funkcioniraju. Nakon studija uspio sam pronaći posao u struci i jako sam zadovoljan svojim životom i nikada se nisam pokajao."

M.V. koja se iz Bosne odselila je za Sloveniju prije 7 godina, vođena samo jednom idejom – da želi život u uređenoj državi, gdje se poštuju osnovna prava građana i gdje ti ne treba veza da odeš kod doktora i dobiješ posao.

Nije bilo lako, kaže, mnogo truda, dokazivanja, učenja, prilagođavanja, ali dobra stvar preseljenja je da jako dobro upoznaš sebe, svoje sposobnosti, prag izdržljivosti, tolerancije, spoznaš svoju snagu, naučiš mnogo, rasteš, promijeniš se, naučiš da si samo ti odgovoran za sve što ti se događa, naučiš da ne okrivljuješ nikog i ništa osim samoga sebe za uspjeh ili neuspjeh svoje avanture.

“Povratak kući…o tome razmišljam često, kad god mi je teško, kad pomislim da u tuđini nisam ostvarila sve što sam mislila da ću uspjeti u ovih nekoliko godina. Poredim stalno život prije i život sad, šta sam imala, šta sam dobila. Konstantno si postavljam pitanja da li vrijedi. Isplati li se ova patnja spoznavanja sebe i svojih mogućnosti u uslovima daleko od idealnih? Da li bih bila spremna vratiti se? Mislim da bih, i nikako na to ne bih gledala kao na neku vrstu poraza. Gledala bih na povratak kao na novu fazu svog života, a na život proveden u Sloveniji kao na veliku školu koja me je oblikovala i dosta toga naučila, moža čak  na neki način pripremila za povratak”, kazala je za Buku M.V.