Zapošljavanje osoba sa invaliditetom nije nemoguće

Iako je u posljednjih 17 godina u Bosni i Hercegovini, oko 5.000 poslodavaca podržano u oblasti zapošljavanja osoba sa invaliditetom, evidencije o konačnom broju zaposlenih, njihovim pravima i uslovima rada, ne postoje.

Na trećoj godini Pravnog fakulteta u Banjaluci, Nenad Bosnić shvatio je da mu diploma neće mnogo značiti ukoliko ne bude mogao da je potkrijepi iskustvom.

Ubrzo se počeo zanimati za PR i advertajzing, što ga je tokom narednih godina dovelo do radnog mjesta u marketing agenciji.

Krenuvši sa jedne od najnižih pozicija, vremenom i radom je došao do pozicije izvršnog direktora.

Sve je počelo iz želje da pomogne svom omiljenom festivalu Demofestu, kome je prijetilo gašenje.

Nenad je okupio grupu prijatelja kako bi stvorio sistem podrške i u javnosti pokrenuo pitanje spašavanja Festivala.

Akcija je bila uspješna, a on je u tom procesu upoznao ljude iz marketing agencije Akvarijus, koji su organizovali Demofest. Ponudili su mu da postane dio festivalskog PR tima, što je prihvatio.

"I nakon nekoliko godina se desilo da sam ja završio fakultet i tražio posao. Otvorila se pozicija u PR odjelu Akvarijusa, za njihov standardni rad, za klijente. I onda su se obratili najprije meni. Fino smo se slagali dok smo radili na Festivalu. I to je taj neobični slijed čudnih koraka do kojih je došlo, da postanem dio agencije koja je po svim parametrima najveća advertajzing agencija u BiH.", prisjeća se Bosnić svog dolaska u ovu firmu.

Godine rada na sebi i ličnom usavršavanju omogućile su mu da napreduje na viša radna mjesta.

Prvo je postao direktor svog odjela, zatim manje firme koja je u vlasništvu agencije, da bi sada bio na mjestu izvršnog direktora, druge najvažnije pozicije u agenciji.

Ono na čemu je uvijek insistirao jeste da fokus bude na njegovim znanjima i sposobnostima.

"Mi smo osobe sa invaliditetom, to većina ne može da promijeni. To po meni nije nešto čega treba da se stidimo, a nije nešto ni čime treba da se ponosimo. Mislim, to nam je dato. Tako je kako je. Ne treba uopšte da bude faktor na koji računamo niti faktor koji nas u nečemu sputava", smatra on.

Predstavljanje osoba sa invaliditetom na tržištu rada objašnjava pomoću marketinškog pravila da se pored fotografija ne dopisuje ono što vidimo na njoj, već da ponudimo nove informacije, koje nam nisu vidljive.

"Nekako kad god sam pričao sa ljudima, pričam o tome šta ima tu još osim toga što sam ja osoba sa invaliditetom. Mislim da tu ima i do poslodavaca i do osoba sa invaliditetom. I jedni i drugi stanu na fotografiji. Kod poslodavca čak mogu više to da razumijem nego što mogu kod osoba sa invaliditetom. Mislim da oni moraju više insistirati na tome da to ne bude uopšte tema razgovora, nego da tema razgovora bude ovo drugo, šta znaju. Onda će se negdje i percepcija poslodavaca mijenjati i nakon tog prvog kontakta priča će dalje ići u pravcu toga šta znamo konkretno da radimo. Ako ostanemo na tome 'ja sam prvenstveno osoba sa invaliditetom i meni treba posao jer je to rješenje nekog socijalnog slučaja', onda i ne možemo previše očekivati od privatnog sektora", smatra Bosnić.

 

                                                                                                                                        Foto: Nenad Bosnić

On je izrazito pozitivan, ali nažalost rijedak primjer zapošljavanja osoba sa invaliditetom u privatnom sektoru, kao i njihovom napredovanju na radnom mjestu.

Proteklih mjeseci pravnica i aktivistkinja Vera Zih Bošković iz Banjaluke organizovala je radionice sa poslodavcima iz četiri grada, uključujući privatne firme i nevladin sektor, kao važan segment zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Istovremeno, vodila je kampanju ka osobama sa invaliditetom, sa ciljem njihovog osnaživanja.

"Javni sektor je nekako trebalo ubijediti da imaju zakonsku obavezu zapošljavanja osoba sa invaliditetom, a privatni sektor više motivisati da zapošljavaju osobe sa invaliditetom jer oni nemaju obavezu ali eto imaju nekakve sankcije za nezapošljavanje, koje doduše nisu uopšte stimulativne za njih", napominje Zih Bošković.

Nevladin sektor ističe kao bitan dio zapošljavanja i osnaživanja osoba sa invaliditetom, ali upozorava da osobe koje ostanu u okviru udruženja zapravo ostaju u krugu koji ne mogu da nazovu apsolutnim učešćem u društvu.

Evidencije o zapošljavanju osoba sa invaliditetom ne postoje.

Vera Zih Bošković navodi podatak da je u posljednjih 17 godina u Bosni i Hercegovini oko 5.000 poslodavaca podržano u oblasti zapošljavanja osoba sa invaliditetom.

Među njima je bilo mnogo zapošljavanja u nevladinom sektoru, kao i kratkoročnih zapošljavanja u sklopu projekata.

Kako ističe, veliki problem je i uniformno usvajanje međunarodnih akata koji se ne sprovode niti prilagođavaju lokalnom okviru.

"Ali evidencije zaposlenih u javnom sektoru definitivno nema... Postoji nekakav revizijski izvještaj iz 2019, koji kaže da je jedna osoba zaposlena naspram 32, što je duplo manje u odnosu na zakonske propise. Duplo je gori položaj osoba sa invaliditetom nego što to zakon predviđa", podsjeća na zakonsku obavezu zapošljavanja jedne osobe sa invaliditetom na 16 osoba bez invaliditeta.

Predsjednik organizacije amputiraca UDAS Željko Volaš smatra da je obaveza Zavoda za zapošljavanje da vodi evidenciju o zaposlenim osobama sa invaliditetom, a ne Fonda za profesionalnu rehabilitaciju.

"To su radnici! Evidenciju o radnicima treba da vodi Zavod za zapošljavanje. Pitanje invaliditeta nije pitanje socijalne zaštite i jedne institucije, to je univerzalno pitanje zajednice. To je pitanje više sfera društva. Kad to shvatimo tada ćemo imati kvalitetnu osobu sa invaliditetom u zajednici. Tad će osoba sa invaliditetom u stvari biti ta koja razvija svoju zajednicu", naglašava Volaš.

Prava osoba sa invaliditetom i poboljšanje njihovog položaja se ne tiče samo lično njih i njihovih porodica.

                                                                                                                                          Foto: Željko Volaš

Prema podacima Evropske unije, radi se o marginalizovanoj grupi koja najbrže raste.

Zapravo, usred bolesti i nesrećnih slučajeva, svaki pojedinac može u nekom trenutku da stekne invaliditet.

"Osobe sa invaliditetom u posljednje vrijeme jako puno ulažu u sebe kako bi bili konkurentni na trištu rada. Edukuju se, rade prekvalifikacije, rade dokvalifikacije, ali i dalje nisu prepoznati kao osobe koje su ravnopravne sa ostalim građanima na tržištu rada, da mogu da doprinesu razvoju svojih zajednica. Poslodavci ih zapošljavaju samo radi tog podsticaja koji ima Fond. Tako je i u Republici Srpskoj, tako je i u Federaciji", navodi Volaš.

Kao dio rješenja vidi podsticaje za poslodavce u vidu vraćanja bruto plate i veća izdvajanja za Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida.

"Ako ne budemo to shvatili kao društvenu odgovornost, mislim da nećemo imati dobro punjenje Fonda i tad nećemo imati stimulanse za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. A i da Fond bude odgovoran, transparentan, javan, da zapošljava i on osobe sa invaliditetom. Fondovi ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, što je za nas jako čudno. Fond za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, a sam on ih ne zapošljava", navodi.

U Republici Srpskoj je nedavno usvojen Zakon o društvenom preduzetništvu, od koga je nevladin sektor očekivao da bude iskorak u zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

Kako Volaš ističe, donesena je samo jedna forma, bez podsticaja za pokretanje socijalnih preduzeća.

Nezaposlenost ostavlja negativne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje bilo kog pojedinca.

Kako govori psihološkinja Jovana Džever, invaliditet nosi određeni teret koji otežava sam proces nezaposlenosti.

"U zavisnosti od strukture ličnosti ili socijalne sredine, može doći do određene vrste pasivizacije ili izolacije. Onda, pojave anksioznosti i depresivnosti. Uopšte smanjenog socijalnog funkcionisanja. Ali i određeni pogled na identitet se mijenja, u smislu toga da osoba postaje neko sa manje samopouzdanja, samopoštovanja i uopšteno samoefikasnosti", objašnjava ona.

                                                                                                                                          Foto: Jovana Džever

 

Ipak, ta situacija se mijenja pronalaskom posla. Zaposlenost ne znači samo finansijsku sigurnost, već nosi dodatne pogodnosti za pojedinca i njegovo zdravlje.

"Recimo, zaposlena osoba ima mogućnost da adekvatno strukturiše svoje radno vrijeme ili uopšteno dan. Pored toga, omogućena joj je prilika da razvija svoje sposobnosti u skladu sa radnim zadacima u određenom poslu. Mimo toga, samim zaposlenjem se gradi određeni identitet, tj društveno-korisna uloga", ističe Džever.