Dragi Dizdar: BiH ima potencijala da stvori bolje poslovno okruženje, saradnja s dijasporom je bitna

Dragi Dizdar rođen je u Mostaru 27. februara 1965 godine. Od jula 1993. godine živi i radi u Norveškoj. Završio je prestižni BI – poslovni menadžment sa specijalizacijom u internacionalnom marketingu.

U upravnom odboru je Norveške – bosanskohercegovačke poslovne asocijacije (NBBA) i Privredne komore u Norveškoj (NORBIHK).

Od 2008. godine do danas u saradnji sa Rama glas i HANO, izvezao je 30 miliona eura, koje je plasirao na tržište Norveške. U to spada više od 300 referentnih projekata. 

Što je ono što biste, za početak, voljeli podijeliti s našim čitateljima?

- Mostarac sam i time se ponosim. Mislim da mjesto rođenja definiše čovjeka, mada je i trideset godina života u Norveškoj takođe ostavilo traga. Uvijek mi povratak u Mostar daje neku posebnu energiju.

Teško je to shvatiti, posebno, onima koji nisu osjetili te vreline, kupali se u Neretvi ili redovno išli na utakmice Rođenih.

Završio sam Osnovnu školu 'Hamza Humo' pa poslije gimnaziju 'Aleksa Šantić'.  Na što sam izuzetno ponosan. Tu sam stekao prijatelje s kojima se družim i danas. Ni teška vremena nisu te veze mogle narušiti.

Bio sam i dio omladinske škole FK 'Veleža', u generaciji koja je dala vrhunske igrače. Čast mi je što smo sve turnire u malom fudbalu odigrali u sportskom centru na Kantarevcu. Siguran sam da se tu igrao najbolji fudbal, vjerovatno poslije 'Kutije Šibica' u Zagrebu, koji je ipak okupljao čitavu bivšu Jugoslaviju. Naše 'Mostarske kiše' često su ih znale osvojiti šarmom i dobrim plasmanom. 

Čime ste se bavili u Mostaru?

- Ugostiteljstvom, i to iskustvo mi je pomoglo u tržišnoj komunikaciji i poslovnom menadžmentu. Tih 80 – tih kafići su bili mjesto gdje se sastajalo, učilo i zabavljalo. Mostar je oduvijek imao potencijala za razvoj ugostiteljstva i turizma. Šteta što se nije nastavilo s ulaganjima u taj sektor.

Zbog rata odlazite u Norvešku?

- Sjećam se pogleda sa mostarskog brda Žovnica, i odlaska  Ne možeš da vjeruješ da se to tebi dešava, kao da gledaš film u kojem si glavna uloga. Tog ljeta, te proklete 1993. godine mnogo Mostaraca dolazi u Norvešku. Po nekim procjenama oko 5.000. Već danas u Skandinaviji nas ima oko 15.000.  Bili smo ubijeđeni da ćemo se brzo vratiti. Nažalost nismo, i od tada je prošlo 29. godina.

Pretpostavljam da se nije bilo jednostavno navići na "novi život"?

- Doći u jednu daleku i nepoznatu zemlju bez novca, sa malim djetetom, bez znanja jezika, bilo je sve, samo ne lako. Iskreno, tada smo, najmanje mislili o sebi. Dan i noć smo pratili vijesti, komunicirali sa rodbinom i prijateljima. 

Norveška nam je pružila utočište, dala 'krov nad glavom' i sigurnost. 

Istovremeno, tada u tu državu dolazi veliki broj obrazovanih ljudi iz Bosne i Hercegovini. I oni su 'profitirali', jer su dobili već školovane ljekare, inženjere, ekonomiste, pravnike, novinare…

Norveška je do tada primala izbjeglice iz nerazvijenih zemalja Afrike i Azije, ali sad su po prvi put dobili obrazovane ljude. 

Mene je fasciniralo koliko su se brzo i dobro naša djeca uklopila u njihov sistem školovanja. Savladala su jezik i postizala odlične rezultate.

Vjerovatno je to razlog zbog kojeg su mnogi odlučili da ostanu u Norveškoj. Već sad statistički podaci govore da druga generacija useljenika iz BIH ima mnogo bolje parametre od Norvežana. Od nivoa obrazovanja, prihoda, vlasništva nad nekretninama itd. 

Zašto ste se odlučili na školovanje u već poznim godinama? 

- Dolaskom u novu zemlju suočavaš se sa skroz drugačijim pristupom i vrednovanjem. U početku sam ponovo počeo da igram 'veliki' fudbal poslije pauze od 10 godina. Dobio energiju i motivaciju, a istovremeno se oslobodio predrasuda. 

Putovanja, utakmice, pripreme, treninzi; ništa više nije izgledalo nedostižno. 

Jezik sam savladao dosta brzo što je logično kada 16 sati dnevno govoriš na norveškom. Upoznajem Bjørn Reite ’97. godine, koji mi postaje prijatelj i mentor. 

On je taj koji mi je rekao kako je ulaganje u znanje najbolja stvar koju mogu sada uraditi. 

Poslije prvog položenog ispita, znao sam da ću postići svoj cilj.

Poslovni menadžment sa specijalizacijom u internacionalnom marketingu je bio slučajni odabir, ali je bio pun pogodak!

Tokom pisanja diplomskog rada, dobio sam ponudu da radim u preduzeću, koje je bilo ujedno i dio mog istraživanja.  

Sarađujete sa bosanskohercegovačkim privrednicima? 

- Da. Mada moram potcrtati da to ima svoje prednosti, ali i mane. Naš humor je neprevaziđen i dođe kao osvježenje u hladnom poslovnom svijetu Norveške. Nikada nije dosadno, jer ima mnogo izazova, a mi smo, definitivno genijalci u snalaženju i pronalaženju rješenja u hodu. 

Uvijek sam tražio proizvod ili uslugu koja se može plasirati na jedno od tržišta. S tim da bi obje države imale obostran ekonomski interes. Satnice rada u Norveškoj su visoke ali i konkurencija na tržištu je toliko velika da je nekada teško objasniti zašto su usluge tako skupe. Radimo u više sektora, ali smo najbolje rezultate pokazali u segmentu stakla i aluminijuma odnosno proizvodima vrata, prozori, fasade. Ukupan izvoz do sada je nekih 30 miliona eura. Treba napomenuti da svaki projekt i svaka pozicija ide na mjeru, što traži veliki nivo stručnosti kako bi se zadovoljio investitor. 

Tržište Norveške je zahtjevno, ali je predvidljivo i ima kontinuitet. To se nažalost i ne cijeni previše kod nas. Pored toga postoji jedan fenomen koji mijenja već ustaljena pravila tržišne ekonomije. Često se susrećemo sa neshvatljivim odnosom prema potencijalnom kupcu. Podnosiocu zahtjeva za ponudu iz Norveške daje se cijena po principu KM jednako Euro. Tačnije u BIH cijene se duplaju, što naravno ne može 'proći'. Zbog čega potencijalna saradnja prestane, prije nego što je započela. 

Ukoliko uzmemo Norvešku kao primjer i analiziramo nekoliko segmenata potencijalne saradnje između BiH i ove države, onda treba učiniti sve da se investira u IT industriji, drvnu, metalnu, turizam, energetiku. Moramo kao prvo biti saglasni oko jednoga; ponuđač je taj koji mora imati inicijativu. On je taj koji daje ponudu i prilagođava je kupcu. Mnogi naši privrednici ne žele tu ulogu, a interes kod poduzetnika iz Norveške i nije toliko veliki, jer već od ranije, mogu svoje potrebe zadovoljiti u baltičkim zemljama. 

Ukoliko se sjetimo nekih naših velikih firmi od prije agresije, onda znamo da su postojala predstavništva koja su zapošljavala stručne ljude sa znanjem dva jezika i poznavanja kulture država s kojima sarađuju. Ovo je po mom mišljenju, jedini način dugoročne saradnje. Preko dva miliona naših ljudi živi i radi u inostranstvu. Većina ima zavidan položaj u tom društvu i taj potencijal se mora i može bolje iskoristiti. 

Ukratko rečeno 'osvojiti' tržište Norveške je mnogo lakše, ako se sarađuje sa osobama koje su stručne, poznaju jezike i poslovne kulture.

Radite na više projekata vezano za dijasporu. Kažite nam nešto više od tome? 

- Stvari treba gledati realno i pokušavati sagledati mogućnosti bolje saradnje u poslovnom smislu. U svakoj od zemalja gdje ima naših ljudi ima neki potencijal. I obrnuto. Ali neće to samo od sebe doći. 

Svima je njima u teoriji je puno ljepše kući nego u inostranstvu, posebno onima koji su u penziji. Starački domovi po EU standardima, naselja namjenski napravljena za stariju dob... su samo neki od projekata koji mogu dati svoj doprinos u ovoj priči ali naravno postoji niz drugih faktora koji utiču na odabir...

Možete za kraj dati Vaša razmišljanja o tome šta bi se trebalo uraditi kako bi se dijaspora i BiH još bolje uvezala? 

- Bitan je ljudski i ekonomski faktor. Veliki broj mladih ljudi rođeni su u inostranstvu, a nemaju državljanstvo. Meni izgleda kao da je BIH odustala od njih. Mnogi smatraju da je to obaveza svakog patriote, drugi misle da se tim ljudima treba objasniti prednost dvojezičnosti i multikulturalnosti. Simpoziji i konferencije su OK, ali treba raditi ciljano i konkretno. Procedura dobivanja državljanstva bi trebala biti digitalna i besplatna. Znam da nije lako promijeniti zakon, ali ukoliko se zaista hoće, onda se može. 

Možda nekom zvuči čudno, ali za ovu mladost se isplati boriti. Rođeni su i žive u drugim državama koje rade sve da bi postali ravnopravan dio njihovog društva. Borbu za njihovu 'naklonost' trebamo gledati s tog aspekta. Najmanje što možemo uraditi je da se osjećaju dobrodošli. 

Vjerujem u BiH. Mladi ljudi, mogu biti ključ poslovne saradnje, koja može od naše države napraviti malo ekonomsko čudo. 

Imao sam čast da učestvujem na Connecto konferenciji u Mostaru. Vjerujte mi da sam poslije ovog iskustva riješio mnoge dileme. Toliko pametnog i poduzetnog, a već uspješnog mladog svijeta na jednom mjestu nisam vidio. Inače sam čovjek koji voli konkretnu priču bez pisma namjere i slikanja za medije, ali Connecto stvarno pokazuje da postoje konkretne stvari i na konferencijama. Ubijeđen sam da imamo kvalitet, te da možemo putem privatnog poduzetništva praviti bolje okruženje za sve.

Autorica: Vildana Hantalašević mr.sci