Tradicija poduzetništva kao tajna uspjeha firmi u Gračanici

Postojanje pozitivnih poslovnih priča usljed svih ekonomskih problema s kojim se Bosna i Hercegovina susreće budi nadu u svjetliju budućnost. Privrednici općine Gračanica svakako su jedna od tih priča jer njihov rad i uspjeh može poslužiti kao primjer ostalima, kako na konkretan način doprinijeti razvoju svoje zemlje.

Kad je krajem 17. stoljeća Ahmed-paša Budimlija u Gračanici izgradio Čaršijsku džamiju, hamam i sahat-kulu vjerovatno nije ni slutio da će čaršija, čiji je razvoj pomogao, četiri stoljeća poslije nastaviti stopama prosperiteta i razvoja. Od Osmanlija, preko dolaska i odlaska Austrougara i tokom perioda bratstva i jedinstva Gračanica je strpljivo gradila imidž sredine koja je okrenuta biznisu. Tradicija se nastavila i nakon 1995. godine kad grad, koji u bivšoj Jugoslaviji nije imao velike fabrike već je bio okrenut sektoru malih i srednjih preduzeća, koristi stečena iskustva i ostvaruje ubrzan ekonomski razvoj. Time privlači pažnju bh. javnosti koja, nenaviknuta na uspjeh domaćih ljudi i kompanija, pokušava dokučiti i shvatiti recept za uspjeh koji bi mogao biti primijenjen i na ostatak zemlje. A što se tiče samog recepta, on je zaista jednostavan.

Rad i vjera u vlastite sposobnosti

Oslanjanje na vlastite snage nameće se kao logičan moto i recept uspjeha Gračanice tokom nekoliko stoljeća historije. Privatne zanatske radnje iz doba Osmanskog carstva, trgovanje gračaničkih trgovaca s Bečom te otvaranje privatnih fabrika u doba Jugoslavije pojave su koje su oblikovale poduzetnički duh stanovnika ovog kraja. U vrijeme kad je većina bh. stanovnika zadovoljno radila posao “od 8 do 16”, određeni gradovi kao što je Gračanica bili su prisiljeni sami praviti posao bez velike pomoći iz tadašnjih centara moći. Predstavnici Udruženja poslodavaca (UP) Gračanica navode da u to vrijeme, domaćim snagama nastaju neki od najpoznatijih brendova kao što su: obuća "Fortuna", odjeća "Olimp", ciglarski proizvodi "Sočkovac", dizalice i mašine “Fering” te "Kokaprodukt". Također, već krajem 1970-ih proizvodnja se odvija u modernim privatnim fabrikama koje su se bavile preradom plastike, drveta, kože i drugih materijala, što nije bila praksa u većini gradova BiH.

UP Gračanica

Prepoznajući svoj značaj u društvu te snagu koju donosi zajedništvo privrednici ove općine 2001. godine osnivaju Udruženje poslodavaca i samostalnih privrednika Gračanice (UP Gračanica), ali koje postaje aktivno tek nakon 2007. godine. Trenutno broje 32 člana i aktivno rade na omasovljavanju članstva. Predstavnici ovog udruženja navode da Gračanica posjeduje niz uspješnih firmi u različitim sektorima.

To su "Helioplast", "Plamingo", "Bema Ba"; "Zimplast", "Poly", "Alibegović" te mnogobrojne zanatske radnje u oblasti prerade plastike. Zatim “Širbegović” i “Tehnobeton” u oblasti prefabrikovanih objekata i prefabrikovanih proizvoda; “Limorad” u pokrivanju objekata; “Europrost” u proizvodnji liftova; “Ingrat”, u proizvodnji školskog namještaja; “Kovan” i “Fortis” u proizvodnji kamina; “Fragmat izolirka” u proizvodnji fasadnih sistema; “Tring” u oblasti informatičkog inžinjeringa; “Plastex” , “Variplast” i “Modaplast” u proizvodnji folija i ambalaže; “Eurogalant” i “HiS” u preradi kože; “Sax” i “Mirna” u oblasti turizma; “Džambo”, “Husanović”, “Dusa”, “Trenica-Prom” i deseci drugih kompanija u oblasti prerade drveta; Klaus Lehman” u oblasti inteligentnih instalacija; Suman” u oblasti zaštite od sunca, “Index”, “HST-CNC Technik”, “Fining”, “Dobojpromet”, “Indena” i “Urban BiH”- metaloprerada i mašina; “Baupartner” u oblasti gradnje i inžinjeringa; “Gakom”, “Gračanka” , “Edo Slad” i mnogi drugi u oblasti prehrane.  Trgovinsku zonu su oplemenili domaći veletrgovci “Etna”, “Zeka-Comerc” i “Radijus”, “Brezje” i “Velfarm”.

Raznolikost kompanija koje su locirane u relativnoj blizini otvara mogućnost za razmjenu iskustava iz brojnih branši što u konačnici osnažuje lokalnu ekonomiju. Usto, u blizini Gračanice locirane su i druge uspješne općine kao što su Tešanj, Gradačac i Srebrenik s kojima UP Gračanica ostvaruje saradnju, ali navode da postoji mnogo prostora za poboljšanje. Jedino udruženi i složni u svojim zahtjevima privrednici mogu ostvariti određeni utjecaj na vlast da unaprijedi ekonomsku politiku. Jer kako iz udruženja navode, iako imaju korektnu saradnju s lokalnim i kantonalnim rukovodstvima, kod jednih ali i kod drugih postoji još mnogo prostora da kod svojih službenika razviju želju za poboljšanje odnosa i ostvarivanje partnerstva s lokalnim poduzetnicima. Osim toga, predlažu i nekoliko reformi za koje vjeruju da bi doprinijele poboljšanju ekonomske i političke situacije u zemlji. Prije svega, smatraju da bi provođenje Zakona o fiskalnoj odgovornosti doprinijelo stavljanju pod kontrolu budžetskog trošenja, jer bi državni aparat trošio samo onoliko novca koliko realni sektor doprinese. Drugim riječima, državu je potrebno voditi jednako odgovorno kao i svaku kompaniju koja je u stanju potrošiti onoliko koliko njeni zaposleni zarade. Istinitost ovog principa ogleda se i u nekim drugim primjerima.

Ogledalo BiH

Često ponavljana mantra da je prosječna plaća u BiH iznad realnog nivoa usljed visokih primanja budžetskih korisnika pokazuje se kao istinita na primjeru Gračanice. Uz sve kompanije koje posluju na području ove općine prosječna plaća je najniža na području Tuzlanskog kantona. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, prosječna plaća u općini Gračanica za 2012. godinu iznosi 524 konvertibilnih maraka. Poređenja radi, prosječna plaća u Tuzli kao administrativnom centru kantona iznosi 839 KM. Sličan trend prisutan je i u drugim kantonima. Tako je naprimjer prosječna plaća u Tešnju za 2012. godinu iznosila 577 KM, a u Visokom 540 KM. Istovremeno, prosječna plaća u Zenici kao središtu kantonalnih službi iznosi 794 KM. Imajući to u vidu, preporuka gračaničkih privrednika o tome da država treba potrošiti koliko realni sektor pridonese nije mogla biti tačnija. Ukoliko državni službenici do države budu držali kao privrednici Gračanice do svojih firmi onda možemo očekivati bolju budućnost.