Digitalni "New Deal" za Bosnu i Hercegovinu - piše Boris Cigler

Izbori su bili i prošli, novoga ništa nisu donijeli, jer građani nisu ništa novo ni tražili. Nikakvo poboljšanje, unapređenje životnog standarda i društvenog sistema u kojem ljudi žive, bolje reći životare. Istina, jedna mala, urbano koncentrisana manjina jeste. No urbanost, u pretežno ruralnoj zemlji, znači beznačajnost kako demografski tako i demokratski i to je činjenica koja se mora prihvatiti. Oni koji činjenicu prihvate, odlaze u potrazi za boljim, demografski i demokratski sličnijim društvom,  oni koji ne prihvataju, iz ovog ili onog razloga, ostaju i životare.

PIŠE: Boris Cigler

Baš zbog toga, činjenice da ljudi ili ne znaju za bolje ili jednostavno to ne žele, nije ni čudo da ni u ovim izborima nije bilo spomena optimizacije, unapređenja, jednog disfunkcionalnog društva kakva je danas Bosna i Hercegovina. Iako sam naučio da isto prihvatam, postoje neke stvari koje me, hajmo reći na teorijskom, a i logičkom nivou intrigiraju. Naime, krajnje mi je zanimljivo da su građani, stanovnici Bosne i Hercegovine sa jedne strane u stalnom kontaktu sa logičnim i funkcionalnim sistemima i realnostima, a s druge strane egzistiraju u potpuno nelogičnim i nefunkcionalnim.

Ako bi društvo posmatrali kao jedan operativni sistem, koji korisnicima treba da obezbjedi ispunjenje njihovih potreba i maksimizaciju koristi u svakom smislu, onda bi ga mogli uporediti sa računarskim ili mobilnim operativnim sistemima kao što su Windows, iOS, Android. Ne postoji čitalac koji nije došao u dodir ili nije korisnik jednog od spomenutih, stoga logičku organizovanost i funkcionalnost navedenih sistema uzimam kao opštepoznatu činjenicu i korisničko iskustvo. Možemo li se zapitati kako bi jednostavne operacije koje svaki građanin BIH mora obaviti u kontaktu sa aktuelnim društvenim sistemom, izgledale kao funkcionalnosti jednog od spomenutih operativnih sistema? Kako bi izgledala recimo operacija otvaranja računa u banci, registracije automobila, registracije firme ili promjena sjedišta firme, ostvarivanje pretplate na mobilnu telefoniju i slično. Dane provedene u spomenutim procesima u BH društvenom sistemu, da bi analogija bila prirodnija, smanjićemo na sate u referentom računarskom sistemu, a sate, na minute.

Tako recimo, za otvaranje računa u banci potrebno je u prosjek barem jedan, realnije dva dana. Naime kada odes u banku i želiš otvoriti račun, treba ti kopija (ovjerena) lične karte, zatim CIPS prijavnica, Moraš otići prvo do kopirnice, pa zatim do opštine da kopiju ovjeriš, a zatim od CIPS kancelarije, pa onda opet u banku. Ako uzmeš u obzir redove u svim tim institucijama procjenja dva dana su mislim realna. Sada zamisliti tu operaciju kao funkciju na svom mobitelu ili računaru. Klikneš “Start”, pa onda čekaš par minuta, pa onda klikneš “Banka” pa čekaš minut, pa klikneš “Kopirnica” čekaš par sekundi , pa klikneš “Opština” pa tu čekaš barem dvije minute (red, gužva), pa klikneš onda “CIPS” pa tu opet čekaš minut (red, gužva), pa onda zatim opet klikneš “Banka” i tu čekas opet minut (dok se unesu dokumenti, potpiše ugovor itd) i onda si završio. Da otvoriš jedan program tj. da riješiš nešto jednostavno potrošio si dva sata u računarskom operativnom sistemu? Koliko vas bi koristilo ovaj program na računaru? Kao korisniku sistema, zar ne bi bilo logičnije da “Banka” se uveže sa “CIPS”-om  pa na licu mjesta provjere tvoj identitet, downloaduju fajl koji im treba, istovremeno već iskoriste sve podatke kao elemente ugovora i ugovor već ispunjen tebi kao korisniku daju na potpis.

Hajde sada da pokušamo sa registracijom firme. Klikneš “Start” pa odmah izgubiš dan-dva, tačnije sat dva ako gledamo “BH Windows” operativni sistem jer nigdje ne postoji sveoubuhvatno uputstvo i redoslijed procesa i instutucija oko registracije firme. Klikneš prvo “Koprinica” pa čekaš minut, pa onda klikneš “Opština” opet čekas par minuta (ovjeravaš ličnu kartu). Klikneš “Notar” (osnivački ugovor) čekaš da se otvori 2-3 minuta, pa onda klikneš “Banka” da bi otvorio račun i položio osnivački kapital gdje isto čekaš na računaru 2-3 minute, tu se može desiti da ti opet treba CIPS prijavnica (ne starija od 6 mjeseci) tj. klikneš “CIPS” (ako nisi se osigurao pa napravio više ovjerenih kopija) pa opet nazad klikneš “Banka”. Svaki put čekaš barem po minut. Zatim ide “Sud” pa tu čekaš dvije tri minute, a onda čekaš do sedam dana, tj. sedam sati na računaru dok ne završi. Onda klikneš opet “Sud” pa onda klineš “Poreska uprava” za šta naravno opet čekaš par minuta, a onda opet čekaš nekoliko dana tj. nekoliko sati na računaru da oni završe svoje. Nisam siguran da je redoslijed 100% tačan, ali svakako moraš kliknuti na “Statističko” da bi dobio klasifikaciju firme, pa onda i tu čekaš prvo par minuta (sati u stvarom svijetu) da to predaš, a onda naravno par dana tj. sati da se to riješi. Također si prije svega prvo morao kliknuti “Ugovor o zakupu” pa onda “Ovjera kod poreske”, pa “Ovjera kod Notara”, također negdje u putu morao si kliknuti i “Uvjerenje o nekažnjavanju” tj. “Sud” tako da budem iskren i sam sam se izgubio. Tek kada se registruje firma i stvorio si folder “DOO Firma” onda još ostaje klik “Fiskalna kasa” a to je poseban process za sebe od kojeg također zaboli glava. Uglavnom, na “BH Windows” sistemu si potrošio najmanje 21 dan, a prosječno 30 dana. Dakle, od onog trenutka kada si kliknuo “Start” ostao si na “BH Windows” računaru 21-30 sati da bi napravio jedan novi “folder” koji se zove “DOO firma”.  Da li bi koristio ovaj operativni sistem i računar ili bi tražio novi? Gledajući ovakav proces zar nije logičnije kreirati jedinstveni sistem verificiranih dokumenata i baza, razmjena registara podataka koje već postoje? Naravno da bi.

Ako bi postojeće operacije BH društvenog sistema logički mapirali, makar nacrtali na papir, eklatantna nelogičnost i surplus operacija, funkcija i institucija postala bi evidentna. I djetetu u školi bi put od tačke A do B bilo brži ravnom linijom, a ne obilaskom još pet ili deset slova abecede ili azbuke. Zašto se to još ne dešava ili još uvijek nije desilo? Zašto niko ne govori o optimizaciji društva? I koliko je optimizacija jednostavna ili komplikovana i šta je za nju potrebno.

Prvo, brojne institucije zapošljavaju veliku količinu ljudi, često stranačke članove ili simpatizere čije bi funkcije tj. radna mjesta dostupnom, vrlo jednostavnom tehnologijom postala potpunosti neposotjeća tj. nepotrebna. Zamislite koliki uticaj na količinu radnih mjesta u administraciji bi imalo uvezivanje svih ovih institucija i razmjena dokumenata. Svi ti referenti i šalterski radnici bi morali naći nova radna mjesta i to vjerovatno u realnom sektoru. To ne bi bio problem, jer bi jedan takav potez ubrzao ekonomiju i ekonomske poteze tj. procese pa samim time i kreirao nova radna mjesta brže nego što se to sada dešava.

Niko ne govori o optimizaciji društvenog sistema jer onima koji imaju priliku da govore to nije niti cilj niti prioritet. Tu dolazimo do one moje teorijske intrige, zašto građani ne govore o tome? Posebno zašto ne govore, ako imaju prilike da upravljaju i koriste se sistemima koji su logički funkcionalni i efikasni, na primjer, računarski programi.

Jedan od, možda najbitnijih, razloga što niko nikada nije mapirao procese niti na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini. Samim time niko nema vizuelnu predstavu zamršene strukturu operacija i mreža institucija čija svrha nije maksimizacija koristi za korisnike sistema, nego maksimizacija koristi samih za sebe. 

Šta je potrebno da se se optimizuje društveni sistem u Bosni i Hercegovini i ko bi to mogao uraditi? Za početak bi mogla postojati inicijativa iz NGO sektora o mapiranju institucija i procesa – npr. registracije firme, ili dobijanja građevinske dozvole ili otvaranja računa u banci, nečega što se dešava na najnižem lokalnom nivou vlasti. Nakon toga bi se moglo napraviti mapiranje funkcionisanja samih institucija vlasti između sebe.  Kada se to uradi, publikovati i uključiti IT sektor BIH, dakle BH IT kompanije koje mogu predložiti tehnološka rješenja na svim nivoima vlasti, te prezentirati ekonomske faktore – cijenu tj. trošak rješenja, te uštede koje bi postigao u vremenu tj. parama kada bi se ti proces optmizirali uz pomoć dostupne tehnologije.

Mapirana struktura institucija i vizuelna shema procesa, pomogla bi i u budućnosti za sve dorade zakona kojima se žele ti procesi adaptirati tj. promijeniti, a što se sada dešva stihijski, bez uvida u postojeće strukture. Nova zakonska rješenja najčešće samo dodaju slojeve administracije i institucija, ne obavezno rješavajući problem na najbolji mogući način. Odličan primjer za to je nametnuta obaveza fiskalizacije i korištenja fiskalnih uređaja, koja se dešava nakon što je firma osnovana, a za koju je opet potreban poseban proces registracije. Izmapirani proces pokazao bi optimalniji put -  fiskalizacija na početku procesa  na primjer u poreskoj upravi.

Ljudi često će reći da su veliki građevinski radovi, «New Deal» za neku zemlju, ono što će pokrenuti ekonomiju u velikim razmjerama, biti stimulans snažnog ekonomskog rasta. No sa ovakvom administracijom i mrežom institucija, te birokratije, Bosni i Hercegovini bi digitalni «New Deal» donio mnogo više ekonomskog rasta u kratkom roku nego građevinski zahvati kao što je autoput.