Bh. jahte za zapadnoevropsko tržište

Milan Babić i Goran Gajić oženili su dvije sestre. Oduvijek su ove dvije obitelji u svemu bile vezane, pa su zajednički donijeli i odluku da 1989. godine odu u Austriju. Otići raditi iz Smiljevca kod Brčkog u neku od zapadnih zemalja bilo je tada još uvijek popularno. Tamo su radili u tvornici u kojoj su se proizvodile jahte i čamci. Bili su radišni i vrijedni, ali i veoma pametni, a od povratka u Smiljevac nikada nisu odustali. 2004. godine s obiteljima se vraćaju.

"Kako se starilo, vuklo se rodnom kraju. A ukazala se prilika, pa smo ostvarili saradnju i 2004. počeli ovdje raditi. 2000. godine se pokazalo u Austriji da su počeli da traže stranog partnera, gdje je jeftinija radna snaga, i to je bila prilika, a bilo je i povjerenje, pa smo s njima napravili saradnju i počeli ovo da radimo kod svoje kuće. Nešto da ostvarimo, a kod svoje kuće", priča nam Milan Babić.

U njihovom obiteljskom manufakturnom gospodarstvu 'Smiljevac prom' proizvode se jahte od sedam do devet metara. Ovdje, u Smiljevcu kod Brčkog! Prije završnog, odnosno unutarnjeg uređenja, jahte isporučuju svojim austrijskim partnerima koji imaju osigurano tržište. Austrijanci su veoma zadovoljni onim što im Gajić i Babić isporučuju već više od deset godina.

"Pa, dok s nama rade već dvanaest godina, znači da su zadovoljni. Napravili su oni saradnju sa jednom poljskom firmom 2002. godine, pa to nije uspjelo, da taj kvalitet odrade ljudi koji nisu bili u toj firmi, a mi smo bili i znali smo kako se radi. Saradnja je dobra, samo posla nema dovoljno. Koliko ima, toliko radimo, kad posla nema, kod svoje smo kuće i druge poslove privređujemo".

Nije čudo što radnici iz Bosne i Hercegovine u zapadnim zemljama budu objeručke prihvaćeni. Tamo našim ljudima vrijeme ne prolazi samo u pukom gledanju na sat u iščekivanju kraja radnog dana, već se neprestano dokazuju novim idejama i vrednoćom. Zapravo su građani BiH u mnogome doprinijeli rastu gospodarstva u tvornicama u Europskoj uniji, priča nam još jedan vlasnik 'Smiljevac prom'-a, Goran Gajić.

"U toj matičnoj firmi, u kojoj smo radili od '89., u suštini su radili sve ljudi iz naših krajeva, iz bivše Jugoslavije. U našoj proizvodnoj hali, gdje je bilo dvadeset i nešto radnika, samo je poslovođa bio Austrijanac, sve ostalo naši. Sama činjenica da nas je bilo dvadeset i više u jednoj proizvodnoj hali, govori da su imali jako veliko povjerenje u nas. I to je ostalo do dan-danas. Kod njih je mnoštvo takvih hala koje tako funkcionišu. Kod nas je to jako rijetko. To je jedina razlika. Sve ostalo je isto. Raditi je isto, i tamo i ovamo".

Još više posla dobro bi im došlo. Kažu, to bi značilo i nova upošljavanja i razvoj njihovog Smiljevca.

"2008. i 2009., kada je zavladala ekonomska kriza, mi smo imali dvije i po godine pauzu, nismo radili. Premostili smo jer smo porodična firma i mogli smo svašta oko kuće. Bilo je nekih sitnih servisa i preživljavanja, ali je unazad par godina to ponovo krenulo i funkcioniše. Sve dok ne bude bolje političke volje i boljih rješenja unutar same države, vjerovatno neće biti bolje ekonomske situacije. Mi se nadamo boljim danima, ali da li će do toga da dođe brzo, kao u nekim uspješnim zemljama, to ćemo tek da vidimo. Velika je stvar u tome što se u politiku miješaju ljudi bez struke, a morala bi struka da dođe i vodi određene poslove, kako u svakoj firmi tako i u državi".

Ove obitelji specifične su i po ogromnoj ljubavi prema svom rodnom kraju, a li i po tradicionalnom načinu života. Svaki dan za obiteljskim stolom njih desetero objeduje, kaže nam Gajić.

"U mojoj porodici su četiri generacije – od oca, majke, supruge, mene, sina, unučića. Desetero nas je, četiri generacije. Još uvijek živimo na taj tradicionalni način kako se nekad živjelo. Moj djed je imao desetero djece i to govori da se ipak može na selu, kao i svuda drugo, jako dobro živjeti. Ništa nije nemoguće, pa čak i u ovim uslovima, što se pokazalo ponovo kod nas da funkcioniše.  Jedan porodični biznis, u suštini, vjerujem da može svuda da uspije"

Milan Gajić, tridesetogodišnji Goranov sin, jedan je od nasljednika obiteljskog gospodarstva i najbolji je dokaz ovome što otac Goran govori. Milan kaže - nikada iz Smiljevca više ne bi otišao.

"Ja sam srećno oženjen već deset godina, troje male djece – mali treći razred, kćerka prvi razred i ova najmlađa, osam mjeseci. Fino je to što imaš troje male djece, to baš ispunjava. Imao sam priliku tamo da idem, ali – ovdje mi je ljepše. Radim ovaj posao već deset godina. Fino mi je. Fino se ovdje može živjeti. Ko hoće da radi, može i da ima".

Praviti jahte u Smiljevcu, poljoprivrednom kraju, svima je bilo čudno. Ali ovi ljudi su za proteklih deset godina pokazali da su jasne vizije i vjera u ono što rade jedina garancija za uspjeh.