Norveška "država blagostanja" pred velikim izazovima

Norveška je država blagostanja, ali tamošnja ekonomija, ovisna o cijeni nafte i plina – pred velikim je izazovima. Kao i tržište rada. Na tragu dugoročnih reformi i održive ekonomije pokrenute su mirovinska i porezna reforma…

Trenutačno nezaposlenost u Norveškoj iznosi gotovo 5 posto, bez posla je 135 tisuća ljudi (prošle godine zabilježena je rekordna nezaposlenost u cijelom desetljeću). To je ipak ispod europskog prosjeka. Europska komisija predviđa ove godine rast norveškog BDP-a od 1,2 posto. Prvi put u 25 godina Norveška, zbog niskih cijena nafte – bilježi proračunski deficit.

Na širem području nekadašnje norveške naftne prijestolnice Stavangera nezaposlenost je godinama bila ispod 1 posto. Zbog pada cijena nafte za više od 70 posto, posljednjih se godina sve promijenilo. U konurbaciji koja ima 400 tisuća stanovnika izgubljeno je najmanje 30 tisuća radnih mjesta. Najteža je situacija među inženjerima, kojih je gotovo 8 posto nezaposleno. Stavanger itekako osjeća posljedice potresa u norveškoj ekonomiji, u kojoj polovina izvoza otpada na naftu.

Norvešku je sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća poljubila Fortuna, pronašla je naftu. Ne tako davno mislilo se da će proizvodnja nafte pasti između 2015. i 2020. Međutim, posljednjih godina otkrivena su velika polja na norveškom kontinentalnom šelfu. Dakle, ne očekujemo da će se proizvodnja nafte drastično smanjiti u sljedećih 20-25 godina. To znači znatne prihode i dalje, smatra Bruno Gerard iz Norveške poslovne škole BI.

Na svojem vrhuncu investicije u industriju nafte i plina – a one su donijele procvat norveškoga gospodarstva, ne razina proizvodnje dvaju energenata – iznosile su više od 6 milijardi eura. Ove godine pale su za više od 2 milijarde. Prihodi od nafte i plina zalog su norveške budućnosti. Slijevaju se u trenutačno najveći mirovinski fond na svijetu, težak gotovo 780 milijardi eura! Fond je jamac dugoročnog financiranja države. Iako vlada ne smije uzimati više od 4 posto godišnjeg prihoda tog fonda, početkom ove godine transferirala je iz njega u državni proračun oko 680 milijuna eura. Presedan, cilj – stimuliranje posrnuloga gospodarstva.

Rastom vrijednosti naftnog fonda raste i količina novca koja se godišnje upumpava u proračun. A on se itekako puni i visokim porezima. Norveški porezni sustav, umnogome neusklađen s globalnim poreznim postulatima, nije se mijenjao protekla dva desetljeća.

Desna vlada ove je godine smanjila poreze u vrijednosti od gotovo milijardu eura, ali to je samo zametak nužne sveobuhvatne porezne reforme kojom se trenutačno bavi posebna komisija. Porez na nasljedstvo je ukinut. Porez na bogatstvo plaćaju samo norveški građani, ne i stranci vlasnici norveških tvrtki. Iako smanjen, porez na dobit iznosi visokih 27 posto. Kao i porez na dohodak. PDV je 25 posto. Osim onoga na hranu, koji je ipak 15 posto.

Knut Anton Mork, glavni ekonomski analitičar Handelsbanken, kaže da je nacija podijeljena kad je riječ o porezu. Mnogo se ljudi žali, zbog visokih poreza napuštaju Norvešku. Osobito zbog poreza na bogatstvo, koji je golem. S druge strane, velik broj njih kaže – oporezujmo bogate još više. Jer to pridonosi proračunu, a od vlade svi očekuju novac. Pa i bogati.

Norveške porezne stope nisu visoke kao u Švedskoj, Danskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj… Približne su onima u Njemačkoj. Nisu tako visoke kao što se misli. Ipak, Norveška je jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja oporezuje bogatstvo, poput Francuske ili nekih švicarskih kantona. To je posljedica filozofije egalitarizma koja je usađena u cijelu naciju, kao i želje za raspodjelom bogatstva, smatra Bruno Gerard iz Norveške poslovne škole BI.

A još 1958. susjedi su Norvežane zvali nacijom krumpira, zbog sirotinjske namirnice koju su najviše konzumirali… Privatna potrošnja u Norveškoj danas je veća nego bilo gdje na nordijskom sjeveru kontinenta. Procijenjeno bogatstvo svakog kućanstva u Norveškoj u prosjeku iznosi gotovo dva milijuna kuna. Budući da država potiče vlasništvo, dobivanje kredita za kupnju nekretnine nije problem, vlastitu nekretninu posjeduje 80 posto građana.

Ljudi se zadužuju da bi kupili nekretnine. Kad to učine, vide to kao osnovu za daljnje zaduživanje. Zadužuju se jer su optimistični glede budućnosti. Osjećaju se dovoljno sigurni na radnome mjestu i misle da mogu otplatiti i dug i kamate. Pitanje je, kaže Mork, međutim, hoće li budućnost norveškoga gospodarstva biti svijetla kao i prošlost.

U zemlji jednakih šansi za sve prava radnika među najboljima su na svijetu. To za posljedicu ima, međutim, i jedan od najnižih godišnjih prosjeka radnih sati u Europi. Uz visoku cijenu rada i iznimno velik broj bolovanja, tome najviše pridonosi i visok udio honorarnih poslova. Honorarno zarađuje čak petina radne snage. Rade manje od 36 sati tjedno. Gotovo 40% žena radi honorarne poslove. Gerd Kristiansen, čelnica Konfederacije norveških sindikata, smatra da se to mora promijeniti.

Minimalna plaća na nacionalnoj razini u Norveškoj ne postoji, jamče je kolektivni ugovori u nekim industrijama. Prosječna plaća radnika u industriji iznosi 28 eura po satu. Prosječna godišnja plaća više od 54 i pol tisuće eura. U suradnji s državnim institucijama i poslodavcima, prije donošenja odluke o povećanju plaća procjenjuje se stopa gospodarskog rasta. Posljednji su put plaće porasle prošle godine. Ono po čemu je norveško tržište rada drugačije od ostatka Europe jest veća zastupljenost žena na tržištu rada, ali i godina odlaska u mirovinu. Viša je u odnosu na ostatak kontinenta, Norvežani rade dulje od većine drugih Europljana.

Od prošle godine gornja granica za odlazak u mirovinu podignuta je na 72 godine, u sljedećih četvrt stoljeća mogla bi skočiti na 75 ili 78. Reforma norveškog mirovinskog sustava traje već pet godina. Omogućila je da svi stariji od 62 godine, a što je trenutačno donja granica za odlazak u mirovinu, dobivaju punu mirovinu ako žele raditi honorarno nakon umirovljenja. Trenutačno radi rekordan broj starijih Norvežana… Država potiče dulji radni vijek kasnijim većim mirovinskim dodatkom za svaku godinu rada.

Prije reforme osoba bez radnog staža na kraju je mogla imati istu mirovinu kao netko tko je radio cijeli život. Prema najnovijim zakonskim odredbama, onaj bez dana radnog staža dobivat će minimalnu mirovinu nakon što navrši 67 godina. Negativni demografski trendovi i njihove posljedice na tržište rada izazov su i na ovdašnjim paralelama. Zbog odlaska u mirovinu tzv. baby boom generacije Norvešku očekuje manjak radne snage u najvitalnijim sektorima društva.

Nedostajat će inženjera, kao i djelatnika u zdravstvu. Populacija iznad 80. brojčano će rasti jako brzo nakon 2020. Bit će to velik izazov za njihovo društvo. Procjenjuje se da će norveški zdravstveni sektor sljedećih desetljeća trebati najmanje 100 tisuća novih radnika. Već sada u zdravstvu radi mnogo švedskih liječnika, koji su bolje plaćeni nego kod kuće. Uvoze dosta radne snage. Osobito iz Poljske, Litve i Švedske.

U četverogodišnjem razdoblju nakon ulaska Poljske u Europsku uniju, a do globalne recesije 2008., Norveška je za Poljake bila obećana zemlja. I tada i danas moraju se nositi s nezadovoljstvom norveških sindikata. Više stranaca na tržištu radne snage znači i niže plaće za Norvežane.

Zbog prevelikih kulturoloških i vjerskih razlika i dalje postoji problem integriranja u norveško društvo, ne samo na tržište rada, pridošlica iz južne Azije, sjeverne Afrike ili s Bliskog istoka. Ako određena radna dozvola omogućuje apliciranje za trajno boravište u Norveškoj, svaki stranac mora proći najmanje 300 sati učenja norveškoga. Svladavanje teškog jezika često je osnovni kriterij za dobivanje ikakvog posla, osim kada je riječ o sezonskim ili niskokvalificiranim poslovima.

Osim nafte i plina te visokih poreza, i imigrantska radna snaga Norvežanima jamči visok životni standard. U budućnosti će to očito biti još izraženije. I pred za mnoge obećanom zemljom na sjeveru Europe niz je izazova…