Euractiv: Sljedećem šefu EU-a više će trebati novac nego trgovinski ratovi

Nezvanična kandidatura Ursule von der Leyen da zadrži najviši posao u Evropskoj komisiji počela je bljeskom antisubvencionističke istrage i praskom opomena da se Ukrajina, Moldavija i zemlje zapadnog Balkana dovedu u krilo. Ono što je zaobišla je kako pronaći više novca i uvjeriti države članice da plate.

Bez vjerodostojnih planova za prikupljanje više novca, Evropska unija neće moći izgraditi snažnu budućnost, navodi se u analizi Euractiva.

Rat na istočnoj granici bloka podigao je uloge. Sredinom druge godine rata nakon ruske invazije, Ukrajina treba 411 milijardi dolara sredstava za obnovu, prema procjenama Svjetske banke, dok Komisija bilježi manjak sredstava od 110 milijardi eura od sada do 2027. Nejasno je odakle će novac doći. Sedmogodišnji budžet EU-a od 1,8 triliona eura, koji se uglavnom prikuplja iz nacionalnih doprinosa i carinskih poreza, već je iscrpljen.

Dok se Evropska unija uspjela dogovoriti o 800 milijardi eura historijskog zajedničkog zaduživanja tokom pandemije, Bruxelles do sada nije uspio učiniti svoj kapacitet javnog duga stalnim, a kamoli pronaći nove izvore prihoda. Prijedlozi da se prikupi čak i skromna količina novih “vlastitih sredstava” – namjenskih sredstava koja idu ravno u blagajnu EU – pali su u vodu. Set mjera predloženih u decembru 2021. nije baš uspio u tome i u svakom slučaju dodao bi samo 17 milijardi eura prihoda godišnje, čak i pri punoj snazi. Sličan prijedlog iznesen je u junu ali čini se da je i on jednako zapeo.

Ko god bude predsjedavao Evropskom komisijom nakon što trenutni mandat von der Leyen završi sredinom 2024., suočit će se s budžetskim problemima koji, ako se ne riješe, rizikuju da ugroze cijeli projekat EU-a. Ipak, teško će biti iskreno raspravljati o problemima budžeta tokom procesa odabira predsjednika moćne izvršne vlasti EU-a.

Čelnik Evropske komisije ne bira se direktno. Kandidati općenito trebaju pridobiti podršku vlastite političke stranačke grupe, bilo da se radi o liberalima, konzervativcima von der Leyen, socijalistima ili Zelenima, zatim stupiti u kontakt s Evropskim parlamentom, koji održava izbore sredinom 2024. širom EU-a, i probijati se kroz razne mehanizme država članica.

Von der Leyen, ili njezin nasljednik, morat će smisliti kako platiti proširenje. Ukrajina je postala službeni kandidat za članstvo u EU zajedno s Moldavijom i Bosnom i Hercegovinom, pridruživši se Crnoj Gori, Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji u pristupnom procesu EU. Kosovo još uvijek čeka na takav korak. Turska i Gruzija također su u redu za pristupanje, iako s manjim izgledima. Pridruživanje će od novih članica zahtijevati obećanje poboljšanja ključnih pitanja kao što su vladavina prava, ljudska prava i demokratska odgovornost. To će također koštati.

A ako se Evropska unija proširi, zemlje koje su navikle biti neto primatelji sredstava EU mogle bi trpjeti. Izvještaj Carla Bastasina s Instituta Brookings predviđa da će se neke članice EU-a suočiti s velikim rezovima ako se nove članice pridruže, a ukupni budžet se ne poveća. Španija bi, na primjer, vidjela da bi njen udio finansijske pomoći EU-a pao s gotovo 10 posto na nulu. Poljskoj, koja dobiva gotovo trećinu tih sredstava, taj bi udio pao na 13 posto.

EU također treba finansirati prelaz na "zeleniju" ekonomiju i održati korak u onome što bi moglo postati globalna utrka za subvencije sa Sjedinjenim Državama i Kinom. Von der Leyen je privukla trgovinske frustracije svojim obećanjem da će istražiti i eventualno kazniti kineske subvencije za proizvođače automobila i baterija. Međutim, carine ne mogu zatvoriti investicijski jaz između EU-a i drugih velikih ekonomskih sila, posebno s obzirom na njenu borbu da se uskladi s novim američkim benefitima u prošlogodišnjem Zakonu o smanjenju inflacije.

Tokom svog prvog mandata von der Leyen je uspjela povezati EU s investitorima obveznica putem programa zaduživanja NextGenerationEU vrijednog 800 milijardi eura. Von der Leyen je bivša doktorica i njemačka ministrica odbrane, čija je strategija općenito zauzeti široku političku poziciju, ostavljajući dovoljno prostora za pomicanje kako bi učinila ustupke državama članicama. Drugi mandat zahtijevat će još više finesa da se države članice EU-a uvjere da prikupe novac ne samo s tržišta, već i od samih sebe.

Proširenje je najveći korak politike susjedstva EU-a, čak i ako rokovi nisu precizirani i podložni desetljećima odgađanja. Osim razmatranja financijskih implikacija, EU će zauzeti čvrst stav prema budućim novim članicama u pogledu vladavine prava, kako unutar zemlje, tako i u pogledu pravila postavljenih iz Bruxellesa kako bi se izbjegli novi zastoji poput trenutnih borbi s desničarskim vladama u Mađarskoj i Poljskoj.

Da bi bilo koji od ovih pristupnih pokušaja uspio, postojeće članice EU-a trebat će nove dogovore o tome kako se donose odluke, kako se zemlje nose sa svojim kolegama i kako će Evropa sve to platiti. Ostane li von der Leyen ili novi vođa preuzme vlast, neće moći samo poticati na evropske vrijednosti i nadati se najboljem. Trebat će im plan koji donosi novac.