Novi plan Europske komisije za vojnu industriju

Sektor vojne industrije je u posljednjem desetljeću pretrpio značajno smanjenje gospodarske aktivnosti. Od 2001. do 2010. godine ukupna potrošnja na obranu je smanjena s 251 milijarde EUR na 194 milijarde EUR. Posljedično je došlo do usporenja inovacija i kompetitivnost na ovom kapitalom intenzivnom polju industrije u kojemu gospodarske sile u razvoju poput Rusije, Brazila i Indije te najbrže rastuće svjetsko gospodarsko Kine, nesmiljeno preotimaju primat Europskoj uniji.

Upravo iz navedenih razloga, Europska je komisija 24. srpnja 2013. usvojila novi plan djelovanja za poticanje inovativnosti i kompetitivnosti malih, srednjih i velikih proizvođača vojne tehnologije kako bi uspostavili čvrstu proizvodnu osnovu za zajedničku sigurnsno-obrambenu politiku Unije. Osim donošenja zakonodavnih akata kojima se olakšava prijenos vojne tehnologije unutar EU, ovim se akcijskim planom osniva i Radna skupina za vojnu industriju s ciljem analiziranja stanja tržišta i predlaganja Komisiji budućih poteza u svrhu unapređenja europske vojno-obrambene industrije.

Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo čine blok euro zemalja u kojima je koncentrirana većina eurospke vojne industrije. Značajna je brojka od čak 1.350 malih i srednjih proizvođača u ovom sektoru, razasutih diljem Unije. Cilj je ovog plana Komisije utjecati na:

·         značajna zakonodavna ograničenja kojima države članice onemogućavaju snažniji razvoj  konkurentnosti europske vojno-obrambene industije,

·         fragmentiranost tržišta i neujednačenost programa istraživanja i razvoja vojno-obrambene industrije kojima se potkopava globalna konkurentnost europske industrije,

·         smanjenje troškova istraživanja i proizvodnje za pojedinačne države članice snažnijim povezivanjem i suradnje na ovom polju unutar granica Unije.

Ovaj sektor proizvodnje može biti značajan faktor izlaska iz krize europskog gospdodarstva ukoliko se okrene specijaliziranoj i fokusiranoj proizvodnji usklađenoj na europskog razini.

·         države članice uspostavom jedinstvenog sustava certificiranja, okrupnjavanja proizvođača, olakšanog tranfera tehnologija, specijalizacije industrije i jačanja globalne konkurentnosti,

·         mali, veliki i srednji proizvođači orijentirani na europsko tržište jer bi ostvarili lakši pristup trećim tržištima i financijskoj potpori iz EU fondova te

·         porezni obveznici jer bi se efikasnije trošila javna novčana sredstva predviđena za osnaženje europske sigurnosti.

Obrambena strategija i dalje ostaje u nadležnosti država članica. No, neupitna je potreba značajnijeg harmoniziranja djelovanja i ujednačenog izlaska europskih proizvođača na treća tržišta.

(Izvor: EU-projekti.info, Autor: Nenad Mušić, IRPEU)