Nema mosta ka Evropi

U pregovorima s Afrikom Evropska unija se zalaže za duplu strategiju: ona nudi dodatnu pomoć i zato želi saradnju u smanjenju broja migranata. Pri tom princip „usluga za uslugu“ nije pogrešan, smatra Barbara Vezel.

Riječ akcioni plan uvijek zvuči tako lijepo kao da garantuje brz i efikasan uspjeh. Međutim, kada se radi o novom petom dogovoru između EU i Afrike, iza toga se skrivaju prilično dopro poznati, tvrdi procesi. Održe se sastanci, istaknu se problemi, postigne dogovor u relativno neodređenim fomulacijama i na kraju se primakne rješenju možda za jedan metar. U odnosima između Evrope i afričkih država napreci idu brzinom puža pod narkozom.

EVROPA JE NA STO IZNIJELA SVOJ PRIJEDLOG DOGOVORA

Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker je rekao da se žele izgraditi mostovi između kontinenata. Ako bi ti mostovi bili prozirni, onda bi se više radilo o tome da oni budu manje prolazni. U principu se na stolu nalazio jednostavan dogovor: Evropa daje novac za obrazovanje, infrastrukturu i druge projekte, a zauzvrat su se Afrikanci obavezali da će spriječiti izbjeglice na njihovom putu prema sjeveru. Pri tome se vladama siromašnih zemalja ispostavlja proturačun: da li je za njih unosno da zaustavljaju izbjeglice kako bi samo nekoliko radnika iz bogate Evrope slalo novac svojim kućama? Ili se dobije ako se evropskim sredstvima podstaknu obrazovni i drugi projekti i zauzvrat pobijede krijumčarske bande i prihvate tražioce azila koji su u Evropi dobili odbijenice?

Za Evropljane je to bila jedna od najvažnijih poregovaračkih tačaka: da li napokon možemo vratiti kućama više tzv. privrednih izbjeglica? To još ne znači da će uskoro za Ganu, Čad ili Niger poletjeti avioni puni ljudi čiji je zahtjev za azil odbijen. Međutim, evropske zemlje se nadaju postepenom ubrzanju. Kao nagradu partneri u razgovorima žele više legalnih mogućnosti za afričke kandidate na evropskom tržištu rada. To kod zemalja članica EU uopšte ne izaziva oduševljenje: niko svoje tržište rada neće rado otvoriti Afrikancima, a onih nekoliko stipendija za studente i olakšice za naučnike su nominalan ustupak.

INVESTICIJE ZA ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST

Evropa u principu želi da Afrika njene probleme riješi kod svoje kuće. I to po mogućnosti što prije jer se mnogi naježe od izgleda za budućnost. Zbog porasta nataliteta, posljedica promjene klime, šokirajuće loših političkih vođa, trajnog siromaštva, neriješenih etničkih i političkih konflikata, uskoro bi milioni Afrikanaca mogli krenuti prema Sjeveru.

Vremenski okvir u kojem Evropljani mogu poduzeti još nešto kako bi zaustavili takav razvoj je malen. To su sada u najmanju ruku razumjeli. Oni se moraju intenzivno i konsekventno nastaviti baviti zemljama pogođenim krizama, zemljama kojim upravljaju diktatori i koje iskorištavaju njihove vlastite elite. A to znači da je potrebno da se svakih šest mjeseci održava samit. Pri tome princip usluga za uslugu nije pogrešan. Za Evropljane je to posljednja šansa da počnu poslovati sa mnogim afričkim zemljama kako bi oblikovali zajedničku budućnost, umjesto da pasivno čekaju da u dogledno vrijeme kod južnih komšija dođe do katastrofe.