Omča oko vrata radnika Hotela Tuzla

Podići kredit, ma u kojem iznosu, nije laka odluka. Još je teža odluka podići kredit za spas kompanije u kojoj radite, ujedno i za spas radnog mjesta.

Na takvu odluku se 2002. godine odlučila Amira Bahić, koja je, zajedno sa 117 kolega i kolegica, podigla kredit kako bi od Agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona otkupili 67 posto dionica Hotela Tuzla, u kojem su radili. Plan je bio da svi uposlenici od novaca za topli obrok otplate dugovanja banci.

Amira priča kako su, "na nagovor tadašnje uprave, kod Hypo Alpe Adria banke podigli kredit u iznosu od 1,75 miliona konvertabilnih maraka (895.000 eura) te postali vlasnici hotela", što je tih godina bila relativno česta situacija. Radnici su dizali kredite kako bi privatizirali kompanije u kojima su radili.

Nisu tada ni slutili što će uslijediti i da će, 13 godina nakon odluke da sačuvaju svoja radna mjesta i hotel u kojem rade, njihova imovina "doći na bubanj", jer više nisu u mogućnosti otplaćivati kredite.

Vrhunac drame dogodio se početkom marta, kad je radnici hotela Sabini Omić morala pomagati hitna medicinska pomoć. Pozlilo joj je kad su uposlenici Općine Tuzla pokušali popisati njenu imovinu kao pripremu za pljenidbu. I nije ona jedini takav slučaj, jer je još dužnika, tvrde u Tuzli, oboljelo od stresa, a neki su i umrli.

Dugovanja udvostručena

Pejo Lamešić je digao kredit u iznosu od 7.500 eura kako bi s kolegama postao suvlasnik hotela u kojem je radio od 1984. godine. Danas njegova dugovanja iznose više nego dvostruko - gotovo 15.500 eura, a Općina ga je obavijestila da više ne raspolaže svojim stanom.

Stan ne mogu prodati, ne mogu ništa s njim uraditi. Osjećam se kao podstanar u svom domu i čekam kada će me izbaciti", žali se Lamešić.

Prošle je godine, zajedno s kolegama, odlučio raskinuti ugovor s Ram Investom kako bi se hotel vratio u njihove ruke i riješile njihove dužničke muke.

Nedugo nakon odluke da sudskim putem zatraže poništavanje ugovora sa slovenskim investitorima, nakon gotovo 30 godina rada u hotelu, biva proglašen tehnološkim viškom i dobija otkaz.

Kako kaže, ista sudbina je zadesila gotovo sve radnike koji su se odlučili na taj korak, a posao je zadržao mali broj radnika, koji su stali na stranu sadašnjeg menadžmenta.

"Nismo protiv privatizacije, ali želimo da privatizacija bude provedena kako treba. Naša dugovanja banci nisu isplaćena, a svako od nas ima ugovor kojim se Ram Invest obavezuje da to uradi, plus svako od nas ima potpisane i ovjerene izjave predstavnika te kompanije kako će preuzeti i namiriti naše obaveze prema banci. Oni to nisu uradili i sada mojim kolegama i meni prijete pljenidbom auta, kuća, stanova...", naveo je Lamešić.

Zbog svega što im se događa, strahuje da će svi radnici ostati bez krova nad glavom.

Agonija duga 10 godina

Agonija radnika počela je 10 godina, kada su, nakon 19 otplaćenih rata, radnici prestali namirivati dugovanja banci, jer su zapali u tešku ekonomsku situaciju.

Banka ih potom tuži, čime su zapravo počeli crni dani za tuzlanske ugostitelje.

Više nisu bili u mogućnosti izmirivati svoje obaveze, ali i ispoštovati uvjete privatizacijskog ugovora, u kojem piše da u naredne tri godine moraju investirati 7,5 miliona eura u hotel, pa odlučuju da potraže strateškog partnera, koji bi ih rasteretio.

Krajem 2007. godine s Ram Investom stupaju u ortački ugovor, kojim je slovenska grupacija na sebe preuzela izmirivanja svih dugovanja banci te poštivanje ranijih preuzetih obaveza investiranja u obnovu hotela.

Ta grupacija je prošle godine otišla pod stečaj, a da nikad nije isplatila preuzete kredite radnika, zbog čega Općina Tuzla, po nalogu suda, tim radnicima sada plijeni imovinu.

Veliki dugovi

I dug Amire Bahić iznosi 15.500 eura, ali je banka tereti za 97.000 eura, s obzirom da je žirantica za četvero kolega.

"Taj novac nemam, niti ga mogu na ikakav način isplatiti", kaže ona.

Jedna je od rijetkih radnika koji su pokrenuli spor za raskid ugovora z Ram Investom koji još uvijek imaju posao u hotelu, iako je već neko vrijeme na bolovanju. Navodi da nije primila 16 plata, od augusta 2013. godine. Još joj nije došla obavijest o pljenidbi, ali je očekuje svaki dan, zbog čega je stalnom u stresu.

Priča kako radnici uopće nisu htjeli stupati u sporazum s Ram Investom, ali da su bili na to natjerani.

"Tražili smo strateškog partnera s kojim ćemo ići dalje. Pregovaralo se s ljudima iz Austrije i Turske, ali je Agencija za privatizaciju nametnula slovenskog kupca. Agencija nam je uslovila: 'Bit će taj i taj kupac, ili ćete u stečaj!' Rekli su nam da ti ljudi ispunjavaju sve uslove i da nemamo šta čekati", kazala je Bahić.

Njena kolegica Elmana Isaković je i dalje uposlena u hotelu, ali je protiv raskida ortačkog sporazuma s Ram Investom. No, i ona kaže da je bila primorana 2002. godine podići kredit za otkup hotela.

"Bile smo protiv toga, jer smo imale male plate. Ako dignemo 15.000 KM [7.500 eura], koliko je svako od nas trebao biti opterećen, ne bi mogli dići kredite za vlastite potrebe. Kada sam tadašnjem direktoru Orhanu Fejziću rekla da kolegice i ja ne želimo dići kredit, poručio mi je da nije problem i da će na naša radna mjesta sutra doći neko ko će podići kredit. Kad je tako kolegicama i meni zaprijećeno otkazom, morale smo potpisati za podizanje kredita", uvjerava Isaković.

Navodi da je banci predočeno da im je plata 350 eura, iako je bila samo 150 eura, kako bi se kredit uopće mogao dobiti.

"Taj kredit nam je od prvog dana bila omča. Radnice nisu mogle spavati, živjeti zbog tog kredita", dodaje.

Prevara slovenskog partnera

Advokat radnika Faik Muhić kaže da trenutno traje 11 prinudnih naplata dugovanja radnika Hotela "Tuzla" te da je zakazano još šest ročišta za prinudno izvršenje na imovini radnika. Očekuje još ovakvih procesa.

Podsjeća kako je slovenski investitor 2007. godine ugovorima preuzeo obavezu namirivanja dugova prema banci u roku od 60 dana, što su pokušali i uraditi. Međutim, zbog sumnji u opravdanost visine rata kredita te uopćeno zakonitosti kredita, s obzirom da su svi radnici jedni drugim bili žiranti, radnici pokreću spor s Hypo bankom, a izvršenje obaveza Slovenaca je prolongirano do okončanja procesa.

Već tada je napravljen sporazum s Ram Investom da će ta kompanija, u ovisnosti o rezultatima spora, platiti dugovanja banci, odnosno radnicima platiti već isplaćenu glavnicu kredita. U svakom slučaju, kaže Muhić, ta kompanija je trebala namiriti sve obaveze kredita.

Nakon pregovora s bankom i reduciranja visine duga 2009. godine sa 1,5 miliona eura na blizu 910.000 eura, radnici su očekivali da će Ram Invest isplatiti taj iznos, što se nije desilo.

"Tada je bilo očito da su vodili fingirane pregovore s bankom, odnosno da nisu imali namjeru da plate", kazao je Muhić.

Ukazuje i kako je Ram Invest, preko kompanije Conind iz Ljubljane, pokušao prikazati da je investirao 7,5 miliona eura za zadovoljenje uvjeta privatizacije te imao imovinu na raspolaganju. Muhić i radnici tvrde da te investicije nikada nisu realizirane, a da je slovenska grupacija na sumnjiv način dobila potvrdu od kantonalne Agencije za privatizaciju da je novac zaista u hotel i uložen. Upravo je to neinvestiranje osnova postupka za poništavanje ortačkog sporazuma, kako bi se hotel vratio u ruke radnika.

Prvostepeni sud je odbio tužbu za raskid ugovora, kaže Muhić, uz obrazloženje da nisu nadležni za takve odluke te da se radnici moraju obratiti sudu u Sloveniji.

"Sporo i nedovoljno osposobljeno sudstvo je najveći problem u ovoj situaciji, jer nisu u stanju nositi se s ovakvim slučajevima. Za šest-sedam godina možemo dobiti jednu presudu, koja tada neće značiti ništa, jer će novi vlasnik namiriti svoje potrebe iz imovine hotela", navodi advokat.

Hotel založen kao kolateral

Ram Invest ugovorom nije mogao prodavati imovinu, pa su pokušali na drugi način doći do novca, odnosno podizanjem kredita od 6,5 miliona eura u Sloveniji, gdje je Hotel Tuzla založen kao kolateral.

"Tako slovenska Faktor banka postaje povjerilac i ima preče pravo namirenje dugova kod Komisije za hartije od vrijednosti Bosne i Hercegovine. Ram Invest prestane vraćati kredit toj banci, banka poklopi dionice, a radnici u Bosni i Hercegovini ostanu bez svega, uz obavezu vraćanja duga iz 2002. godine. To je suština prevare, a naši sudovi ćute i ništa ne rade", poručio je advokat Muhić.

Protiv Igora Pogačara, vlasnika Ram Investa, te Zijada Hasanhodžića, smijenjenog direktora kantonalne Agencije za privatizaciju, pokrenuta je i krivična prijava, tvrdi Muhić.

S druge strane, današnja direktorica hotela Amalija Simić smatra kako je ugovor s Ram Investom najbolja stvar koja se mogla desiti hotelu. Ona sama nije među 118 zaduženih radnika, jer je 2002. godine bila privatno kreditno zadužena te nije mogla učestvovati u kupovini hotela, iako je među 138 radnika koji su postali vlasnici.

Simić kaže da je Ram Invest, kako je to ugovorom o privatizaciji bilo zahtijevano, investirao 7,5 miliona eura u hotel te dodatno uložio četiri miliona eura kako bi se sanirali dugovi prema državi na ime neizmirenih doprinosa za plate, uvezivanje staža, raznih poreza... Za sve postoji dokumentacija te potvrda od kantonalne Agencije za privatizaciju o investicijama, kazala je direktorica.

Isplata kredita

Po njoj je nesporno da je Ram Invest preuzeo obavezu da namiri dugovanja radnika prema Hypo banci, što i radi, kako koja naplata dođe po okončanju sudskog postupka. Do sada su podmirena četiri takva kredita.

Simić dodaje da će i ostali krediti radnika koji nisu podnijeli zahtjev za raskid ortačkog ugovora s Ram Investom biti izmireni, za šta ima pismeno obećanje stečajnog upravnika iz Slovenije. Kaže i kako je 25 radnika na vrijeme podnijelo zahtjev da budu uključeni u stečajnu masu Ram Investa te će njihova potraživanja biti izmirena, jer su oni zakonom zaštićeni. Radnici koji su podnijeli zahtjev za raskid ortačkog ugovora ne mogu očekivati kompenzaciju kredita, jer Ram Invest više nema obaveza prema njima.

"Ortački ugovor je bio jedini koji ih je štitio, a sada više zaštite nema. Više puta smo ih upozoravali - i mi- i stečajni upravnik - ali je sad kasno", upozorava Simić.

U kompliciranoj priči dužnici samo traže da sudovi zaštite radnike kojim je Ram Invest obećao namirivanje kredita, a njihov stav najbolje opisuju riječi radnice Amire Bahić, koja je kazala da "nije važno ko će platiti dug i kako će ga platiti, niti šta će biti s Ram Investom. Radnici su izvarani, mi samo želimo da se ovaj dug skine s vrata radnika."

Foto: Al Jazeera Balkans